HDZ ne posustaje u izigravanju demokracije u Hrvatskoj

Hrvatska je po demokratskim standardima kako ih pišu Sanader, Jadranka »neka sam ista kao on« Kosor i njihova Stranka 20, još negdje u 50-im godinama prošlog stoljeća

Bili su i onda pomalo zbunjeni, ljutiti, nesigurni, ali se na licima glavnih igrača HDZ-a u to vrijeme, Šeksa, Pašalića, Granića…, taman koji dan nakon smrti Franje Tuđmana, dok im se poput brzog vlaka približavao treći siječanj nije mogla vidjeti glavna emocija koja s lica uzdanica HDZ-a probija ovih dana. Strah.

Ne radi se više samo o tome da će se letjeti u oporbu. Dužnosnici dvadesetoosumnjičene u slučaju Fimi-medija, dakle, Hrvatske demokratske zajednice, iskreno se boje mnogo neudobnijih klupa od onih u saborskoj hladovini, s kojih će povremeno, ako im se da, progovarati o koalicijskoj crvenoj nemani koja proždire sve hrvatsko. Institucije su, naime, čini se počele konačno raditi svoj posao, a u takvoj situaciji svaka je prognoza nezahvalna, i svaki putar na glavi se može brzo otopiti, te posljedično, nepovratno uprljati lik i djelo i, čak, srediti određeni vremenski boravak u zatvorenom prostoru na trošak države.

HDZ je, dakle, od doba čuvenog general-šofera Ljube Ćesića-Rojsa napravio puni krug (eno im i Rolija nazad na skupovima): prvo je dotični ispalio besmrtnu: »tko je jamio, jamio je«, pa se HDZ vratio na vlast i Rojsova uzrečica se u praksi ponešto izmijenila, te je posljednjih osam godina vrijedila »tko nije jamio, nije normalan, ali još stigne«, da bi se, eto, o užasa, naposlijetku počelo događati i nešto što se opet, slijedeći jedinstveni Ćesićev stil može sažeti u »tko je jamio, nastradao je« (Ljubo bi, dakako, bio vjerojatno eksplicitniji, ali unatoč nesumnjivoj stilskoj snazi, bolje se, makar samo za potrebe ovih redaka, zadržati na izrazu »nastradao« i u granicama uvriježene pristojnosti).   

Po starom

I kad čovjek vidi tu danas razbijenu vojsku, s postotkom glasova koji, poetske li pravde, točno odgovara broju pod kojim se HDZ vodi kao osumnjičeni u Fimi mediji (dakle, dvadeset postotna i dvadesetookrivljena stranka), i koji ima tendenciju da zaroni još dublje u narednih pet tjedana do izbora, dakle, čovjek danas čak, negdje u skrovitom kutku duše može otkriti čuvstvo za koje je još do jučer mislio da se nikad neće vezivati uz Stranku 20 – sažaljenje. Kao kad neka moćna nogometna momčad trpa šesti, sedmi gol družini iz provincije, koliko god potonji bili bahate niškoristi, gledatelju ih ipak bude, onako, ljudski, pomalo žao. No, to sažaljenje prema stranci koja se izdaje za demokršćansku, a zapravo muku muči s pogađanjem pravilne metafore o Križnom putu (po riječima Jadranka Kosor, HDZ je na pretposljednjoj postaji Križnog puta, dakle, ostala im je samo još jedna – polaganje u grob…), ne može trajati predugo. Jer, čak ako im se, zbog hude sudbe koja ih snađe, nekako na tren zanemare svi grijesi iz prošlosti, pojavi se popriličan problem. Naime, Stranka 20 i dalje djeluje – po starom. I svakog dana, uporno i nervozno, pljuje na same temelje demokratskog poretka u ovoj zemlji.

Eto, nisu internetski portali stigli pošteno ni izvrtjeti fotogalerije sa zabrinutim HDZ-ovcima i utučenom Jadrankom Kosor na obraćanju javnosti u četvrtak, a već je Vladimir Šeks na saborsku raspravu uspio staviti Zakon o vodama, kojeg uopće nije bilo na dnevnom redu (a nije ga bilo jer HDZ nije uspio blagovremeno skupiti kvorum da ga na dnevni red uvrsti)! Još gore, u fonogramu (prijepisu saborske rasprave) je netko natjerao saborske službe da falsificiraju Šeksove riječi, pa tamo stoji da se raspravljalo o zakonu koji je predložio predsjednik HSP-a. Šteta samo što smo u 21. stoljeću pa na saborskoj stranici postoji i video-snimka Šeksovog vođenja sjednica na kojoj se jasno čuje što je Šeks rekao, a nigdje nije ni spomenuo Danijela Srba, ni HSP…   

Bez sučeljavanja

No, čak ni to nije najveća ovotjedna osobna pogreška još samo koji tjedan vladajuće stranke u Hrvatskoj. U ljutoj konkurenciji, dostojnoj svakog od pet proljetnih dvoboja Reala i Barcelone, ipak se opet ističe predsjednica Kosor, koja što više bježi od nasljeđa Ive Sanadera, kao da se još više vezuje uz njega. Sanader je, naime, prije četiri godine (dok je, by the way, zajedno sa cijelom ekipom koja i sad vodi stranku, u svijetloplavim kabanicama koje je HDZ-u platila Fimi-medija tutnjao Hrvatskom i plašio narod komunizmom) odbio televizijsko sučeljavanje sa Zoranom Milanovićem. Bahato i nadmeno, kako je i inače Veliki Blefer vodio zemlju skoro punih šest godina, odbio je predsjedniku SDP-a pružiti istu šansu koju je njemu samo četiri godine prije toga dao ondašnji premijer Ivica Račan, koji se sa Sanaderom televizijski sučelio čak triput u finišu kampanje. Sučeljavanje kandidata najjačih stranaka, jedna je od, valja ponoviti, najrutinskijih tekovina demokracije, uostalom, logično je da građani imaju pravo vidjeti verbalni okršaj ljudi koji pretendiraju voditi ovu zemlju u narednom periodu. Jadranka Kosor itekako zna o čemu se radi, ta i ona se, u unaprijed izgubljenoj predsjedničkoj bitci protiv Stjepana Mesića, pojavila na nekoliko sučeljavanja. Tad to, naravno, nije bio problem.

E sad jest. Kosor je dala košaricu Novoj TV, koja je prva htjela organizirati takvu emisiju (Milanović je odmah pristao) i sva je prilika da će hrvatski birači i ovog puta ostati bez samorazumljivog demokratskog »ukrštavanja mačeva« dviju trenutno najvažnijih političkih figura u zemlji.   

Pljuska demokraciji

Koliko je to cinična i zvučna pljuska demokraciji, najbolje će pokazati jedna brojka: 1960. Redni je to broj godine, od koje ih je ukupno prošlo pedeset i jedna, u kojoj se održalo najčuvenije televizijsko sučeljavanje u povijesti: ono između američkih predsjedničkih kandidata J. F. Kennedya i Richarda Nixona. Kennedy je, umnogome zahvaljujući baš tom sučeljavanju i dobio izbore, a televizijske debate političkih prvaka postale su »običan dan u uredu« za svakog tko se u demokratskom sustavu želi baviti politikom.

Koliko je davno bila godina čiji demokratski doseg Hrvatska kao da je ispustila pokazat će dva detalja iz tadašnje biografije samo dvoje ljudi: John Lennon je dao konačno ime svom malo poznatom bendu (stanoviti »The Beatles«), a Jurij Gagarin bio je tek jedan od milijuna pripadnika Crvene armije.

Hrvatska je, dakle, po demokratskim standardima kako ih pišu Ivo Sanader, Jadranka »neka sam ista kao on« Kosor i njihova Stranka 20, još negdje u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Sreća pa je do kraja ovog mračnog filma u kojem je zarobljena ostalo još samo 36 dana.