Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 1
Sutra: 28° 28° 1
17. lipnja 2019.
Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu

Fra Ivan Šarčević: Nacionalizam je izraz primitivne političnosti i uzurpira Božje mjesto

Solidarnost s različitima, posebno s »povijesnim neprijateljima«, uvijek je skopčana s rizikom – fra Ivan Šarčević * Foto: Lupiga.com
Solidarnost s različitima, posebno s »povijesnim neprijateljima«, uvijek je skopčana s rizikom – fra Ivan Šarčević * Foto: Lupiga.com
Autor:
Objavljeno: 26. studeni 2014. u 17:00 2014-11-26T17:00:46+01:00

Uz kapitalizam, nacionalizam je najbezbožnija sekularna ideologija. Najbezbožnija, jer krinkom potvrde i privilegiranja religije i njezinih institucija uzurpira mjesto Boga ili se njime služi da opravda mržnju, zločin i zločince, kaže gost večerašnje tribine na Filozofskom fakultetu u Rijeci

Fra Ivan Šarčević – profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku i intelektualac čija razmišljanja potiču na dijalog među ljudima različitih uvjerenja – gost je tribine koja će se pod naslovom »Ima li Bog naciju?« održati na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
  Večeras ćete s riječkom publikom razgovarati i o sprezi religije i nacionalizma...
  – Razgovarat ćemo o jednom od najsloženijih odnosa u modernim društvima, o destruktivnoj simbiozi religije i nacionalizma. Važno je pritom istaknuti da nije samo religija rodno mjesto modernog nacionalizma, ali jest njegovo najtvrđe metafizičko utočište i nadahnuće. Uz kapitalizam, nacionalizam je najbezbožnija sekularna ideologija.

  Po čemu najbezbožnija?
  – Najbezbožnija, jer krinkom potvrde i privilegiranja religije i njezinih institucija uzurpira mjesto Boga ili se njime služi da opravda mržnju, zločin i zločince. Izraženo u metafori geocentričnog sustava, nacionalisti smatraju da se sav svijet, i sam Bog, okreću i trebaju okretati oko njih i oko njihove nedužne, stradalničke i visoko moralne nacije.

 

 Trgovanje životima

Kakve posljedice ta simbioza između religije i nacionalizma ostavlja na ljudske živote?
  – Nacionalizam je narcisoidna i mrzilačka kolektivistička ideologija, neprijateljska prema različitom i stranom, kao što je kapitalizam sebična i na konkurenciji zasnovana ideologija koja prezire siromašne i nemoćne. A mržnja i sebičnost nespojivi su s vjerom u Boga, na čemu se etički zasniva religija. Koliko je bezbožan nacionalizam očituje se i u tome što anonimnom pojedincu daje iluziju religiozne sigurnosti i utjehe, iluziju da je prevažan i koristan, obmanjuje ga da ima nezamjenjivu mesijansku ulogu spašavati ugroženu naciju.

  A što je onaj stvarni sadržaj zakriven tom iluzijom?
  – Nacionalizam je izraz primitivne političnosti, domovinu shvaća kao »neprozračeni brlog« (Havel) u kojem obitavaju nesamokritični, primitivni istomišljenici, primitivni više moralno nego izobrazbom, bešćutnici za pravo i pravdu drugih. Nacionalizam unizuje ljudskost, a religiju politizira i retradicionalizira do kiča. Nacionalist se više boji vođe i kolektivne optužbe da je izdajnik naroda nego što je bogobojazan. Nacionalizam i kapitalizam imaju sposobnost mutiranja i prilagodbe, zavlače se u sve ideologije, religije i strukture. Za jednu nacija a za drugu novac/kapital idolatrijski su konstrukti u srcu religije, idol umjesto Boga. To su đavolske, zavodničke ideologije jer trguju ljudskim životima, svetinjama.

 

 Križevi bez Isusa

Kažete: »Ne možemo najprije postati isti da bismo živjeli zajedno.« Moraju li se kolektivni identiteti ostvarivati kroz nasilje nad onim pojedinačnim, ljudskim identitetima? I zašto toliko manipuliraju ratnim stradanjima, pri čemu svaka etnija inzistira samo na vlastitome mučeništvu i pravedništvu? Ima li kršćanstvo odgovor na to podgrijavanje rata u dušama, u kojemu često sudjeluju i sami svećenici?
  – Da, naši kolektivni ali i osobni identiteti izgrađuju se na vlastitoj nevinosti, autoviktimizaciji i krivnji drugih, jednom riječju na zlopamćenju, na ustrajnom napuhavanju zla drugih te čekanju prilike za osvetu. Kršćanstvo kao i židovstvo i islam su religije sjećanja, ali jednog različitog sjećanja. Nisu zlopamtilačke ni osvetničke, jer vjernički identitet monoteističkih religija počiva na komemoriranju Božjih spasenjskih zahvata u život pojedinca i zajednice. Iz najgore grešnosti, ropstva i smrti bivaju oslobođeni za novi početak. To nam svjedoče utemeljujući događaji ovih religija: za židove oslobođenje od faraona i izlazak iz »kuće ropstva«, za kršćane je temeljni događaj Božje uskrišenje raspetoga i umrloga Isusa, za muslimane spasonosna hidžra.
  Nažalost, u našoj praksi, od propovijedi, hutbi do hramova i spomenika, sekularno, dakle nacionalističko zlopamćenje apsorbira i zloupotrebljava vjerničko sjećanje. Zato u nas katolika-Hrvata, primjerice, ima toliko križeva bez Isusa Krista, bez uskrsnuća. Više su spomenici zla drugoga, znakovi zlopamćenja i moguće buduće osvete, nego spomenici u svjetlu Kristove praštajuće ljubavi na križu i novog, uskrslog života.

