Aktivist i saborski zastupnik

Fenomen Ivana Pernara – cirkusant ili genij, zvijezda padalica ili političar novog kova?

Siniša Pavić

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Oni koji mu žele samo dobro kazat će u 'offu' kako je 80 posto toga što govori, ako ne i više, i bitno, i važno, i istina, ali onih 20 posto neartikuliranog političkog govora sve pokvari



Pernara ne treba uzimati kao političko sredstvo, nego kao političko strašilo – poručuje naslov u jednoj dnevnoj tiskovini.


»Pernara su stražari iznijeli iz Sabora, jer se stalno glasao i žderao jabuku. Iako bi mu najbolje pasala banana«, piše satirično Tanja Torbarina. »U petak sam grubo izbačen iz Sabornice, a taj je dan Reiner prekidao mnoge zastupnike. Nije uloga Reinera da svakome loncu bude poklopac i da komentira i dobacuje«, poručuje Pernar dok javnosti obećava da će i opet ići do kraja. »Živi zid, stranka koju simbolizira Ivan Pernar, postala je treća po snazi u Hrvatskoj, pokazalo je Crobarometrovo istraživanje agencije Ipsos za Novu TV!«, prenosi tisak ono što kazuje televizija.


Sve spomenuto odigralo se, napisalo se o Ivanu Pernaru u samo dva dana. Jer, sve što Pernar radi prati se na ovaj, ili onaj način. Sve je dobrodošlo, pa i to da pod sliku gdje saborska straža nosi Pernara nakon što se zakačio sa Željkom Reinerom koji nije mogao podnijeti da se u ‘njegovoj’ sabornici jabuka gricka, vispren neki komentator primijeti kako Pernar, mimo svih pravila, na nogama ima bijele čarape. No, ako i ne zna da su bijele čarape out, zna itekako Pernar kako konstantno biti’ in’. Biti u fokusu njegovo je poslanje. Priznaju to i oni koji ga izbliza znaju, makar neslužbeno bilo. I evo ga, u fokusu, dulje nego je itko mislio da će u fokusu biti, ili pak toliko dugo da malo tko danas primjerice pamti prosvjede iz 2010. i 2011. godine i doba kad nije imao više od 0,5 posto biračake podrške.


Podrška vojniku




Godina je 2011. Pernar prosvjeduje pod prozorom stana tadašnje premijerke Jadranke Kosor. Ne libi se vikati ružne riječi dok traži njenu ostavku. Šačica istomišljenika je uz njega. Nitko, koliko pamćenje služi, nije pretjerano reagirao ni na prostački vokabular, ni na pojavu mladca koji se usudio protestirati pod premijerkinim prozorom. Lako moguće da ga nitko nije shvatio ozbiljno. Jadranka Kosor itekako se sjeća tih dana, ali o Pernaru ne želi pričati.


– Ne bih sudjelovala ni u kakvoj analizi njegova lika i djela, jer mu jednostavno ne želim davati bilo kakav legitimitet. Odnosno, »ja sam svoju dionicu s njim odradila« – kratko nam je kazala Kosor.



Makar, tome je i dodala kako misli da je od te 2011. godine do danas Pernar napredovao. Nije više, kako kaže, tako prost, tako vulgaran, ni bezočan kao što je bio prema njoj.


Od tad do danas Pernar je izveo mali milijun medijski atraktivnih i lako pamtljivih akcija. Ne samo da se prosvjedovalo i branilo deložacije u skladu sa stavovima Živog zida, već je tu i švercanja u tramvaju, apstinencije od seksa dok je borbe, zaklinjanja u Rusiju i Putina… Ako je u početku za kafanskih razgovora i bio za većinu tek cirkusant, danas za istim tim kafanskim stolovima ozbiljni neki ljudi ne dvoje kako iza njege stoje Rusi, ili Srbi, a lako moguće i Rusi i Srbi. S druge strane su oni koji ‘znaju’ da Pernar sve što radi radi spontano, jer misli da tako treba, bilo da gricka jabuku u Saboru, bilo da izlazi naprasno iz studija Ace Stankovića. A za to što se nije digao na noge kad se intonirala himna, nije kriv bunt već, navodno, zagledanost u mobitel! Oni koji mu žele samo dobro kazat će u ‘offu’ kako je 80 posto toga što govori, ako ne i više, i bitno, i važno, i istina, ali onih 20 posto neartikuliranog političkog govora sve pokvari. Pitanje je stoga je li takav gard Živom zidu koristi ili šteti. Ili to uopće pitanje i nije nakon ankete po kojoj je kod birača Živi zid preskočio Most te nakon što je čelnik Živog Zida Vilibor Sinčić i opet dao bezrezervnu podršku vojniku Pernaru.


Pogonsko gorivo


Nego, biti u fokusu, biti u žiži, je li to uistinu ono pogonsko gorivo koje Pernara tjera da primjerice milo gleda, bar se tako pisalo, saborsku kolegicu Sabinu Glasovac, ili pak da snima korisnike pučkih kuhinja dok ga fizički ne napadnu!?


– Kad je poznati američki povjesničar Christopher Lasch godine 1979. objavio svoju knjigu Narcistička kultura, koja je postala klasik suvremene misli, vjerojatno nije mogao ni sanjati da će danas njegova riječ biti aktualnija no ikad dosad. Gledajući ponašanje hrvatskih zvijezda – političara mnoge se ideje i razmišljanja iz njegove knjige itekako mogu na njih primijeniti – kaže Aleksandra Mindoljević Drakulić, profesorica psihologije i psihoterapeut. Primjerice, kako kaže, da živi na pustom otoku, Pernarovo specifično ponašanje i prepoznatljivost ne bi mogli doći do izražaja kao što je vidljivo sada u njegovim odnosima s drugima.


– To se ponajprije očituje u njegovoj potrebi za popularnošću i za društvenom atraktivnosti. Tek u interpersonalnim relacijama, u grupama u kojima je član i koje imaju svoja jasna pravila – poput Sabora, stranke i sl. – njegovo ponašanje postaje prepoznatljivo: eksploatiranje i spretno manipuliranje medijima, pokušaji mijenjanja pravila grupe, visoka inicijativnost, ali i impulzivnost, visoko samopouzdanje posebice vidljivo kad se izlaže rizičnom ponašanju sve do granice sukoba sa zakonom. Sve se to ne čini maladaptivnim, nego naprotiv, izgleda kao da je riječ o pozitivnom ponašanju jer se Pernar nametnuo kao portparol koji će prvi, bez zadrške promovirati konflikt i razotkriti istinu o kojoj se inače ne govori. Možda bismo mogli banalizirati pa reći da svaka – egocentrična/infantilna/histrionična… – samoprezentacija u sebi krije osjećaj manje vrijednosti, ali je činjenica da je mladi političar Ivan Pernar već sakupio mnogo socijalnih bodova od svog stila ponašanja i u tome je, zasad, stabilan. Da ne uspijeva reći ono što on misli da jest, moja je pretpostavka da bi već davno otišao nezadovoljan iz političkog života zemlje. Budući da je nametnuo zlatni standard u čestini javljanja u hrvatskom parlamentu ostalima ostaje težak zadatak dostizanja tog broja – mišljenja je Mindoljević Drakulić.


Protestni političari


Politolog Berto Šalaj kazat će kako je Pernarova pojava na hrvatskoj političkoj sceni odraz nečega što se događa i u drugim djelovima svijeta. – A to je jedna ogromna kriza demokracije, ogroman rast nepovjernja građana u ono što se može nazvati mainstream ili etablirane političke elite. Jedan dio građana, ne samo u Hrvatskoj nego i drugim državama, izrazito je nezadovoljan s onim što rade etablirane političke elite, u hrvatskom slučaju HDZ i SDP, i onda traže ono što bi se moglo nazvati protestnim političarima, ili populistima – pojašnjava Šalaj.


Siniša Labrović, naš svjetski priznati umjetnik, činio se idealnim da ga se, makar u šali, priupita je li mu to Pernar i Pernari kradu posao svojim nevještim performansima. No, Labrović je jedan od onih koji za politiku više nema apetita. – Jednostavno sam digao ruke od dnevne proizvodnje koja je užasavajuća. Nemam snage za to, nemam vremena, nemam volje – pomalo rezignirano će Labrović. Jest, kaže, Pernar je ušao u prostor u kojem nikog nije bilo, učinio nešto za što ljevica nije, kako kaže, imala muda, koliko god to izgledalo jednodimenzionalno, suludo i loše te politički nedomišljeno. – Očito to kod jednog dijela ljudi prolazi. U krajnjem slučaju Živi zid je branio neke ljude, bili su i odnošeni od neke policije, neki su rizik preuzeli. Ali, ne mogu kazati da nešto o tome znam. Otvorim portale, vidim naslove i ne čitam. Jer to je isto kao da još jednom umočim prst u more ispred Splita, pa onda kod Hvara, pa kod Brača i provedem tako cijeli život umačući prst u more da provjeram je li slano. Apsurdno je to, neizdrživo provesti cijeli život baveći se debilima, lopovima, nitkovima, psihopatima, sociopatima, lažovima, pljačkašima. Počeo sam čitati Krležine »Zastave«. Knjiga kao da je napisan za ovo vrijeme, kao da je napisana jučer. Ja ne znam za što smo mi sposobni, ali vidim otprilike za što nismo sposobni, a hoćemo li nemam pojma. Ono za što nismo sposobni me jako zanima, a ono za što jesmo za to jednostavno nemam afiniteta – kaže Labrović.


To su, kazuje, najčešće amateri koji nemaju nikakvog političkog predznanja, nemaju razrađene političke ideologije, ni konzistentne političke ideje. – No, ulaze u političku arenu s idejom: ja nisam profesionalni političar, ali to je upravo ono što građanima i narodu treba – kaže Šalaj. Oni poručuju: mi ćemo se izboriti za povratak vlasti i demokracije narodu, jer su političke elite, i lijeve i desne, korumpirane, one koje su u 25 godina izvarale i prevarile narod, pa smo sada mi tu došli kao spasitelji da taj narod izvedemo iz krize. Dio toga je i Pernar, ne dvoji Šalaj, koji njegovu popularnost povezuje i s očajem dijela hrvatskih građana s postojećem situacijom.


– Kada ste tako nezadovoljni s postojećim elitama, preostaju vam samo dvije opcije, ili da potpuno odustanete od politike i povučete se u svoju privatnu sferu, ili da tražite te populiste, političare koji se javljaju s pomalo čudnim idejama. I tu oni rastu. Zašto? Zato što jednim dijelom u onom što govore ima istine. Tu je njihova snaga. Tu je snaga Donalda Trumpa, ili Marine Le Pen, Živog zida u Hrvatskoj. Oni s pravom ukazuju da smo u krizi, da političke elite ne vode dobro svoje države. Drugo je pitanje imaju li oni neke prijedloge za poboljšanje takve situacije!? Najčešće nemaju – ističe Šalaja.


Slabi kapaciteti


Ne vidi on ni kod Pernara, ni kod Sinčića, niti konstruktivne političke prijedloge, ni konstruktivne političke ideje. Jaki jesu u kritici i razaranju političkih elita, ali ne nude previše u smislu poboljšanja. Pernar jaše na tom populističkom valu, pa još ima osebujan način ponašanja. No, ništa nam se posebno nije dogodilo.


– Meni se čini da je ovaj rast potpore samo odraz u kakvoj smo nezavidnoj situaciji svi zajedno i koliko građani sve manje vjeruju onome što zovemo etablirane političke elite – kaže Šalaj.



Podsjeća i na činjenicu da smo sličan tip političara, onih koji su govorili da nisu profesionalni političari i da su tu da narod spase od od korumpirane i pokvarene elite, već imali. Primjerice, Željko Kerum, ili don Ivan Grubišić. Nije od toga daleko ni Mostov Miro Bulj. Ali, Šalaj je mišljenja da za razliku od jednog Beppea Grilla u Italiji, politički kapaciteti Ivana Pernara nisu takvi da bi mogao osigurati širu potporu hrvatskih građana.


– Premda su prognoze nezahvalne, mislim da je ovo njegov vrhunac. Ali to ne znači da se na sceni neće pojavit neki drugi populistički političar koji je bolje kapicitiran od Pernara. Na žalost, po mom sudu, situacija u Hrvatskoj neće tako brzo ići na bolje, a to otvara prostor za neke druge populistilčke političare – smatra Šalaj.


Pernarovski svijet


Bilo kako bilo Ivan Pernar jaše dalje. Model je to takav da ga i regija voli. Jer, kako nam reče bosanskohercegovački novinar i pisac Ahmed Burić, pojava Ivana Pernara se savršeno uklapa u današnju Bosnu. Veli Burić kako se tu i nema dodati što više od onog što je u svom tekstu kazao novinar Jurica Pavičić, kazavši kako »pred našim očima upravo počinje novi, pernarovski svijet«.


