Komentar Jasmina Klarića

HDZ je propustio priliku za izbore 2017., propušta li je i sada? Dogodine bi im moglo biti prekasno

Jasmin Klarić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Riječ »vjerodostojno«, naime, ne samo da je potrošena, već je doslovno postala gorka šala izgovorena s vrtoglave visine na kojoj se nad Zagrebom nalazi ured odvjetnika Borisa Šavorića



Nema mira za Hrvatsku – tektonske promjene na političkoj sceni nisu se, kako se očekivalo, smirile nakon izbacivanja Mosta iz Vlade. Andrej Plenković nije dobio očekivane dvije godine mira u kojima je mogao – do prvih narednih izbora (svibanj 2017. – lokalni, svibanj 2019. – europski) – učvrstiti svoju poziciju u stranci i državi, te pokrenuti neke od promjena društvenog i ekonomskog sustava koje bi mogao politički »unovčiti« na sljedećim parlamentarnim izborima.


Scena se za novog premijera činila savršeno priređenom, s koalicijskim partnerima koji su sudbonosno vezani za ovakvu Vladu i ovaj mandat, s oporbom u populistima koji su populističkiji od populista po Europama i s Davorom Bernardićem na čelu SDP-a.


Usud ga, međutim, nije volio.


Mirna tranzicija ili veće zlo? 




Nakon svega što se izdogađalo posljednjih mjeseci, a poglavito tjedna u kojima se krenula raspetljavati afera Hotmail, Plenković je u stranci skoro pa hodajući mrtvac. Iako ga možda ne treba prerano otpisivati, jer i dalje kao predsjednik stranke i Vlade može izvući pokoji iznenadni as iz rukava, čini se da mu je politička budućnost na tim funkcijama zapečaćena. Teško je, naime, vjerovati da će nakon svega popularnost HDZ-a prestati padati i da će ta stranka, s ovakvim vodstvom – bez obzira na konkurenciju – uopće imati šanse da nakon izbora koji su na rasporedu u jesen 2020. godine sastavi novu Vladu.


Riječ »vjerodostojno«, naime, ne samo da je potrošena, već je doslovno postala gorka šala izgovorena s vrtoglave visine na kojoj se nad Zagrebom nalazi ured odvjetnika Borisa Šavorića.



U moru međusobnih svađa, podmetanja, nuđenja »vlastitih rješenja« i zauzimanja što bolje pozicije pred mogući unutarstranački obračun na koji miriše u HDZ-u, svakako posebnu ulogu ima predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović. No, u moru uglavnom ne pretjerano suptilnih poruka koje upućuje Andreju Plenkoviću, nezasluženo je u drugi plan pao pravi mali šovinistički biser.


Naime, predsjednica je u svom govoru ovog tjedna u Gospiću, u kojem je, hvala bogovima sarkazma, uključila i poziv na moralnu obnovu, kazala da tamošnji veliki pogranični prostor bez domaćeg stanovništva »praktično predstavlja otvoren poziv za upade migranata na državni teritorij, noseći potencijalno sa sobom brojne ugroze«, čemu je posebno izložena Ličko-senjska i susjedne joj županije. Stoga je zadržavanje, a u budućnosti i naseljavanje stanovništva na te prostore od ključne važnosti ne samo za sigurnost, nego i za opstanak hrvatske države, rekla je predsjednica, a prenijela Hina.


Radi se o školskom primjeru depersonalizacije »drugih«, koji nepogrešivo vonja mržnjom. To, dakle, više nisu ljudi, često i djeca u nevolji, ili makar oni koji traže bolji život. Ne – radi se o »drugima« koji »upadaju« na »naš« teritorij i sa sobom nose »brojne ugroze«. I to kakve – daljnjom razradom je granična policajka s Pantovčaka došla do toga da je naseljavanje stanovništva na te prostore, ugrožene, je li, upadima migranata – ključno za sam opstanak države.


Ako se netko ikad ozbiljno zapitao kako je moguće da je Hrvatska od humane zemlje za migrante došla do toga da je se tretira kao drugu Mađarsku, ne treba tražiti dalje od ovog mučnog ksenofobnog ispada osobe koja, kako kaže Ustav RH, »predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu«.



