Imali smo relativno vjernu skupinu čitalaca, a izvan toga, mi nismo bili na tržištu, nego na neprijateljskom teritoriju, kaže Viktor Ivančić
Grupa nasilnika otimala je od kolportera i prodavača na kioscima sve primjerke novoga broja »Feral Tribunea«, te ih potom ritualno trgala i spaljivala pred brojnim prolaznicima. Svoj pohod nastavili su po središtu grada, od kioska do kioska, prijeteći prodavačima i otimajući im novine. Prodavači kojima novine nisu otete i spaljene, iz straha su sakrili sve primjerke ‘Feral Tribunea’ i više ih ne prodaju. (…) Imamo razloga sumnjati da je javno uništavanje novina dio šire akcije, koja se u posljednje vrijeme poduzima protiv ‘Feral Tribunea’.
Prije nekoliko dana redakcija je primila vrlo ozbiljne najave da se priprema »operacija« koja će definitivno onemogućiti daljnje izlaženje lista. Za razliku od dosadašnjih pritisaka na ‘Feral Tribune’ – nametanje poreza na promet, mobilizacija glavnog urednika, brojni sudski procesi… – ovaj bi obračun trebao biti fizičke naravi.«
Navedene rečenice ulomak su priopćenja za javnost koje je redakcija »Feral Tribunea« objavila 27. lipnja 1995. godine. Predvodnici grupe nasilnika i potpisnici incidenta koji se tog dana dogodio na Narodnom trgu u Splitu bila su dvojica »domoljubno« raspoloženih povratnika iz Australije. Kao što se može zaključiti iz priloženog, Feral ih nije ostavio ravnodušnima. Feral Tribune nikog nije ostavljao ravnodušnim.
Simpatije za splitsku satiru
Opaska Miroslava Tuđmana o ozbiljnosti teme o kojoj pišemo podsjetila nas je na tekst koji je početkom lipnja 1996. godine o Feralu objavio The New York Times. U naslovu je stajalo: »Novine koje zuje kao obad i ubadaju kao pčela«. Novinar Chris Hedges tamo je, između ostalog, zabilježio i ovu opasku Feralovog glavnog urednika Viktora Ivančića: »Najgora stvar za Feral nisu tužbe za klevetu, od kojih je zadnja teška pola milijuna dolara. Nisu to ni optužbe da smo oklevetali predsjednika, zbog čega se na koncu može završiti u zatvoru. Najgora stvar je to što Hrvatskom upravlja čovjek koji nema smisao za humor.« Za Feralov humor rezidencija obitelji Tuđman predstavljala je najteži gostujući teren. U toj kući »Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika« teško da je izborio i smiješak. U toj kući Feral je bio »preozbiljna tema«. Što se narod više smijao Feralovim naslovnicama, to je tema bila sve ozbiljnija.
Istini za volju, treba reći da Feralovi ključni autori Franji Tuđmanu nisu oduvijek bili nesimpatični. U vrijeme dok je Feral još izlazio kao podlistak Nedjeljne Dalmacije, budući »vrhovnik« pokazivao je nešto više duha pa čak i izvjesne simpatije za splitsku satiru. O tim vremenima Viktor Ivančić će kasnije reći: »Na svome prvom javnom nastupu u Splitu Tuđman je govorio o Feralu tonom punim poštovanja, makar smo ga prethodno ismijali zbog korištenja neoustaškog jezika. Rekao je otprilike da kod te stvari griješimo, ali da smo inače u redu dečki. Bio je nepopravljivi optimist.«
Tuđmanovi bivši drugovi, oni »iz komiteta«, nisu tad dijelili isto mišljenje o Feralu, ali njihovo vrijeme ionako se bližilo kraju. Nad Hrvatsku se spuštala sloboda, gusta kao magla. Slobodnu Dalmaciju nanovo će osloboditi Miroslav Kutle, ali autorima satiričkog podliska Kutlina slobod(n)a neće dobro pasti na želudac. Kako je Kutle ušao, oni su izašli i s nešto posuđenog novca utemeljili Feral Tribune, »Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika«. U zaglavlju je stajalo: »Uneređuje: STUDIO VIVA LUDEŽ«. Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović. U glavi lista, između riječi Feral i Tribune, Dežulovićevom zaslugom stala je talijanska renesansna vinjeta precrtana iz knjige Povijest dvorskih luda. Na njoj je bio ispisan credo: »La pazzia regina dal mondo«. Ludost, kraljica svijeta. Prvi broj objavljen je prvog lipnja 1993. godine.
– Feral Tribune danas, u državi Hrvatskoj, na dvoru Franje Tuđmana, s radošću uzima u ruke svečanu palicu i navlači kapu sa zvončićima, spreman da vam isplazi jezik ravno iz ogledala, unaprijed znajući da mu je osigurana uloga mjehura u jeftinoj sapunskoj operi što je na ovim prostorima danas zovu demokracijom. Ako treba prsnuti, najbolje je prsnuti od smijeha, stajalo je u uvodniku prvog broja Ferala.
Na naslovnici je »turboekskluzivno« objavljeno: »Ante Pavelić pronađen živ!« Na zadnjoj stranici: »Pojavom većih katolika od Pape u Hrvatskoj se priprema otklon od Vatikana. Papa dobio nogu!«
Novi list tiskao prvi broj
Prvi tekst u povijesti Ferala napisao je Miljenko Smoje. U novostečenoj hrvatskoj slobodi za njega u novinama nije bilo mjesta. Feral ga je vratio u život.
– A znaš kako je to bilo. Njemu su zabranili pisat’, otkazala mu je Slobodna Dalmacija, je li, a to ga je bilo ubilo. Eh, šta ćeš, uvijek netko nešto brani. Čovjek je najkvarljivija životinja koja postoji i šta možeš, prisjeća se danas Lepa Smoje. A onda su, kaže, »došla ova trojica«.
– Bio je sretan da piše, nije bilo pitanje novaca. On je njih volija, obožava’, k’o da su mu rođena djeca. Zaista ih je volio, razumiješ. Tako je bilo do kraja. Čim se spomene Feral, ako je netko bija protiv, Smoje odma skače. Nije mu bilo milo, nije da na Feral, kaže Lepa, životna suputnica Miljenka Smoje. Prvi broj lista tiskan je u Rijeci, u tiskari Novog lista. Tiskara Slobodne Dalmacije, iz objektivnih razloga, nije dolazila u obzir.
– I danas sam neizmjerno zahvalan ljudima iz Novog lista zbog te suradnje. Došli smo u Rijeku jer je Slobodna Dalmacija bez obrazloženja odbila tiskati list u Splitu. Tu su nas primili prijateljski, dali nam prostor za rad, pružili nam svaku moguću pomoć. Veljko Vičević, Zdenko Mance, Branko Mijić i svi ostali kolege bili su zbilja fenomenalni, tim više što smo mi danima gnjavili sve žive, jer smo ručno radili fotomontaže i prelom lista. Uključili su se i pomagali nam bez imalo zadrške, premda je odmah bilo jasno da je riječ o subverzivnom i, da tako kažem, opasnom projektu. Pamtim to kao predivno iskustvo i osjećam veliku zahvalnost, prisjeća se Viktor Ivančić. U naš list Ivančić će doći kao novinarsko pojačanje nakon gašenja Ferala, ali iz tog razdoblja neće ponijeti lijepe uspomene kao iz devedesetih. Dobit će, međutim, materijal za knjigu – »Zašto ne pišem i drugi eseji«.
Iz broja u broj Feral Tribune postajao je sve veći. Čitali su ga u svim zemljama nastalim na razvalinama Jugoslavije, a najpažljivije čitatelje imao je u hrvatskim vrhovima vlasti. Strogom oku s Pantovčaka ništa nije promicalo. Što su se ljudi više smijali, Franjo Tuđman bio je sve ozbiljniji. Feral se plazio i pucao od smijeha.
Tuđman sve ljući
Njegova satira, međutim, govorila je o vrlo ozbiljnim stvarima, a ozbiljni dio lista govorio je pak o temama koje su Hrvatskoj bile poznate i sustavno prešućivane. Iz broja u broj u Feralu smo čitali o ratnim zločinima, korupciji, pretvorbenoj i privatizacijskoj pljački, Tuđmanovoj autokraciji. Iz broja u broj Feral je nalazio načina da šokira političku elitu. Njegova naslovnica s Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem u krevetu, s naslovom: Jesmo li se za ovo borili, postala je jedna od nezaobilaznih ilustracija devedesetih godina prošlog stoljeća. Hodočastili su u Feralovu redakciju strani novinari i pisali o malom splitskom tjedniku koji zuji kao obad i ubada kao pčela, a Franjo Tuđman Bio je sve ljući i ljući.
U petnaest godina izlaženja Feral Tribune skupio je veliki broj štovatelja u svim zemljama stvorenim na prostoru Jugoslavije. Neki od njih niti danas ne mogu prežaliti gašenje Ferala. Međutim, ne dajte da vas dojam Feralu naklonjenog teksta zavara. Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika oduvijek je imao više neprijatelja nego prijatelja. Autori Ferala bezbroj puta prozvani su orjunašima, izdajicama, antihrvatskim plaćenicima… Feral su čitatelji voljeli ili mrzili. Nikoga, rekosmo, Feralova satira nije ostavljala ravnodušnim. Najmanje ravnodušni bili su u okruženju Franje Tuđmana. O tome će ponešto reći izjava Ivića Pašalića, svojedobno bliskog Tuđmanovog suradnika.
– Kako su pisali tako su i završili. Taj list je imao vrlo jasan svjetonazor. Taj svjetonazor je bio ultraljevičarski i antihrvatski. Iz svakog članka je proizlazio takav stav. Tu se ne može uopće govoriti o jednom objektivnom informiranju. Taj list je služio za promicanje ideološke platforme, a ne za iznošenja činjenica, što god čovjek o činjenicama mislio. Bila je vidljiva netolerancija i nesnošljivost prema nositeljima vlasti u Hrvatskoj, prije svega prema predsjedniku Tuđmanu. Stjecao se dojam da je njima bivša država Jugoslavija nešto što im je Tuđman srušio pa su mu se na svaki mogući način osvećivali, kaže Pašalić. Na pitanje je li se ikad nasmijao na Feralovu satiru Pašalić odgovara: »Moram priznati da je to meni bilo kvaziduhovito. Bilo je to prije svega vrijeđanje pa tek onda sve drugo. Kako su pisali, tako su i završili, a to su i zaslužili. Molim vas stavite tu rečenicu.«
– Bio je ljut, ako se to može tako reći, na sve ono što bi se pojavilo u Feralu. Kad bi ga strani sugovornici pitali nešto o čemu su čitali u Feralu on je odgovarao: »Slušajte, to je jedan neozbiljan list koji ne može dugo opstati.« Sipao je drvlje i kamenje na Feral i pokušavao ga na sve načine omalovažiti, svjedoči danas Stjepan Mesić, Tuđmanov nasljednik na dužnosti predsjednika države.
O Tuđmanovim reakcijama na Feralom Viktor Ivančić kaže: »I nama su neki ljudi iz njegova okruženja svjedočili da je bio dosta nervozan čitalac, no nikad to ne možeš pouzdano znati. Navodno je jednom toliko popizdio da je naredio da se problem Ferala riješi oružanim putem. Vojska se nije uspjela probiti do Bačvica, ali je usput oslobodila Gračac, Knin, Benkovac, Obrovac, i neka druga mjesta.«
Državne institucije nisu mogle dopustiti da predsjednik bude ljut i nezadovoljan. Na Feral se zato išlo svim sredstvima, ponajčešće đonom. Odrezali su mu porez na šund, podnosili tužbe kao na tekućoj traci, prisluškivali redakciju i autore lista. Ostatak medijske scene, s izuzetkom par nezavisnih medija, uglavnom je ostajao gluh i slijep na Feralove objave. Takozvane velike dnevne novine sa zagrebačkim adresama Feralove priče objavljivat će kao ekskluzive desetak godina kasnije. U pitanju su bile iste one priče zbog kojih je Feral plaćao stotine tisuća kuna odštete.
Jedan od odvjetnika lista u devedesetima, Čedo Prodanović, kaže: »Uzimali su im novac zbog tekstova koji bi se kasnije ispostavljali točnima. HDZ je imao odvjetnika koji je tužio sve živo. Feral je ubijan svjesno i sistematski, to je bila sprega državne i sudske vlasti s ciljem da se ubije i uništi list. Mnoge od priča zbog kojih su dali novac pokazale su se točnima. S obzirom na nove činjenice i nove nastale situacije moglo bi se ići i u obnovu tih postupaka, ali sve je to već u zastari. Kad su im dosuđivali kazne za klevetu zbog tekstova o ratnim zločinima uvijek bi obrazlagali da to nije istina, jer nije formalno dokazano sudskom presudom. Na to se najviše išlo. Jednostavno, išlo se na iznurivanje. Ni autorima nije bilo lako ići dva do tri puta tjedno na sud.«
Feral se, međutim, nije dao. Nastavljao se plaziti iz ogledala i otkrivati hrvatskoj javnosti mračnu stranu Tuđmanove vladavine.
Bajramovićeva ispovijest
Neka od otkrića ovog lista mogu se nazvati i najvećim pričama hrvatskog novinarstva uopće. Jedna od njih je ispovijest Mire Bajramovića, koju je Ivica Đikić napisao u tekstu pod naslovom: Kako smo ubijali u Pakračkoj Poljani. Objava Ferala s ovom ispoviješću najavljenom na naslovnoj stranici stjerat će hrvatsku javnost pred zid. Nitko nakon toga nije mogao poreći da su ratni zločini počinjeni i s hrvatske strane.
– Miro Bajramović je potpisao svaku stranicu svoje ispovijedi. Feral je s tom pričom izišao u ponedjeljak 1. rujna 1997. godine. List je tog dana ujutro bio na kioscima, a već popodne su pohapšeni svi iz Bajramovićeve skupine. Bilo ih je osam. Nakon toga kreću brojni procesi, koji završavaju ovako i onako, ali uglavnom osuđujućim presudama. Policija je nakon toga čuvala redakciju nekoliko tjedana, dok se situacija s tim prijetnjama nije smirila. Bilo je tu nekoliko vrlo ozbiljnih prijetnji, prisjeća se autor predmetnog teksta Ivica Đikić.
Zabrana oglašavanja
Naivni štovatelji tjednika Feral Tribune vjerovali su da će za Tjednik hrvatskih anarhista protestanata i heretika bolja vremena doći nakon što Tuđmanov režim padne, ali ništa se bitno za Feral nije promijenilo. Uređivačka politika nije odstupila od plaženja iz ogledala. Čitatelje je zadržala, ali oglase nije mogla dobiti. Oglašivači nisu željeli dati novac nekom koga ne mogu kontrolirati.
– Premda o medijskome tržištu generalno ne mislim ništa dobro – jer smatram kako nije normalno da novine žive isključivo od marketinga – Feral nikada nije djelovao u takozvanim tržišnim okolnostima na regularan način, pa se onda ni te okolnosti ne mogu nazvati tržišnima, u nekakvom apolitičnom ili neutralnom smislu. Postojala je zabrana da se u Feralu objavljuju oglasi, usprkos pristojnoj nakladi lista. Dakle, imali smo relativno vjernu skupinu čitalaca, a izvan toga, mi nismo bili na tržištu, nego na neprijateljskom teritoriju, kaže danas Viktor Ivančić. U jednom broju Feral je objavio dvadesetak nenaručenih oglasa velikih tvrtki, plazeći se tržištu. Nitko nije reagirao.
– Glave su se nojevski zabile u pijesak. No, veći je problem što nisu reagirale novine. Tim oglasima i mojim podugačkim pamfletom željeli smo tada provocirati javnu diskusiju o medijima i marketingu, o koruptivnom savezu financijske, političke i medijske moći koji je, pored ostaloga, uništavao samo novinarstvo. Debata se, međutim, nije dogodila. Da jest, danas nam možda ne bi do te mjere marketinška industrija krojila uređivačke politike, zaključuje Ivančić. List je financijski bačen na koljena i napokon je zatvorio svoju butigu 15. lipnja 2008. godine. Za sedam obilježit ćemo još jednu Feralovu obljetnicu, pet godina od izlaska zadnjeg broja tjednika koji ni pod koju cijenu nije želio odustati od novinarstva. Eksplozija tog »mjehura u jeftinoj sapunskoj operi« odjekuje i danas. Mrtav Feral Tribune još uvijek je življi od mnogih novina koje svakog dana trgovci izlažu na kioscima.
