Kako je Živi zid iznenadio Hrvatsku

Fenomen Ivana Vilibora Sinčića: Nema veze tko si i što si, važno da si nezadovoljan

Ladislav Tomičić

foto: D. Matić / Cropix

foto: D. Matić / Cropix

Političku platformu oblikovao je Ivan Pernar koji još uvijek slovi kao jedna od zvijezda organizacije, iako ćete ga u medijima rijetko vidjeti. Odbijajući dati prostor Pernaru, hrvatski mediji zapravo su učinili veliku uslugu Živom zidu



Grupa građana pokušala je u četvrtak kopirati prosvjede protiv vlasti u Egiptu. Preko Facebooka su pokušali organizirati prosvjed na Markovu trgu, ali se skupilo svega njih troje, zahtijevajući da Vlada da ostavku. Ova rečenica sadržaj je kratke novinske vijesti, objavljene u veljači 2011. godine, a njome je zabilježen »prapočetak« političke inicijative čiji će kandidat Ivan Vilibor Sinčić nepunih četiri godine kasnije na predsjedničkim izborima osvojiti 293 tisuće glasova hrvatskih birača.


   Među troje prosvjednika na Markovom trgu, koji su tražili ostavku Vlade Jadranke Kosor, nalazio se Ivan Pernar, u to vrijeme 25-godišnji viši medicinski tehničar i student komunikacijskog menadžmenta. Troje prosvjednika službeno je primila tadašnja premijerka Jadranka Kosor, koja im je svečano obećala da će učiniti sve da smanji nezaposlenost. Međutim, Pernara susret s premijerkom nije impresionirao. Samo tri dana kasnije putem društvenih mreža on je pozvao građane na prosvjede, koji će ostati zapamćeni kao Facebook prosvjedi.


   – Građani su na koljenima, banke svakoga dana oduzimaju domove te zapljenjuju plaće i mirovine. Nelikvidnost je rekordna, pravne osobe (poduzeća) više ne mogu poslovati. Pronaći posao postala je nemoguća misija. Oko 30 tisuća mladih ljudi sa diplomom je nezaposleno, a ista sudbina čeka i ostale koji će uskoro završiti svoje školovanje. HRT kao javni medij više ne postoji, sve se cenzurira. Više nemamo izbora. Stavljeni smo pred zid, nalazimo se u kutu i ako uskoro nešto ne napravimo sljedi nam uspostava dužničkog ropstva, uvođenje novih poreza i harača te konačni obračun sa srednjom klasom. Istom onom koju se sustavno uništava i izrabljuje u interesu političkih i financijskih elita. Nemojte ih se bojati, manje ih je nego nas! Ova vlast jednostavno mora pasti, napisao je Pernar u svom pozivu na prosvjede. Već u ovom njegovom pozivu možemo prepoznati retoriku kojom će Ivan Vilibor Sinčić, predsjednički kandidat Živog zida, dobaciti do izbornog rezultata od 16,42 posto. Dijelu hrvatske javnosti, među kojim je prednjačila mlađa populacija, nije trebalo puno da se odazove pozivima na prosvjede.




Bilo je to vrijeme kad su u grubim crtama već bili poznati razmjeri HDZ-ove pljačke, Jadranka Kosor slovila je za premijerku na staklenim nogama i samo se čekao dan kad će se nakupljeno nezadovoljstvo preliti na ulice. Pernarov poziv na prosvjed nije bio i jedini koji je tih dana upućen putem društvenih mreža, ali ovaj mladić ostat će zapamćen kao najistaknutija figura prosvjednih šetnji, koje su podrazumijevale i obilaske kućnih adresa istaknutih HDZ-ovih političara. Lopovi, lopovi, orilo se tada zagrebačkim ulicama, ali ti politički neartikulirani prosvjedi bili su bez glave i repa. Na njima ste mogli vidjeti različite grupe mladih ljudi, od ekstremnih nacionalista, preko pobornika teorije urote do simpatizera ljevice.


Nepregledan birački bazen



 Nensi Trupić, Pula   – Ja sam iz istre. Radim s grupom ljudi oboljelih od multiple skleroze i borim se za legalizaciju ulja od konoplje. Oduvijek sam bila protiv ovog sistema, a u Živom zidu sam pronašla istomišljenike. Mislim da se može puno napraviti. Već smo puno napravili. Doveli smo kamere tamo gdje nikad nisu bile.      Anto Galić, Zagreb   – Imam 21. godinu, a o politci razmišljam otkad sam bio dijete. Slušao sam oca i majku da govore o tome. Prije svega, deložacije su posljedica neoliberalne ekonomske doktrine. U mnogim državama one su zabranjene. U Španjolskoj je bilo stotinu smrtnih slučajeva povezanih s deložacijama pa su zabranjene. Kakav je to demokratski i pošten sustav, koji deložira ljude i ostavlja ih bez krova nad glavom. Sve mi je jasno. Jasno mi je kako funkcioniraju banke, znam tko su Rotshildi. Bankama su naši političari omogućili pljačku Hrvatske. Ja sam prije svega vjernik-katolik i upozat sam sa sustavom. Shvaćam da je i crkva pod kontrolom, odnosno da je i ona dio kontrole. Da podijele jedan posto od onog što imaju gladnih ne bi bilo. Sustav izrabljuje radnike, djeca su podložna novim tehnologijama, ljudi su otuđeni. Apolitičnost pomaže elitama. Borba za Živi zid je borba za svoju naciju. Oni koji se busaju u prsa da su nacionalisti i ultradesničari – oni su teški kapitalisti. Njihov nacionalizam završava tamo gdje nekom treba pomoći.   Darko Graneša, Zagreb   – Umirovljeni sam časnik HV-a i već sam tri godine u Zidu. Cijeli rat bio sam u specijalnoj policiji. Štitili smo kuće u Ivaniću, Posedarju, Prečkom. Vidio sam da je to humano. Humano je braniti tuđi dom, to sam radio i u ratu. Čast mi je braniti domove od banaka, kamatara, zelenaša. Branitelj sam i ispočetka sam išao u Savsku na prosvjede, ali odustao sam kad sam shvatio da ih organizira politička stranka. Izmanipulirali su invalide Domovinskog rata.      Drago Raspudić, Zagreb   – Podržavam Živi zid jer su to ljudi bez mrlje, zato jer su iskreni i zato jer su mladi. Facinira me njihova borba. Kad sam pitao Sinčića zašto je pristupio Živom zidu, odgovorio mi je da je vidio kako su jednu staricu potjerali iz kuće. To ga je motiviralo da se angažira. Podržavao sam ih prije i podržavat ću ih uvijek. Ovo je tek početak Živog zida. Ja sam u jednom sudskom sporu za stan, koji mi pokušavaju uzeti na temelju krivotvorina. Kad je taj spor počeo ja sam imao 37, a moj sin sedam godina. Danas imam 59, sin mi je napunio 29, a spor sa stanom još uvijek nije završen. Zar nekom može biti nejasno zašto sam protiv ovog sustava i politike koja određuje sudbinu Hrvatske?   Petar Klepo, Đakovo   – Diplomirani sam inženjer šumarstva i podržavam ove mlade ljude, jer na njima svijet ostaje. Ne znam bih li trebao govoriti za novine, jer ja sam sad formalno u OraH-u, ali ne namjeravam tamo ostati. Što su radili političari koji su do sad bili na vlasti – to smo vidjeli. Pa oni u 25 godina nisu uspjeli srediti niti biračke spiskove. Ovdje boljeg života nema i ljudi bježe vani. Mi ćemo kao narod nestati, raselit ćemo se.


Kako su dani odmicali, prosvjedi su bili sve malobrojniji, da bi na koncu u prosvjednim šetnjama ostali samo najuporniji. Ivan Pernar bio je u to vrijeme gotovo svakodnevan »junak« novinskih izvještaja. Na Facebook prosvjedima, naime, nije se moglo predvidjeti ništa, osim da će policija u nekom trenutku odvesti Pernara. Kad su se prosvjedi dogovarani putem društvenih mreža ispuhali, vjerovalo se da je Pernarovih pet minuta slave isteklo. Međutim, ovaj mladić je bio uporan. Sa istomišljenicima – najagilnijima na minulim prosvjedima – osnovao je dvije organizacije: političku stranku Savez za promjene i udrugu Stop deložacijama. U tom razdoblju Pernar će napisati i knjigu »Kako je nastao novac«, koja se danas računa kao »biblija Živog zida«.


