Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
20. listopada 2018.
Diskriminacija

Intervju Eurozastupnica Biljana Borzan nastavlja borbu: Na istočna tržišta dolaze proizvodi s više emulgatora i aditiva

Eurozastupnica Biljana Borzan / Duško MARUŠIĆ/PIXSELL
Eurozastupnica Biljana Borzan / Duško MARUŠIĆ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 13. travanj 2017. u 7:13 2017-04-13T07:13:00+02:00

Zašto kupac u nas nema pravo kupiti bolju varijantu proizvoda ako ju je spreman platiti

Svaki od hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu ima neke teme kojima se specifično bavi, bilo to ribarstvo, zaštita hrvatskih brandova poput terana ili razvoja otoka, a SDP-ova zastupnica Biljana Borzan bavi se zaštitom potrošača. Pokazalo se da i najveći brandovi na tzv. istočna tržišta šalju proizvode niže kvalitete nego je to slučaj na zapadnim tržištima, i tu očiglednu diskriminaciju dijela europskog tržišta pokušava spriječiti u budućnosti. Ono što svi znamo – da je Nutella u Trstu bolja nego u našem kvartovskom dućanu, Borzan pokušava dokazati istraživanjem koje je upravo pokrenuto u suradnji sa Hrvatskom agencijom za hranu i drugim institucijama. O čemu se točno radi objasnila je za naš list:

– Krajem prošlog mjeseca, točnije 29. ožujka »delegacija« iz Hrvatske sa stručnjacima iz Agencije za hranu i Instituta »dr. Andrija Štampar« otišla je u Njemačku i u njihovim trgovinama kupila niz proizvoda koje su građani izabrali u anketi. Izabrano je 27 proizvoda. Za razliku od drugih europskih istraživanja, pored prehrambenih proizvoda analiziramo i kvalitetu deterdženata te higijenskih potrepština. Ovaj tjedan je završila i kupnja uzoraka u Zagrebu te su uzorci prevezeni na analizu u laboratorije. Radi se o pet uglednih hrvatskih laboratorija koji su odabrani prema preporuci Hrvatske agencije za hranu.

Jedni bacaju hranu, a drugi gladuju

Kojim se još temama bavite?

– Kao članica Odbora za okoliš, zdravlje i sigurnost hrane aktivna sam na tim područjima, pogotovo oko sigurnosti hrane. Prošle godine sam imenovana glavnom izvjestiteljicom Parlamenta za smanjenje bacanja i poboljšanje sigurnosti hrane. Živimo u doba silnih suprotnosti, u kojima neki žive u izobilju – a čim bacate hranu iznad ste prosječnog standarda, da se razumijemo – dok drugi doslovce bivaju gladni. Prema procjenama, samo u Hrvatskoj baca se oko 400.000 tona hrane godišnje, a nažalost pravilnici o doniranju su demotivirajući za sve koji bi htjeli biti donatori, pa i to nastojim promijeniti. Nedavno sam o tome potakla raspravu i u Hrvatskom Saboru, jer smatram da se trebaju pokrenuti edukativne kampanje i mijenjati zakoni koji demotiviraju doniranje. Više od 50 posto hrane u EU bačeno je od strane samih potrošača, građana, a samo 5 posto od trgovaca. Apeliramo da se kupuje odgovornije, primjerice da kupac ne nasjeda na one akcije tipa »tri za dva« pa kupi i hranu koja mu uopće ne treba i koju neće stići pojesti. Problem je i kult ljepote hrane, posebno voća koje se njeguje kod trgovaca – kupujemo samo najljepše i najsjajnije jabuke, a one normalne, kakve smo nekad jeli, propadaju i bacaju se masovno.

Kolege sa Zapada blijedo gledaju

Kako ste odabrali ovu »nišu« da se pozabavite ovim pitanjima?

– Prvo, to je tema koja je životna, praktična, ljudi je jako dobro razumiju i vrlo emotivno reagiraju na te teme. Moj posao je da EU radi za ljude. Članica sam Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača, i kad sam primijetila da postoje česte primjedbe građana u dijelu europskog tržišta oko njihova neravnopravnog tretmana, zainteresirala sam se. Uz to sam socijaldemokratkinja, te me svaka neravnopravnost motivira na rad. Svaki od nas europarlamentaraca ima svoj budžet, a ja sam odlučila da je bolje da svoj budžet potrošim na ovo istraživanje nego na rokovnike ili olovke. Ionako je ova tema vrlo vidljiva jer svaki građanin te probleme osjeća na vlastitoj koži, pa nemam problem ni dilemu ima li ova »akcija« smisla. Više manje svi znamo o kojim proizvodima se radi, zato ja neću navoditi imena brandova, ali svi znamo da su u pitanju veliki tržišni igrači, čiji nas odvjetnički timovi budno prate.

Kakvu podršku u svom matičnom odboru imate za ovo istraživanje?

– Naročito imam podršku našeg koordinatora Nicole Dantia iz Italije što je jako važno, a i kolega iz istočnih zemalja EU. No, moram priznati, kolege sa Zapada me ponekad blijedo gledaju kad govorim o razlikama u kvaliteti proizvoda. Oni uopće ne razumiju o čemu mi govorimo i kako je uopće moguće da se na istom europskom tržištu plasiraju različiti proizvodi. Bit ću sretna ako se kroz nekoliko godina predloži zakonsko rješenje za ovaj problem, ne ide to brzo.

Označiti trajnost perilice

– Stoji li ona teza o programiranom kvarenju uređaja? Svi znamo da danas bijela tehnika »crkava« čim istekne jamstvo, pa kupujemo stalno novo?

– Nažalost, čini se da je tako, i na to upozoravamo. Nekad bi kupili perilicu i ona bi trajala 20 godina, sad čim istekne jamstvo, proizvodu se pokvari najvažniji dio, koji je skup ili nedostupan zbog novih i novih modela, i na kraju smo primorani kupiti novi uređaj. Građani to i sami vide i vrlo emotivno reagiraju kad se progovori o tim temama. Čak i auti tako funkcioniraju. Tražimo da se na proizvodima označi očekivana trajnost uređaja. Jedan zajednički europski zakon za cijelo tržište bi to riješio. No, možete samo zamisliti koliko protivljenja proizvođača i njihovih lobista ima. S druge strane, upozoravamo i koliko je servisa elektro uređaja diljem Europe, i radnih mjesta u njima, propalo otkako su uređaji postali »nepopravljivi«. Tražim i zabranu neodvojive ugradnje vitalnih dijelova u uređaje. Prije se baterija u mobitelu mogla zamijeniti u nekoliko sekundi, sada se ukopa iza matične ploče kako bi se u slučaju kvara dodatno oštetilo uređaj i time vas se opet primorava da kupujete novi. Ovaj problem ima veliki utjecaj i na okoliš te posebno pogađa potrošače u ekonomski slabijim zemljama EU.

Riječ je o kvaliteti, a ne ispravnosti hrane

Da razjasnimo jednu stvar: jesu li deklaracije na proizvodima kod nas onda lažne, ima li osnova da se pravno goni takve brandove?

– Ne, deklaracije nisu lažne, na njima točno piše udio kakaa ili lješnjaka u nekom čokoladnom namazu. Ali ključno je pitanje zašto se uopće na istočno tržište plasira drugačiji proizvod nego u Njemačkoj ili Italiji?! Pogotovo kad je taj proizvod pritom još i skuplji kod nas, a manje kvalitetan. I zašto kupac u Hrvatskoj nema pravo kupiti onu bolju varijantu proizvoda, ako ju je pritom i spreman više platiti. Po anketi koju sam provela, kupci u Hrvatskoj, njih čak 30 posto, otići će u udaljeniju trgovinu ako znaju da su proizvodi u njoj kvalitetniji. Ali tu mogućnost ni nema. Razumijete, bolji proizvod na našem tržištu uopće ne postoji. To je svakako diskriminacija i neravnopravnost, a bit EU je zajedničko tržište.

Pa kako proizvođači to pravdaju?

– Nikako, uglavnom. Očito je da jednostavno štede na skupljim sastojcima za dio tržišta. No, i dosad su se radile tzv. senzorske analize, i utvrđeno je pouzdano da proizvodi jesu drugačiji, i sastavom i okusom. Istraživanja su već provedena u Slovačkoj, Češkoj i Mađarskoj. Proizvođači se međutim pravdaju da u nekim dijelovima Europe naprosto postoje različite preferencije okusa i da su jednostavno na nekim tržištima ljudi ionako navikli da sokovi budu slađi, a čokoladni namazi imaju manje lješnjaka. Naime, ovdje je riječ o vrlo subjektivnom osjećaju kupca kojeg je teško objektivizirati, i sklizak je teren prozivati proizvođače koji, pak, prema sadašnjim zakonima imaju pravo na tržište plasirati proizvod kakav god hoće sve dok ga tržište želi, a zdravstveno je ispravan. No, ako znamo da je utvrđeno da jedan danski proizvođač na istočna tržišta plasira riblje štapiće sa čak sedam posto manje ribljeg mesa, ili da su proizvodi s jeftinijim umjetnim sladilima, s više emulgatora i aditiva, nego u zapadnim zemljama, onda o čemu više treba govoriti?! Dakle, ovdje nije riječ o ispravnosti hrane, nego o kvaliteti.

Gdje je onda rješenje? Inspekcije ne, tužbe prema proizvođačima ne, što onda?

– S jedne strane, mora postojati zakon na razini EU jer smo na jedinstvenom europskom tržištu. S druge strane, nacionalne vlade, uključujući i našu, moraju vršiti pritisak na Europskom vijeću. Ja vjerujem da uz pritisak javnosti, možemo dokazati ovo o čemu govorim i pobijediti. Naime, jedinstveno tržište je bit priče. Ljudi se ne žele u dijelu država EU osjećati kao građani drugog reda, i s puno bijesa govore o ovome. No, lobisti proizvođača su vrlo agresivni.

I vas su pritisli?

– Zapravo ne. Sigurno sam ih već 200 odbila. S njima komuniciram isključivo pisano gdje imaju priliku predočiti mi svoje stavove.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka