Broj azilanata u Hrvatskoj nije doživio svoj bum niti je zabilježen trend rasta broja tražitelja azila otkad je Hrvatska postala članica EU, već je njihov broj čak i smanjen u odnosu na isti period lani, rekla je Hini voditeljica Službe za migrante iz Hrvatskog Crvenog križa (HCK) Sanja Pupačić.

Razloga za to je mnogo i svaka osoba ima svoju priču, a tražitelji obično žele ići u zemlje gdje imaju obitelj, prijatelje i uspostavljenu zajednicu koja im može pomoći uklopiti se.

Hrvatska, još uvijek tranzitna i pomalo egzotična zemlja za azilante, u prošlih devet godina odobrila je svega sto azila i zaštita od oko 4000 zahtjeva, što je desetak puta manje od prosječnog broja azila odobrenog u EU.

Tražitelji azila dolaze iz raznih kultura pa ih treba naučiti da se uklope u lokalnu zajednicu, ali i zajednicu, uz koju se ponekad veže izjava “Nisam rasist, ali”, da nauči prihvatiti nove članove.

Pupačić poručuje da Hrvatska mora što bolje pripremiti zajednicu za prihvaćanje azilanata kako se ne bi događali slučajevi poput “hotela Porin”, prihvatilišta za tražitelje azila u zagrebačkim Dugavama gdje je lokalno stanovništvo zbog neinformiranosti peticijom tražilo izmještanje prihvatilišta na drugu lokaciju.

Radi razbijanja predrasuda i preveniranja diskriminacije HCK provodi projekt “Ljudi u pokretu” koji sufinancira EU.

Iako još nema dosta podataka iz kojih bi se moglo točno utvrditi odnos zajednice prema azilantima, primjeri iz svakodnevnog života pokazuju da ljudi reagiraju različito – od potpunog razumijevanja i njihova uključivanja u zajednicu do neprihvaćanja, u nekim slučajevima čak napada i diskriminacije.

Ljudi misle da su azilanti skloni krađama; tamnoputi nepoželjni u diskotekama

“Nažalost primjećujemo da građani često reagiraju loše zbog manjka informacija ili predrasuda, pa misle da tražitelji dobivaju značajan novac od države, da će im oduzeti posao ili da su skloni krađama, a u nekim slučajevima čak da će ih zaraziti”, kazala je Pupačić.

Negativni primjeri pokazuju da su azilanti ponekad izloženi i fizičkim napadima na javnim mjestima. Jedan tražitelj azila iz Ugande, koji je krajem rujna napadnut u Zagrebu, ispričao je djelatnicima prihvatilišta “Porin” da mu ništa nije jasno i da ne zna zašto je napadnut. To mu je drugi napad koji je doživio, ali tvrdi da se i dalje osjeća sigurnim.

Zabilježeni su i primjeri diskriminacije kad se tražitelje azila, kako tvrde, ne pušta u zagrebačke noćne klubove i diskoteke.

Djelatnici nekih klubova provjeravaju tamnopute posjetioce, te ih ne puštaju unutra ako im pokažu iskaznicu tražitelja azila. To se prakticira od kraja 2012., a zadnje vrijeme stanje se malo smirilo. Vlasnici navode da ih ne žele u klubovima jer rade probleme.

Negativni primjeri izraza netrpeljivosti prema tražiteljima azila i azilantima mogu se primijetiti i na internetu. Azilant iz Afrike je, primjerice, morao zatvoriti facebook stranicu jer nije mogao podnositi vrijeđanja, što je, smatra Pupačić, žalosno, pošto je Hrvatska i sama nedavno prošla rat.

Tražitelji azila, naime, najčešće dolaze iz zemalja poharanih ratnim sukobima, poput Sirije ili već desetljećima nestabilnih zemalja u kojima se često krše ljudska prava, poput Somalije i Afganistana.

No, da medalja uvijek ima dvije strane pokazuju i brojni dobri primjeri po kojima su građani spremni pomoći azilantima, bolje ih upoznati, naučiti njihov jezik, kulturu i pokazati im svoj grad.

Tražitelji azila iz Afrike, primjerice, treniraju nogomet, osmogodišnjak iz arapske zemlje trenira tenis u klubu u Dugavama, a jedan senegalski tražitelj azila pleše salsu u zagrebačkom plesnom studiju, gdje mu je ponuđeno da vodi tečaj tog latinoameričkog plesa. Braća iz Irana treniraju džudo te su postizali zapažene rezultate na natjecanjima po Hrvatskoj.

Hrvatski Crveni križ potiče takav pristup, posebice kod mladih, jer se upoznavanjem onog “drugačijeg od mene” često ruše predrasude i negativno mišljenje, kaže Pupačić.

S krizom u društvu jača netrpeljivost prema azilantima

Iako je među 4000 osoba koje su tražile azil u Hrvatskoj bilo i onih koji su se ponašali neprihvatljivo zbog toga, kaže Pupačić, ne treba sve druge prosuđivati prema nedjelima pojedinaca.

Prema policijskim podacima, početkom rujna u Zagrebu su uhićena trojica Marokanaca koji su navodno opljačkali i pokušali silovati 19-godišnju Zagrepčanku. Pupačić, međutim, objašnjava da u svakoj skupini ima pojedinaca sklonih prekršajima i kaznenim djelima pa tako i među tražiteljima azila.

Hrvatska nije iznimka po pitanju ksenofobije, kažu u HCK. Istraživanje o zastupljenosti diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova provedeno sredinom godine među 800 ispitanika, koje je krajem rujna objavio Centar za mirovne studije, pokazalo je da općenito hrvatski građani deklarativno ne podržavaju diskriminaciju stranaca, podržavaju multikulturalizam i prosječno nemaju izrazite ksenofobne stavove.

S druge strane, istraživanje je otkrilo i nezanemariv stupanj ksenofobije prema određenim skupinama, odnosno nezanemariv udio stanovništva koje osjeća da neke etničke, vjerske i druge skupine predstavljaju opasnost za Hrvatsku i njene građane. U prvom redu, to se odnosi na stavove prema Romima, tražiteljima azila, Srbima, muslimanima, Kinezima i Arapima.

U HCK-u očekuju da će u Hrvatskoj rasti netrpeljivost prema azilantima, što se, objašnjavaju, događa u vrijeme krize i općeg nezadovoljstva, kada se takvu populaciju može doživljavati kao dodatan “teret” koji već iscrpljeno društvo treba zbrinuti.

U Hrvatskoj je od 2004., kada je usvojen prvi Zakon o azilu, prema podacima MUP-a odobreno sto zaštita, od toga 52 statusa azila, i 48 statusa supsidijarne zaštite koju se odobrava strancu kad ne ispunjava uvjete za azil, ali za kojeg se vjeruje da bi u zemlji podrijetla bio izložen ozbiljnoj nepravdi. Najčešće zemlje porijekla osoba kojima je odobrena zaštita su Afganistan, Rusija, Somalija i odnedavno Sirija.

Od 2004. u Hrvatskoj je azil zatražilo 4095 osoba, a iako je postotak odobrenja jako malen, u HCK-u kažu da brojni tražitelji napuštaju Hrvatsku prije okončanja postupka zbog čega ju je teško uspoređivati s drugim članicama EU. Hrvatsku čak napuštaju osobe koje su dobile azil i to je učinila približno jedna četvrtina.

U EU je 2012. odobreno oko četvrtine zahtjeva od oko 407.000 odluka. No, udio odobrenja varira od zemlje do zemlje, čak i kad se radi o istoj zemlji porijekla. Podaci Eurostata pokazuju i da je u 2011. četvrtina prvostupanjskih odluka bila pozitivna, odnosno da je rezultirala statusom azila ili nekim drugim oblikom zaštite.

Najviše pozitivnih odluka u 2011. imale su Velika Britanija, a slijede Njemačka, Francuska i Švedska. Te četiri zemlje su donijele 61 posto pozitivnih odluka u EU.

Iako je ove godine azil u Hrvatskoj zatražilo 867 osoba, dok ih je godinu ranije bilo više od tisuću, gledajući unatrag broj raste iz godine u godinu. Prije pet godina azil su zatražile 154 osobe, 2009. njih 148. Do većeg porasta broja tražitelja azila dolazi 2010. kada ih je zabilježeno 290. Azilanti uglavnom dolaze iz Afganistana, Somalije, Alžira, Sirije, Pakistana, Maroka.