Problem HDZ-a je u tome što je Plenković u ovom trenutku i dalje najprihvatljivije rješenje za koalicijske partnere, točnije, zastupnike manjina – jer HNS-u i ostalima je prihvatljiv svatko tko će garantirati poziciju još dvije i po godine. Bi li Pupovac i ostali pristali na »mirnu tranziciju« unutar HDZ-a i Vlade, odnosno, da Plenkovića zamijeni neko novo lice bez odlaska na izvanredne izbore, veliko je pitanje. U svakom slučaju, imali bi itekako, itekako strogih zahtjeva za to tko može zasjesti u najmoćniju fotelju u zemlji. Jer, nije bez vraga prije samo nekoliko dana Pupovac govorio o »većem zlu« kojeg sprječavaju sudjelovanjem u ovakvoj vlasti.


No, to je samo početak problema za (još uvijek) najjaču stranku u zemlji.


Vrijeme ne samo da nije na njihovoj strani, nego je brutalno na strani njihovih najjačih konkurenata, ocrtavajući tako konture mogućeg budućeg izbornog debakla za koji bi se 2000. i 2011. godina mogli doimati ravnopravnom borbom u kojoj je »stožerna stranka« otišla u opoziciju uzdignuta čela i s izglednim skorim povratkom na vlast.


Jer, HDZ je već propustio golemu priliku za učvršćivanje vlastite političke pozicije, a u ovom trenutku se čini da bi mogli propustiti i još jednu.


Uzlijeće li SDP nakon svibnja 2019.? 


Da se, naime, Plenković odvažio izići na parlamentarne izbore prošle godine (usporedo s lokalnima, ili – još bolje – najesen 2017., osnažen dobrim rezultatima u općinama, županijama i donekle u gradovima) HDZ bi postigao mnogo bolji rezultat od onog koji će postići na narednim izborima, kad god oni bili. Možda bi dobio čak i koji mandat manje nego 2016., ali bi ipak bio u poziciji da odlučujuće utječe na formiranje vlasti. Možda bi se čak, u ime stabilnosti, uspjela progurati i velika koalicija za koju sad ima jako malo šansi. Jer, nakon Agrokora, svega što se tamo događalo i što je Davor Bernardić izgovorio, velika koalicija s HDZ-om sad bi šefu SDP-a tek priskrbila prijelazni pehar »Ivan Vrdoljak« za političko licemjerje i prijevremenu mirovinu.


HDZ, međutim, u ovom trenutku ima šansu napraviti prevrat sličan onom iz 2016. godine i ostvariti izborni rezultat kojeg će, u suprotnom, moći tek sanjati. Ukoliko bi stranku u skoro vrijeme opet preuzelo neko »novo lice« moguće je da bi se biračima, ali i budućim političkom partnerima mogla prodati priča oko toga kako su svi Hotmail grijesi ostali na plećima »bivšeg vodstva«. Upalilo je već jednom, zar ne?


Ukoliko se, međutim, to ne dogodi, sljedeći razvoj situacije je najizgledniji:


– Kako će rasti razočaranje mainstream politikom, jer će Vladu i najjaču stranku voditi premijer s potrošenim kreditom u javnosti, vremenom će bez sumnje jačati Živi zid. Oni bi, po svemu što govore i rade u koaliciju s HDZ-om jedino koji dan nakon kraja svijeta.


– Zbog Bernardićevog talenta, pozicija SDP-a i dalje će biti narušena, a rejting padati. U isto vrijeme, lijevi centar će se okretati Amsterdamskoj koaliciji čija će potpora rasti i koja će se na europskim izborima u najmanju ruku gadno približiti SDP-u. Nakon tih izbora (svibanj 2019. godine), Bernardić je gotov. Stranku će preuzeti netko tko će HDZ-u biti znatno opasniji takmac i krenut će tek puko odbrojavanje vremena koje je preostalo omraženoj Vladi za kormilom zemlje.


Posljedica je jasna – težak poraz 2020. godine i novi krug možda nikad neizvjesnijeg pokušaja reanimacija stranke koja sebi skromno voli tepati kako je stvorila Hrvatsku.


HDZ je, dakle, pred još jednom potencijalno teškom taktičkom pogreškom.


Propustili su otići na izvanredne izbore kojima bi osnažili i produžili vlastiti mandat prošle godine, a kako se čini sličnu stvar propuštaju i u 2018-oj.


Dogodine bi za njih već moglo biti prekasno.