Pernar je pogodio u najosjetljivije mjesto sustava. Nova politička inicijativa pred sobom je imala nepregledan birački bazen, u kojem su plivali kreditima razapeti i financijski uništeni građani i građanke Hrvatske, uglavnom ljudi koji su se nekoć smatrali srednjim slojem. Savez za promjene osnovan je u lipnju 2011., da bi već nekoliko mjeseci kasnije izišao na parlamentarne izbore u jedanaest izbornih jedinica. U koaliciji sa Autohtonom hrvatskom seljačkom strankom, a u drugoj izbornoj jedinici pridružila im se i Demokratska prigorsko-zagrebačka stranka, Pernarov Savez za promjene osvojio je točno 11.938 glasova. Ivan Vilibor Sinčić na ovim izborima bio je na 12. mjestu izborne liste Saveza za promjene u VII izbornoj jedinici, gdje je Pernarova stranka dobila 2.290 glasova. Izborni debakl nije pokolebao Pernara i njegove istomišljenike. Uslijedio je još jedan težak poraz, onaj na lokalnim izborima. Savez za promjene, međutim, nije odustajao, nego je na proljeće ove godine pristupio i europskim izborima. Ivan Vilibor Sinčić zauzeo je šesto mjesto na listi, a stranka je dobila tek 4.313 glasova. Tri poraza za redom!


Međutim, paralelno s političkim utakmicama ljudi okupljeni oko Pernara igrali su još jednu, aktivističku utakmicu. Kasnije će se ispostaviti da je ta bila puno važnija pod onih koje je Savez za promjene igrao na izborima. U okviru udruge »Stop deložacijama« nastao je Živi zid. Ljudi iz Saveza za promjene jurili su sa deložacije na deložaciju i uglavnom njima zahvaljujući javnost je dobila priliku gledati mučne scene deložiranja osiguravanih kordonima interventne policije. Ispočetka ograničene na zagrebačko područje, akcije Živog zida uzele su maha i uskoro su se Pernar, Sinčić i drugi članovi Saveza za promjene »razletjeli« po cijeloj Hrvatskoj. Javnosti zasićenoj Ivanom Pernarom ponuđena su neka druga lica ove organizacije pa je probijena i medijska blokada koja je jedno vrijeme evidentno postojala kad je u pitanju praćenje rada Živog zida. Razlog blokadi, ocjena je potpisanog autora, nije bila urota sustava, kako to i danas vjeruju okupljeni u Živom zidu, nego lik i djelo Ivana Pernara, koji je od heroja dana u vrijeme Facebook demonstracija dospio na poziciju dežurnog redikula, koji priča ekonomske i političke besmislice.


Sam Pernar o toj »redikulizaciji« njegovog lika i djela danas će reći da ona počinje onog trenutka kad je počeo govoriti o bankama i stvarnim gospodarima Hrvatske.


Razočaranost u elitu


Kako bilo, tek nakon niza slučajeva u kojima se Živi zid konfrontirao s ovršiteljima i policijom, ova organizacija dobila je medijski prostor, ali sad je više javno nije predstavljao Ivan Pernar, nego novi, javnosti do tada nepoznati mladići i djevojke, kao što su Vladimira Palfi, Dušan Cvetojević, Damir Trnačić… Radeći iz dana u dan sa socijalno najugroženijima, Živi zid je stekao priličan broj simpatizera, ali prije se tu radilo o stotinama, nego o tisućama ljudi. Svaku priliku za medijski istup članovi Živog zida koristili su da bi govorili o gramzivim bankarima, o neotplativosti kredita i odgovornosti političkih elita, odnosno političkog sustava za ekonomski sunovrat društva i pojedinaca. Rješenja koja su nudili upućenijima u ekonomska i politička kretanja činila su se neostvarivima, ali sa stavovima Živog zida nitko nije polemizirao. Smatralo se to nepotrebnim, jer aktivisti su doživljeni kao neozbiljna skupina pojedinaca čiji revolt će se iscrpiti u pokušajima sprječavanja deložacija i jalovim verbalnim nasrtajima na prvake vladajućih i najvećih oporbenih stranaka.


   Međutim, nitko nije računao su ti da su stavovi aktivista Živog zida melem za mnoge uši u hrvatskom društvu, društvu koje sve otvorenije prezire svoju političku elitu, bez obzira kojoj strani političkog spektra ona pripadala. Pernar i njegovi shvatili su da je aktivistički projekt Živi zid nadrastao politički projekt Savez za promjene pa su naprosto spojili dvije priče. Političkoj stranci Savez za promjene promijenili su ime u Živi zid pa na predsjedničke izbore izišli s novim licem, Ivanom Viliborom Sinčićem, javnosti do tog trenutka potpuno nepoznatim mladićem. Ovaj mladić pokazao se dobar u namijenjenoj mu ulozi. Svjetonazorska pitanja odbijao je kako je znao i umio, fokusirajući se isključivo na probleme kreditne prezaduženosti društva i pojedinaca, odnosno na napade na politku i političare koji su Hrvatsku vodili od osamostaljenja naovamo. Kad bi na dnevni red došla pitanja poput ocjene uloge Franje Tuđmana u novijoj hrvatskoj povijesti, Sinčić bi zaigrao na nacionalističku kartu i preminulog »vrhovnika« pohvalio za stvaranje države, da bi ga odmah zatim napao i osudio za pljačku Hrvatske.


Taktika za mlade


Takvom taktikom Živi zid privlačio je mlade ljude s desnice, ali i one koji se nikad nisu identificirali s hrvatskim nacionalizmom. Glasovi ljudi razočaranih u hrvatsku politiku i političare podrazumijevali su se, jer Sinčić je bio u poziciji da u svakoj prilici raspali po svima. Izbornu noć proveli smo u stožeru Živog zida i dok su se politički analitičari čudili Sinčićevom rezultatu, mi smo razgovarali s prisutnim simpatizerima političko-aktivističke organizacije, nastojeći shvatiti iz kojih slojeva društva dolaze najgorljiviji pristaše Živog zida i Ivana Vilibora Sinčića. Zaključak je bio očekivan: u pitanju su u prvom redu mladi ljudi, koje bi bez Živog zida teško vidjeli na izborima. Među njima ima pobornika teorije zavjere, radikalnih desničara, ali i onih čiji glasovi bi mogli pripadati ljevici, da je kojim slučajem u hrvatskoj ponudi postojala i takva politička opcija. Drugi dio grupacije koja simpatizira Sinčića i Živi zid ljudi su srednjih godina, koji su financijski uništeni ili se nalaze na rubu egzistencije ili su iscrpljeni dugogodišnjim sudskim sporovima i sličnim slučajevima nepravde koja proizlazi iz neravnopravne borbe pojedinca protiv sustava. Zajednički nazivnik svima jest razočaranost u političku elitu, odnosno u politički sustav koji od Hrvatske polako ali sigurno (g)radi domovinu obespravljenih. Spomenuti sustav ti ljudi počesto ne mogu niti shvatiti te bez preispitivanja pristaju uz nejasnu političku platformu koju nudi Živi zid.


   Tu političku platformu oblikovao je kako je znao i umio čovjek s početka ove priče, Ivan Pernar, koji još uvijek slovi kao jedna od zvijezda organizacije, iako ćete ga u medijima rijetko vidjeti. Odbijajući dati prostor Pernaru, hrvatski mediji zapravo su učinili veliku uslugu Živom zidu. Njegova popularnost i utjecaj u okviru organizacije ostali su veliki, a njegova pojava, koja je bez sumnje iritirala dio javnosti, više Živom zidu ne predstavlja opterećenje kakvo je predstavljala. U zaključku valja reći da političke analize koje predviđaju uspjeh Živog zida na predstojećim parlamentarnim izborima stoje na staklenim nogama, jer u pitanju će biti potpuno drugačija izborna utakmica od ove na kojoj je Ivan Vilibor Sinčić iznenadio dobrim rezultatom. Ipak, pri ovakvom odiumu društva prema političkim elitama ne bi bilo pametno Živi zid niti unaprijed otpisati. Aktiviste-političare predvođene Pernarom i Sinčićem još ćemo gledati, ali teško je povjerovati da će u nadolazećem razdoblju oni igrati ozbiljniju političku ulogu u Hrvatskoj.