Novi trend: djeca azilanti bez pratnje

Predsjednica Centra za nove incijative Lovorka Marinović upozorila je nedavno da se pojavio novi trend povećanog broja djece stranaca bez pratnje. Pupačić kaže da najviše takve djece dolazi iz Afganistana, a taj se trend primjećuje i u drugim zemljama. Na globalnoj razini, broj djece migranata i tražitelja azila je u porastu, a u Hrvatskoj ih je najviše registrirano 2011., dok je zadnje dvije godine njihov broj nešto opao.

Lani je u prihvatilištima bilo smješteno 196 djece bez pratnje koja su zatražila azil. Riječ je o izuzetno ranjivoj skupini sa specifičnim potrebama koje treba utvrditi i na njih odgovoriti.

Vrijeme čekanja na odobrenje azila ovisi o brojnim činiteljima, a traje od šest mjeseci do više od godinu. No, to čekanje, kažu u HCK-u izuzetno je stresno za tražitelje jer žive u svojevrsnom limbu i neizvjesnosti, jer im je život tada “na čekanju”.

Tijekom trajanja procedure azila, tražitelji su smješteni u prihvatilišta ili u privatni smještaj ako imaju financijskih mogućnosti. Pravo na rad imaju nakon godinu dana od podnošenja zahtjeva.

Kad dobiju status u Hrvatskoj, prvo se moraju naviknuti na novi smještaj i početi novi život u nepoznatom okruženju. Velik problem u posljednjih više od godinu dana bilo je nepostojanje službenog tečaja hrvatskog jezika. Kao i svi drugi građani, azilanti teško nalaze posao i dokazuju svoju stručnu spremu.

Što vi radite ovdje? Došli ste nam ukrasti posao! Gledate naše cure!

Azilant Prince iz Nigerije, koji živi u Zagrebu u državom stanu i prima sto kuna socijalne pomoći mjesečno, rekao je Hini da se u Hrvatskoj osjeća kao kod kuće, iako je već dvaput napadnut u tramvaju u Zagrebu.

“Sretan sam da nisam više u Nigeriji, život mi više nije u opasnosti i imam ljudska prava”, kazao je 28-godišnji Prince, koji nove tražitelje uči hrvatski jezik i upućuje na pravila suživota u zajednici.

Po zapažanjima tog mladića, koji je u Hrvatskoj već godinu i deset mjeseci, odnos zajednice prema tražiteljima i azilantima se postupno popravlja, no i za njega je problem što lokalna zajednica dovoljno ne poznaje azilante koji su zbog toga izloženi predrasudama, optužbama i nerazumijevanju.

“Ljudi su većinom dobri, ali ima i onih koji, kad se nešto dogodi, krivicu svaljuju na azilante”, kazao je.

“Što vi radite ovdje? Došli ste nam ukrasti posao! Gledate naše cure!”, neke su izjave pripadnika domaćeg stanovništva, koje je na hrvatskom jeziku ispričao taj azilant.

On se također susretao sa zabranom ulaska u noćne klubove. “Ako tri, četiri crnca zajedno idu u disko onda ih pitaju hrvatsku osobnu iskaznicu i ako je nemaju ne puštaju ih unutra”, rekao je Prince. Ispričao je da je prije dva mjeseca razgovarao s osiguranjem u jednom klubu. Jedan od redara kazao mu je: “Ja sam ovdje radnik, gazda mi je rekao da mora biti tako”. Princu su rekli da neki dođu i kradu mobitele.

Dok radi s imigrantima i drži predavanja o Nigeriji, Prince istodobno traži i posao, no kaže da je to “nemoguća misija”.

U Hrvatskoj je, kaže sretan i ima puno prijatelja iz crkve i sa seminara. Želja mu je upisati socijalni rad, antropologiju ili sociologiju.

Stanovnica Dugava koja je željela ostati anonimna rekla je Hini da im tražitelji azila stalno rade probleme, upadaju u stanove i automobile. Takve slučajeve prijavljuju policiji, ali im ne mogu ništa dok ih ne uhvate na djelu jer su u Hrvatskoj slobodni od Vukovara do Dubrovnika. Kazala je da ona u drugim zemljama poštuje njihova pravila. Upitana ne bi li Hrvatska trebala tim ljudima pružiti zaštitu, kazala je: “Oni su bolje odjeveni nego mi”.

Nasuprot njoj dvije zaposlenice obližnje tvrtke kazale su da nikad nisu imali problema s tražiteljima azila. U blizini prihvatilišta, ispričale su, podiže se ograda na prečici kojom se tražitelji noću vraćaju iz grada kako stanovnicima ne bi smetala galama.