Ateizam je pluralan

Što onda ateiste čini vjerodostojnima i inspirativnima za vjernike?
  – Kao što ima raznih vrsta vjernika, tako je i ateizam pluralan, od znanstvenog pozitivizma do onog najčasnijeg ateizma kao protesta zbog neizmjerne količine zla, tolikih neskrivljenih nepravdi i nedužnih smrti u našem svijetu. I vjernike i nevjernike vjerodostojnim čini skromnost a ne bahatost, svijest kontingentnosti, zatim otvorenost za razlike, za učenje s ljudima i od ljudi, kao i praktična solidarnost za one koji su obespravljeni. A solidarnost s različitima, posebno s »povijesnim neprijateljima«, uvijek je skopčana s rizikom, pa se strašimo prelaziti samorazumljive religijske, etničke i druge torove i ograde. Zato nas teško dotiče Isusova poruka sažeta u priči o milosrdnom Samarijancu.

  Dominira li Crkvom u Hrvata nacional-političko katoličanstvo?
  – Sama sintagma »Crkva u Hrvata« problematična je i može sadržavati nacionalistički prizvuk, jer već u imenu je ukalkulirana isključivost prema onima koji su katolici a nisu Hrvati. Dosljedno tome radilo bi se i o »hrvatskoj vjeri«. Ispravno je koristiti termin Katolička crkva u Hrvatskoj jer se barem imenom otvara pristup svima, a što je i izvorno značenje pridjeva katolički. U Crkvi u Hrvatskoj i BiH, kao i u nekim drugim Crkvama u svijetu vrlo je prisutan politički katolicizam, ali koji se u različitim okolnostima pokazuje sad više nacionalistički, antipravoslavni, antimuslimanski, sad tradicionalistički, antimodernistički...

  Koliko je nacional-politička Crkva uopće katolička?
  – Kršćanstvo je vjera koja nadilazi rase, nacije, kulture i jezike. To je smisao katoličkoga. Naravno, kršćanska se vjera, baš onako kako i kaže njezina temeljna istina o Božjem postajanju čovjekom u Isusu, Židovu iz Nazareta, utjelovljuje u konkretni prostor i vrijeme, u konkretni narod, kulturu, jezik. No to je samo partikularni, krajnje djelomični identitet, ili jedan od mnogo načina kako se obitava na Božjoj zemlji, među Božjom djecom. Ono što je učinio Isus, a kasnije posebno nastavio njegov učenik Pavao jest da je Božju poruku spasenja izvukao iz ograničenja židovskim zakonom, odnosno iz zarobljujućeg stava da se mora biti židov kako bi se ostvarilo Božje kraljevstvo među ljudima. Nažalost, kršćanstvo je u povijesti činilo i čini slične pogubne devijacije zatvarajući Isusovu poruku u europocentričnu, nacionalističku kulturu ili neki lokalni mesijanizam.

 

 Ateisti kao korektiv

Vi ne krijete da vašu vjeru nadahnjuju i ateisti, ali osim posrnuća vjere u današnjem svijetu primjećujete i posustalost ateizma... Što vas intrigira kod ateista?
  – Među ljudima s kojima prijateljujem i s kojima želim prijateljevati ima ateista. Nije to velik broj niti je to eskapistički izraz nezadovoljstva s vjernicima. Dio je to i razumijevanja evanđeoskoga zahtjeva da se bude s onima »izvan« Crkve, s distanciranima, s onima koji su od nas vjernika odgurnuti ili su se razočarali našom licemjernom praksom. Čini mi se da nemam prozelitske naume. S takvim ljudima dijelim isti grad i društvo, domovinu i državu, iste radosti, nemire, pitanja, probleme. Kao i ljudi drugih vjera i svjetonazora, ateisti su moj nezamjenjivi korektiv. Ne ustručavam se s njima, sa svim oznakama svoga identiteta, dakle kao vjernik, kao Hrvat, kao bosanski franjevac i teolog, kao čovjek, konačni i pitalački čovjek, podijeliti svoje ideje, sumnje, ljutnju i strahove. Rado s njima provjeravam svoje stavove, i svoju vjeru.

  Dođe li koji put i do povišenih tonova?
  – Bude tu i žestokih rasprava, osobito s onima koji su ateisti ili agnostici iz navike, iz lijenosti kao i lakomisleni vjernici, koji su to iz lukrativnih ili profitnih razloga, za vlast i korist, ili oni koji su više antiteisti, koji smatraju da su vjernici neprosvijećeni, da sve zlo dolazi od religije, ili koji smatraju da je kritika religije jedini znak osobne zrelosti, kao što na drugoj strani religijski fundamentalisti smatraju da je svaka kritika religije nevjera.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka