Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Ne omogućuje razvoj ni vlastitoj grupi

Galopirajući nacionalizam: Zašto je domoljublje nekim Hrvatima važnije od kruha svagdanjeg?

Foto D. Kovačević
Foto D. Kovačević
Autor:
Objavljeno: 7. veljača 2016. u 12:10 2016-02-07T12:10:07+01:00

Nacionalizam je, pokazalo se to bezbroj puta kroz povijest, moćni instrument političkih elita – društvena sila koja stvara i ruši države i služi kao zamašnjak većine nasilnih sukoba u starije i novije doba. Snažan osjećaj pripadnosti naciji, dovoljno jak da pojedinca pokreće na društvene akcije, danas postoji u raznim formama – kao cijela ideologija, kao politički program, pa čak i kao temelj sustava vrijednosti nekog društva, a svoju snagu crpi, kako to primjećuju neki teoretičari, iz sposobnosti da se maskira i adaptira u različite socijalne i kulturološke kontekste. Njemačko-britanski sociolog Norbert Elias okarakterizirao je nacionalizam »najmoćnijim sustavom vjerovanja 19. i 20. stoljeća«.

S nacionalizmom su se, štoviše, kroz stoljeća bavili sociolozi, filozofi, antropolozi, psiholozi koji su u svojim teorijama ovaj društveni »fenomen« pojašnjavali u rasponu od bazičnih psiholoških motiva potrebe za pripadanjem grupi do socio-političkog imperativa očuvanja nacionalnog integriteta pred »vanjskom prijetnjom«. Deseci tisuća stranica znanstvenog i filozofskog promišljanja ispisani su do dana današnjeg na temu nacionalizma.

 
No cijela ova akademska povijest proučavanja teško, međutim da može pojasniti formu koju je nacionalizam poprimio u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća. Odanost ideji hrvatstva usko definiranoj bezuvjetnim poštovanjem prema riječi »branitelj«, katoličkoj crkvi i konzervativnim načelima o pobačaju, homoseksualizmu i manjinama za veliki je broj Hrvata postala najvažnija životna vrijednost. Ovaj dio hrvatskih građana svoje će povjerenje dati spomenutim principima osvjedočenom domoljubu čak i kada isti laže, ismijava ili vara tu istu hrvatsku državu i ponaša se na način zbog kojeg bi njegov vjerni birač zamjerio vlastitom djetetu.

Manje crvene boje

Domoljubljem zaluđenom hrvatskom biraču apsolutno nije važno da li je osoba koju bira da odlučuje o njegovoj sudbini i sudbini njegove obitelji dovoljno obrazovana i stručna za taj posao, da li poštuje zakone na isti način na koje ih birač mora poštivati i da li je bila kažnjavana. Nije mu bitno ni da li zna govoriti hrvatski jezik. Jedina referenca u koji ovaj tip birača vjeruje je sposobnost domoljublja koju je ponekad dovoljno detektirati i na temelju dovoljno velikog broja izgovorenih riječi »branitelj« i »crkva« u pozitivnom kontekstu. Ovim tipom domoljublja oboružan birač važnijim će ocijeniti promjenu hrvatskog grba na Facebooku u varijantu koja ima »manje crvene boje« od bilo kakvog političkog poteza koji bi njemu osobno mogao donijeti bolji posao ili veću ekonomsku stabilnost. Zbog odabira imena »Croatia« domoljubni je birač spreman na kratko promijeniti i duboko ukorijenjeno negativno mišljenje prema imigrantima koji opsjedaju granice njegove voljene domovine.   
Drugim riječima, na ljestvici osnovnih životnih potreba, pripadnost hrvatskoj naciji prema točno određenim zadanim uvjetima dijelu hrvatskih građana jednako je važna kao kruh svagdanji i krov nad glavom.
Što je dakle sve oblikovalo ovako ekstremni, isključivi nacionalizam u hrvatskom društvu i učinilo da se njegova snaga, paradoksalno, pojačava što je vremenski odmak od rata – najlogičnijeg zamašnjaka nacionalnih osjećaja – sve veći?  

Istraživanja pokazuju da su snažni nacionalistički osjećaji prisutniji u društvima gdje posljednji rat »još uvijek nije zaboravljen«, a političke elite u javnosti na razne načine održavaju osjećaj »vanjske prijetnje«. Što je zemlja etnički heterogenija, političarima je pri tome teže održati snagu nacionalizma kao političkog instrumenta.   

Odanost grupi

Stupanj obrazovanja stanovništva također igra značajnu ulogu – istraživanja pokazuju da su osobe s višim stupnjem obrazovanja manje sklone ksenofobiji i strahu od pojedinaca koji se ne uklapaju u obilježja većine, te da je niže obrazovanje povezano s izraženijim nacionalizmom. Veliki broj istraživanja pokazuje i da su ljudi s višim rezultatima na testovima inteligencije skloniji prigrliti liberalne socijalne vrijednosti, odnosno izražavati stavove koji su anti-rasistički i koji visoko vrednuju socijalnu i etničku jednakost. Viša inteligencija je povezana s vjerovanjem u demokratske procese i političku slobodu i odlukom da se izađe na glasanje.

OSJEĆAJ UGROZE HRANI NACIONALIZAM

Zamolili smo prof. Čorkalo Biruški da pokuša objasniti zašto unatoč činjenici da smo ekonomski nestabilna zemlja veliki broj građana i dalje daje prednost nacionalizmu nad ekonomskim reforama u smislu izbornog argumenta.
– Bilo bi razumno pretpostaviti da je u uvjetima ekonomske deprivacije prva briga zadovoljiti egzistencijalne potrebe. I jest, kada bismo bili isključivo racionalni akteri, što nismo. Čovjekovo je funkcioniranje motivirano mnogim »ulazima«, nezadovoljene ili slabo zadovoljene primarne potrebe su samo jedan. Ekonomska se kriza »nasadila« na već iscrpljene resurse suočavanja društva s ratom, poraćem, promjenom društvenog i vrijednosnog sustava, posljedicama privatizacije. U tom kontekstu višestrukih i višeslojnih društvenih poremećaja nacionalizam se pojavljuje kao, nažalost, očekivana i lako predvidiva posljedica. Zašto? Najkraći je odgovor – zato što vlastita grupa nudi privid sigurnosti, pa čovjek razmišlja: ako zbijemo redove, ako imenujemo krivce za svoju nesreću i ne dopustimo im da postanu »jedni od nas«, ako štitimo svoje, ako se riješimo onih koji su nam sve skrivili, bit ćemo sigurni. Takve ili slične poruke čujemo gotovo dnevno. Govorim o mehanizmu kojim nacionalizam funkcionira kod, nazovimo ih tako, uvjerenih nacionalista. Njihove je takve sentimente lagano pokrenuti – dovoljno je samo zaiskriti vanjskom prijetnjom i nacionalizam će se razbuktati. Osjećaj ugroze hrani nacionalizam, smatra Čorkalo Biruški.

Britansko istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da ljudi s višim kvocijentom inteligencije glasaju češće za »zelene« i »liberalne« stranke, te da općenito pokazuju više interesa u politiku i demokratske procese.    

U Hrvatskom slučaju, međutim, veliku je ulogu u jačanju ekstremnijeg oblika nacionalizma nesumnjivo odigrao i obrazovni sustav. U istraživanju starom više od deset godina, iz 2003. godine hrvatskih psihologinja Dinke Čorkalo i Željke Kamenov pokazalo se da između  tri grupe ispitanika – učenika, studenata i »odraslih zaposlenih« osoba najveću razinu nacionalnog identiteta definiranog kroz faktore kao što su nacionalni ponos ili odanost naciji izražavaju upravo učenici. Ta je grupa ispitanika ujedno izražavala i najveću »distancu« prema »vanjskim socijalnim grupama«, odnosno drugim nacijama. Iako se ti rezultati mogu dijelom pripisati činjenici da upravo oko šesnaeste godine života tinejdžeri počinju istraživati »odanost grupi«, autorice su zaključile da se rezultati mogu objasniti i odrastanjem u atmosferi vezanoj za Domovinski rat.

Svjetonazorski habitus

Profesoricu dr. sc. Dinku Čorkalo Biruški s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu pitali smo kako na ovu temu gleda danas, više od deset godina poslije.

– Rezultati koje spominjete dosta su stari. No, brine što se ne mijenja puno. Ono što vidimo jest zabrinjavajući porast nacionalizma i grupne zatvorenosti mladih ljudi. To sigurno jest i posljedica obrazovanja. Međutim, ističem da se obrazovanje ne događa u društvenom vakuumu – osim utjecaja škole, i druge okoline – obiteljska, vršnjačke grupe, i čitavo šire društvo oblikuju svjetonazorski habitus mlade osobe. A poruke koje smo svi, pa onda, dakako i mladi, posljednjih dvadesetak godina slušali jesu bile usmjerene na zbijanje redova, snažno isticanje nacionalnih i vrlo tradicionalnih vrednota, jačanje nacionalne kohezije definirane vrlo usko, čak bih rekla i uskogrudno. I, da, crkva je tu imala značajan utjecaj. Zajedničkim snagama nastao je neobičan ideološki amalgam, čudna i za društvo loša veza politike i crkve, koja onda može proizvesti izjavu poput one nedavne novoga prvoga potpredsjednika Vlade da konačno imamo vladu u kojoj se članovi znaju prekrižiti kada uđu u crkvu. Kao da je to bitno ili uopće relevantno za odgovorno obnašanje javne funkcije?! Ono što je tu problem nije poruka po sebi, nego implikacija kako je to dobro, a drukčije je onda loše. Kada takve poruke stižu s političkog vrha, rezoniraju još dugo, dugo u drugim društvenim slojevima i njihov se utjecaj, dakako, prenosi i na mlade. Takve poruke izazivaju ili potkrepljuju društvenu polarizaciju i nastavljaju razdvajati na »naše« i »njihove«, pri čemu »naši« imaju jedne karakteristike koje su, dakako, uvijek dobre, moralne, prave, a oni »drugi«, »njihovi« ostaju na drugom kraju lošega, neprihvaćenoga i neprihvatljivoga do razine dijabolizacije. Zato ne treba kriviti ili gledati samo na školski sustav. Uvjerena sam da većina učitelja daje sve od sebe, pa i preko toga, da djecu koja su im povjerena obrazuju i odgajaju. No utjecaj škole nije jedini i nije u zrakopraznom prostoru. Nadam se da će kurikularna reforma omogućiti da škola bude korektiv, sigurno mjesto gdje će mladi moći ne samo stjecati znanja, nego prije svega naučiti propitivati i kritički misliti. A to je najbolji način borbe protiv uskogrudnosti, nacionalizma i političke nepismenosti. Problem je nacionalizma u tome što ne samo da nas zatvara unutar granica vlastite grupe i čini netrpeljivima prema drugima, nego i u tome što pojedince unutar vlastite grupe čini međusobno zamjenjivima i deterministički definira tko smo. Nacionalizam ne omogućuje razvoj niti vlastitoj grupi, jer opasno pojednostavljuje. Nacionalizam kaže da je važnija slučajnost rođenja u nekoj grupi, nego osobni izbori koji omogućuju da pojedinac radi, privređuje, udružuje se, plaća porez i izgrađuje društvo i tako pokazuje patriotsku privrženost. U društvu koje ne omogućuje i sužava izbore, lako je prodavati maglu, smatra Čorkalo Biruški.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.