Jedna notorna neistina odavno se udomaćila u domaćem javnom prostoru, štoviše, koristi se ne samo kao informacija, nego i kao iskustvo na kojem se zidaju današnje analize buduće političke strategije. Radi se o tome da je »Karamarko izgubio već dobivene izbore« prošlog studenog.

Nije. Karamarko nikad nije imao »dobivene izbore«. Naime, anketna prednost HDZ-a koja je u odnosu na SDP znala iznositi i preko deset posto u mjesecima pred izbore imala je jednu »manu« koju mnogi analitičari (i političari) potpuno ignoriraju – ORaH.

Ta je lijeva, zelena stranka je u vrijeme kad je HDZ imao najveću prednost dobijala i po 15 posto anketnih glasova i u niti jednom mjesecu se nije dogodilo da potpora HDZ-u (ili Domoljubnoj koaliciji) u odnosu na SDP (ili lijevu koaliciju) i ORaH bude viša od statističke pogreške. Kako su se izbori bližili, anketni glasovi za ORaH su se sve više odlijevali SDP-u i na kraju je 8. studenog ostalo – neriješeno.

Golema opasnost za Most

Ne radi se naravno o bivšoj stranci Mirele Holy, oni će sudjelovati na izborima tek iz olimpijskih pobuda, jer su se potpunim nestajanjem iz javnosti nakon debakla lanjskog studenog praktički samoukinuli. Radi se o stranci čiji bazen glasova može promijeniti ukupne omjere snaga – o Mostu.

Ekipa Bože Petrova, naime, anketno teži taman oko desetak »nedostajućih« postotaka koliko vaga u odmjeravanju SDP-a i HDZ-a preteže na lijevu stranu.

Nije, dakle, ništa još gotovo, niti »Milanović već ima pobjedu u rukama«.

Jer, potpuno je očito da će Most, bude li u situaciji kao lani, dakle da može birati kome će se prikloniti – otići s Andrejom Plenkovićem (uz »sitni« uvjet da HDZ prihvati Petrova za premijera). Mostovi ministri lupaju gotovo isključivo po SDP-u i predsjedniku te stranke, samo što se ne obeća da će nakon Karamarka »i drugi pasti«, dok se prema HDZ-u – koji je srušio zajedničku Vladu – zasad nastupa mnogo suptilnije. Uostalom, iako skrivaju vlastiti svjetonazor, očito je da je po tom pitanju Most neusporedivo bliži desnici i da će to itekako imati utjecaja na njihovu buduću (kao i prošlu, uostalom) koalicijsku odluku.

I to je, ta očita bliskost HDZ-u, golema opasnost za Most. Prvo, najviše glasova koje su pokupili lani dobili su od birača Kukuriku koalicije iz 2011. godine. Nakon svega, pogotovo Hasanbegovića i njegovog rata s civilnim društvom i medijima, a što je pratila zaglušujuća šutnja iz Mosta, jasno je da ta stranka više ne može računati sa značajnijim brojem glasova birača koji naginju ljevici. Drugo, u situaciji kad birači desnih nagnuća pred sobom imaju prednost ljevice, glasovi se češće daju jačoj, a ne slabijoj stranci svoje preferencije. Tako je, primjerice, Sanader 2007. godine u nekoliko mjeseci pojeo HSP-a, a slično se lani dogodilo i već spominjanom ORaH-u.

Zbog svega toga je za očekivati da će Most u kampanji ipak dati gas i jače »udariti« po HDZ-u, kako bi naglasio koliko su od njih različiti.

Plenković protiv Plenkovića

Što, naravno, neće biti jedini problem za HDZ (mimo onog najvećeg, s Milanovićem i Narodnom koalicijom). Ekstremnija desnica se, naime, budi. Budi i buni. HDZ kojeg vodi spretni briselski eurozastupnik, odan političkom centru i europejstvu, nije HDZ kakvog su oni sanjali (i kakvog je Karamarko pokušao sagraditi). U ovom trenutku je teško reći kakva će biti predizborna koalicija koju će odabrati HDZ, hoće li obuhvatiti Hrast, i HSP AS, no potpuno je jasno da je koalicijska situacija za Plenkovića suprotna od one idealne win-win. Ode li s njima, optužit će ga da je zaokret HDZ-a prema centru samo marketinški trik i da se pod uglađenom vanjštinom skriva brkićevski vuk.

Ode li bez njih, Ćorić, Tepeš, Ilčić i ostali mogli bi se pridružiti nanovo okupljenim bivšim HSP-ovcima (Đapić, Rožić, Kovačević) i otkinuti koji mandat pričom o ugroženoj državnosti, prijetnji braniteljima iz Srbije, »izdaji« u pregovorima EU-Srbija i sličnim divotama koje će, sasvim sigurno, naći frekvenciju do biračkih uha koje je baš HDZ desetljećima senzibilizirao i na takve teme i na takvu retoriku. Uostalom, ta ekipa bi lako mogla zajahati opći europski politički trend u kojem tonu stranke bliže centru, a izranja ekipa opasno bliska desnim političkim polovima.

Naposlijetku, Plenkoviću su dovoljno muke (i štete) u stanju zadati ministri tehničke vlade, poput Šustara, koji inatljivo želi pretvoriti reformu kurikuluma u leno desnice, iako je jasno da će to mnogo jači efekt imati u bijesu birača koji su masovno demonstrirali za Jokićevu reformu prošlog mjeseca po hrvatskim gradovima.

Novi predsjednik HDZ-a, dakle, kao da u kampanju za izbore koji definitivno nisu još izgubljeni, tako starta gadno zavezanih ruku: prema njegovoj stranci vlada golemo nepovjerenje, tehnički ministri kao da rade protiv sebe, svaki koalicijski izbor koji napravi će biti pogrešan, a u kampanji će vjerojatno po HDZ-u udarati i Most i Narodna koalicija i pravaška fronta.

I tako Plenkoviću jedini adut ostaje on sam – da će na svoju karizmu, pomirljivost, demokratičnost i možda dobar dojam u sučeljavanju s Milanovićem uspjeti »kupiti« dovoljno glasova kako bi bio u poziciji da nakon izbora razmišlja o nečemu drugom osim života u oporbi.

Plenković, međutim, izgleda ima i još jednog suparnika kojeg nikako ne bi valjalo podcijeniti: Andreja Plenkovića. Odluka o tome da ne ispusti vrapca iz ruke, to jest da ne da ostavku na dobro plaćeni briselski mandat je ljudski možda razumljiva. Ali je u isto vrijeme vrlo snažno oružje u rukama političkih takmaca, koji će u kampanji sigurno dobro eksploatirati svaki od cca 6.500 netto eura koliko Plenković mjesečno dobija kao zastupnik Europskog parlamenta.

Štoviše, ta plaća i njeno zadržavanje mogla bi postati i ključni argument u odsudnoj bitci za političku karijeru novog predsjednika HDZ-a. Izgubi li, naime, 11. rujna, čekaju ga izbori u stranci…