Uglavnom je riječ o građevinskim i industrijskim radnicima čiji su poslodavci dobili poslove u toj zemlji te su domaće radnike uputili preko granice kako bi posao obavili.
Hrvatski radnici prosječno se upućuju na četiri mjeseca, dok je na razini EU prosjek šest mjeseci. Moguće »iskorištavanje« radnika, odnosno njihova zamjena, nastoji se riješiti reguliranjem prava dugotrajno upućenih radnika, što prema aktualnom prijedlogu podrazumijeva razdoblje od 24 mjeseca nakon čega bi se radniku trebala jamčiti prava na razini zemlje primateljice. No, riječ je o kumulativnom pravu, što znači, da neka domaća firma u dvije godine na isto radno mjesto može uputiti četiri radnika koja bi izvan zemlje radila po nepunih pet mjeseci. No, petom radniku koji bi na to isto radno mjesto došao poslodavac bi bio dužan plaćati, primjerice, doprinose utvrđene na razini države u kojoj se posao obavlja. Taj se iznos, naravno, uplaćuje u osiguranje radnika u matičnoj državi. Sve će to izazvati zbrku u knjigovodstvima poduzeća, a i pitanje je hoće li se moći dogoditi situacije da se radnici žale zbog diskiminacije. Naime, iako su radili isti posao, nekima će ulog u mirovinu vjerojatno biti veći.
U ovom trenutku uopće je teško reći što je kompromisni prijedlog koji bi zadovoljio sve strane. Dogovori se stalno mijenjaju. Hrvatska se od početka razgovora drži pomalo sa strane, promatrajući razvoj događaja. No, čini se da bi ovog puta mogla zauzeti stranu i to u vrlo specifičnom dijelu propisa. Direktiva bi se, naime, odnosila na sve sektore pa tako i na promet koji je nešto specifičniji ne samo zbog izrazite mobilnosti radne snage već i činjenice da izaslani radnik tijekom rada vjerojatno prolaziti kroz nekoliko zemalja. Dio članica Unije traži da se prava detaširanih radnika u tom sektoru reguliraju posebnim zakonodavstvom u sklopu paketa o cestovnom prijevozu, a ne »općim propisom«. Kako se neslužbeno može čuti u tom smjeru najviše lobiraju Španjolska te Poljska koja predvodi Višegradsku skupinu. Hrvatska bi na Vijeću mogla stati uz Višegradsku skupinu u zahtjevu za »izlaskom« prometa iz općeg propisa. Ako ne bude kompromisa oko tog pitanja, dokument će se nastaviti dorađivati odnosno neće biti još upućen Parlamentu na izglasavanje.
No, nisu samo vozači, odnosno njihova prava problematični jer se još uvijek vode dogovori oko primanja izaslanih radnika kojima bi trebalo jamčiti prava propisana zakonom, drugim propisom, odnosno kolektivnim ugovorom u državi primateljici, kao i maksimalno radno vrijeme, minimalno vrijeme odmora, minimalno plaćeni godišnji odmor, primici od rada uvećani za prekovremeni rad… Od pojma minimalne plaće se u pregovorima odustalo, a primici od rada podrazumjevat će ono što podrazumijeva nacionalnim pravom ili praksom države u koju je radnik upućen. Ubuduće bi upućeni radnik morao imati pravo i na troškove putovanja, hrane i smještaja kada ne živi u istom mjestu u kojem radi u državi u kojoj je upućen, ili ako ga poslodavac privremeno pošalje na drugo radno mjesto. Jednaku razinu prava trebaju pritom imati i agencijski radnici, kao i radnici kod podizvođača.