– Radi se, kako reče, o jednoj pernarizaciji današnjeg svijeta koja potpuno banalizira uzroke, a zarađuje na posljedicama. A kad je tako onda je pogotovo ovakva Bosna kakva jest, idealna za takvu vrstu promidžbenika. Tamo gdje se ništa ne zna, netko tko ima svijest o tome da zna, a zapravo ne zna, idealan je model da se ljudi uhvate za njega. To je k’o u westernima kada se pojavi tip što ima zapregu pa prodaje puške, biblije, lijekove, vatrenu vodu. Mene Pernar na to podsjeća, na onog koji u klasičnim westernima uvijek ima dvije amajlije, tri svete vodice, dva pištolja, a ukrao je i neko zlato pa ga netko naganja. Sve to meni liči na fenomene a la Torabi. Zemlja u kojoj ništa ne proizvodi ništa idealan je teren za lažne Mesije – kazuje Burić.



Samo, ako je tako, kakva je budućnost, što naša, što Pernarova!?


– Budućnost je za mene još uvijek fudbalski klub iz Podgorice. Neka tako i ostane – na to će Burić.


Mrva zdravog razuma


Tko je dakle taj Ivan Pernar čovjek koji ni trena nije dvojio da će ga preferencijalni glasovi lansirati u Sabor: cirkusant ili genij, zvijezda padalica što samo zgasnula nije ili ogledani primjerak političara za budućnost!? Dakako, sve su to pitanja i za samog Pernara, no koliko god se trudili nismo, barem u ovom trenu, uspjeli zaslužiti prigodu da nam na to sam odgovori. Ima tu nekog neprovjeranja u sve što nije nastup u živo, pa je ostalo visjeti u zraku štošta, recimo koliko je u njega sličnosti s djedovim stricem Ivanom Pernarom, HSS-ovcom koji je u Narodnoj skupštini u Beogradu bio uz smrtno ranjenog Stjepana Radića. Umjesto odgovora evo malo ‘žive istine’, zgode koja priča poprilično o Pernaru i pernarizmu. Potpisnik ovog teksta imao je, naime, tu hudu sreću da prati kako Dražen Keleminec i njegove pristaše hodaju Zagrebom i uzvikuju tu i tamo notorni ustaški pozdrav. Na početku Jurišićeve ulice kolona nalijeće na Ivana Pernara i dvojicu mu prijatelja od kojih jedan ima kameru u ruci. Pola ljudi u crnom tapše Pernara po ramenu i nagovara da krene s njima, dok ga druga polovica očito ne može smisliti. Pernar se smije, a onda se koji sekund vidljivo lomi je li mu za poći s njima, ili mu je za okrenuti se na drugu stranu. S jedne strane potreba da si u fokusu, s druge strane mrvu zdrava razuma. Na koncu, okrenuo se Pernar na drugu stranu, ali taman tako da su portali i opet pisali kako su se Pernar i oni što su radikalno desno sreli usred Zagreba, možda slučajno, a možda i ne.



Ubaci li se u kakvu tražilicu Ivan Pernar, potraga je to koja vodi kojekuda. Ima tu i protuvladinih prosvjeda što ih organizira preko Facebooka, pa ‘romanse’ sa Slađanom Patrušić, pa pozivanja na Tita i ne priznavanje suda partije kad se ne odaziva na policijski poziv. Ima i predizbornog šaranja sprejem po zidovima, priznanja da je otac 11-godišnjeg dječaka i tvrdnje da je lider Mosta Božo Petrov licemjer. Zahuktava se dakako sve ulaskom Pernara u Sabor. Bit će da je ta dječačka radoznalost kriva za fotografiju jela sa saborskog jelovnika, pa za priznanje da se godinama šverca u javnom gradskom prijevozu, a onda i za snimanje svega i svačeg pa i za sukobe s građanima u tramvaju. Napala je Pernara i jedna od korisnica pučke kuhinje, za posjeta Narodnoj skupštini u Beogradu pitali su se tamošnji mediji tko je ustašu pustio unutra, a nježnu stranu pokazuje dok javno ispovijeda kako je mislio da ga kolegica SDP-ovka Sabina Glasovac voli, a ona je ‘samo’ lojalna partiji. No, zato se Pernar može pohvaliti da ga je na kavu zvala ni manje ni više nego Predsjednica. Predsjednica je ugodan sugovornik, kazivao je poslije Pernar. Slučjano ili ne, nakon te kave ništa loše o Predsjednici nije govorio.