Ravnodušnost. Ravnodušnost je ono za što se politika na ovim prostorima sve ove godine borila i sve se čini u dobroj mjeri izborila. Ravnodušnost biračkog tijela, da je ono taman takvo da i njegovi po definiciji najživlji udovi s vremenom mlohavo padnu na tlo nespremni za neke nove bitke i neke nove poraze.

Ubili su biračko tijelo na razne načine, naučili ga da marno plaća režije, mrmlja sebi nešto u bradu i korača naprijed automatizmom nekim čekajući dan kad ćemo rezignirano predati palicu mlađima od sebe. U dobroj mjeri uspjelo im je, tim proizvođačima atmosfere ravnodušja. Ništa više nije važno, jer se ništa, eto, ne može. Ali, uvijek ima ali. Jednostavno ima dana kad ne ostaje više ništa osim gole emocije koja kaže – niti je u redu, niti će moći!

Vijest na T-portalu plasirana u petak navečer zvučala je i nevjerojatno i očekivano u isti čas. “Kino Europa u nedjelju zatvara svoja vrata”, pisalo je. Jest, Zagreb je to, zagrebačko kino, ali za Kino Europa garant znaju i oni koji u Zagrebu ne žive.

Do jučer je, naime, svako naše mjesto imalo svoja i svoje Kino Europa. Imao ga je svatko od nas. Kino Europa najstarija je zagrebačka kino dvorana. Kino Europa mjesto je u kojem se održavaju festivali poput Festivala tolerancije, Subversive Film Festivala, Animafesta…

Kino Europa ima one plišane starinske sjedalice i miris kakav pravo kino treba imati. Kino Europa nema zvučnike koji paraju uši, ni hrpu reklama, niti specijalne efekte od kojih se stolice tresu. Kino Europa je mjesto gdje kad navratite možete recimo vidjeti Damira Karakaša. Kino Europa je mjesto gdje se dolazi gledati film Gorana Devića “Na vodi”, onaj koji sjajno veze i priču o tome gdje nas je ovih dvadeset i nešto godina dotjeralo, u kakvo ravnodušje. Kino Europa je kino u kojeg klinci navrate ‘greškom’ da bi razjapili čeljusti dok gledaju štukature na plafonu kina. Nisu morali potegnuti do Beča da to vide, da taj miris kokica i nataložene povijesti osjete u svojim malim nosnicama prvi put u životu. Imali smo u svakom gradu takvih kina, mjesta koja znače više od pukog sjećanja. I da, Kino Europa nosi titulu Najboljeg europskog kina. Tu se preko filmskog platna bilo dijelom velikoga Svijeta. 

Kino Europa se zatvara, pisalo je u tekstu. Boris T. Matić, direktor Zagreb Film Festivala, umjetničke organizacije koja posljednjih deset godina upravlja kinodvoranom, pojašnjava u tekstu i zašto. Zato što su im gradske vlast poslale dopis u kojem kažu da im desetogodišnji ugovor o zakupu istječe 1. lipnja i u kojem traže da tog 1. lipnja predaju Kino Europa u posjed Grada Zagreba. Ili to, ili će se „poduzeti daljnje pravne radnje“. Pa se takav potez pravda potrebom za renoviranjem. Koje će trajati šest mjeseci. Pri tom se, pojašnjava Matić, zaboravlja štošta, recimo da je ZFF renovirao kino i sam, ili da se mjesecima i godinama pokušava razgovarati s nekim iz gradskih vlasti o produljenju ugovora i o zajedničkom renoviranju, ali u gradu na to nije trznuo nitko. Do dopisa. A zaboravlja se i na zaposlenike, recimo na projekcionistu kojem fali sedam mjeseci do mirovine.

Sve se čini, ne vrijedi ništa sve ono dobro što se napravilo u i oko kina. Navodno, priča se ima i dvije godine, netko je tu odlučio napraviti narodnjački klub isplesti narodnjačku priču u svakom pogledu, jednu od onih koje nam svako malo nanovo pričaju.

Kino Europa u nedjelju zatvara svoja vrata. Slijede, jamačno, kojekakve reakcije, pojašnjenja, verbalne vratolomije gradonačelnika i njegovih pobočnika. Samo, veliki gradski oci ne pamte se po neboderima od 200 katova, već baš po kinima koje gase tko zna zašto, možda zato što misle da se staro da srušiti i napraviti novo još starije, a možda zato što im ne pašu ljudi koji kulturne institucije vode. Koji god razlog bio, i sve da će Manhattan na Savi imati sto pedeset novih kino dvorana, teško da će zvučati dovoljno dobro, mudro i pametno. Jer, može se ljude pamtiti i po tome što su zatvarali kina.

Bit će tome skoro i deset godina. Tu pored Kina Europa prosvjedovalo se zbog prekrajanja Varšavske ulice ne bi li prostora za gradnju rampu podzemne garaže dobio Tomislav Horvatinčić, investitor onog zdanja što danas ‘krasi’ Cvjetni trg.

U subotu ujutro na zaslonima kompjutera i mobitela blinkala je informacija da će se u subotu navačer ispred kina okupiti oni koji Kino Europa vole. Ravnodušniji je svijet nego prije deset godina bio, ali zna to i o prekipjeti pa i zbog – ako ne i ponajprije – ‘posljednje kino predstave’.