U politici je otezanje često taktički potez s rokom trajanja. Neke stvari se jednostavno ne mogu rastezati toliko dugo da izgube smisao ili da se njihovo rješavanje u potpunosti izbjegne. Jedna od stvari oko kojih je otezanju vjerojatno blizu kraj je sukob oko hrvatskog zakona o europskom uhidbenom nalogu.

  Neki potezi će se morati povući već narednih tjedana, jer se čini da Vlada ne misli odustati od spornog roka primjene izmijenjenog zakona (15. srpnja 2014.), a jednako se čini i da s tim rokom nije ni izbliza zadovoljna Viviane Reding, europska povjerenica za pravosuđe. Hoće li Milanović ustuknuti pred prijetnjom blokiranja sredstava za Schengen ili će Europska komisija ustrajati u neravnopravnom tretmanu jedne zemlje članice (druge zemlje su bez sankcija produžile usklađivanje istog zakona neusporedivo duže nego Hrvatska) uskoro će biti svima očito. Jednako tako, bliži se i vrijeme kad će se morati završiti otezanje oko još jedne neugodne priče za aktualnu hrvatsku vlast, referenduma o ustavnoj definiciji obitelji, ili, jednostavnije, homofobnog referenduma.

Ljubav drugog reda

Prošla su, evo, puna tri mjeseca otkad je inicijativa »U ime obitelji« predala preko 700 tisuća potpisa za referendum kojim bi se u Ustav ubacila definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Uspjehom takvog referenduma bi se postigla dva ključna cilja cijele inicijative: spriječila bi se, za dugo desetljeća, mogućnost da se do kraja legalizira i brakom nazove istospolna zajednica. Ljubav dvoje muškaraca ili dvije žene tako bi, službeno i dugoročno postala ljubav drugog reda, a Hrvatska bi »sačuvala svoje tradicionalne vrijednosti« i tako se svrstala u red najkonzervativnijih zemalja na Kontinentu. Naime, za promjenu Ustava u Saboru treba dvotrećinska većina glasova, a vjerojatnost da bi hrvatska politička desnica pristala na nešto slično leži u dalekoj, dalekoj budućnosti, otprilike tamo negdje u vrijeme kad Hrvatska bude pripremala svoju prvu koloniju za Mars.

  Drugi cilj je još jasniji i izvjesniji – destabilizacija aktualne vlasti na ideološkom planu (da ne bude zabune, oba cilja su potpuno legitimna). Prolazak ovakvog referenduma bi svakako bio poraz za aktualnu, liberalnu vlast. Iako ista ničim nije dala do znanja da bi išla na potpunu legalizaciju homoseksualnih brakova, činjenica je da su »obiteljaši« neusporedivo bliskiji HDZ-u, Crkvi i radikalnoj desnici nego ijednoj stranci Kukuriku vlasti.

  Situacija s referendumom za Zorana Milanovića je, prilično je izvjesno, situacija koja se u politici naziva »lose lose«. Ili, štagod odabrao, sigurno će pogriješiti. Barem tako izgleda na prvi pogled. I drugi. I treći.

  Ako odabere opstrukciju referenduma (a čini se da se kroči tim putem), opasno će se ogriješiti o osnovna demokratska pravila i, usput, hrvatski Ustav. Potpisi su prikupljeni, pobrojani i provjereni. Ima ih dovoljno. Egzibicije s referendumom prije referenduma (o tome može li Ustav mijenjati tako da se dira u ljudska prava) su ipak uvreda za demokratsku proceduru i duh Ustava.

  Ono što vladajući još mogu napraviti je dalje otezati ili poslati upit Ustavnom sudu je li predloženo referendumsko pitanje u skladu s Ustavom. S obzirom na posljednja iskustva s Ustavnim sudom (rušenje zdravstvenog odgoja, primjerice) od tamo u Vladi teško da očekuju dobre vijesti.

  Još manje dobrih vijesti mogu očekivati s birališta koja će biti otvorena za referendum. Čak i ako se maksimalno uključe u kampanju za negativan odgovor na postavljeno pitanje, šanse da će većina onih koji će izići na referendum biti protiv homofobne ustavne promjene jednake su onima da HDZ u doglednoj budućnosti promijeni Ustav tako da omogući istospolne brakove. Vladi će u toj situaciji biti mnogo pametnije da se ne miješa u referendum, no nema nikakve sumnje da će svejedno njegov ishod HDZ i njemu bliske konzervativne udruge na sva zvona proglasiti kukuriku poraz.

  Dakle, svaki put koji Banski dvori odaberu na kraju, čini se, vodi u loš završetak.

Bezobrazno rušenje referenduma

Ono što je za vlast ipak pozitivno je činjenica da se nisu pokušali riješiti neugodnog referenduma na bezobrazni i brutalni način na koji je to napravio HDZ prije nekoliko godina. Naime, potpise skupljene protiv izmjena Zakona o radu (također preko 700 tisuća) majstori (koji, usput sad prodaju floskule u demokratičnosti: Tomislav Karamarko i Davorin Mlakar su osobno i javno sudjelovali u toj raboti) su pričali o tome kako su papiri na kojima su predani potpisi neuredni, bez rednih brojeva i kako je neobično da su se ljudi potpisivali izvan jedinica lokalne samuprave u kojima žive. Kako tad na snazi nije bila uvedena zabrana kretanja ljudi u Hrvatskoj, u Vladi Jadranke Kosor su ipak odustali od sumanutih objašnjenja i stvar riješili s – Ustavnim sudom. Koji je procijenio da nema potrebe za referendumom jer je Vlada ionako odustala od spornog zakona. A sindikate su naknadno »kupili« s nekoliko obećanja za koje je svima bilo jasno da se neće ispuniti.

  Čini se da je sadašnja Vlada ipak s pričom o referendumu dovedena u škripac iz kojeg je nemoguće izaći ozbiljnije neokrznut. Ili ipak…

  Principijelno i proceduralno, stvar je prokleto jasna. Vlast treba prestati otezati, eventualno pitati Ustavni sud za mišljenje i raspisati referendum na kojem može samo izgubiti. No, taj poraz mnogo je manje zlo od činjenice da Vlada pokuša »prevariti« Ustav i građane vlastite zemlje. Ta rana bila bi mnogo gora i mnogo dublja od one da se ustavno zapečati homofobni pogled na svijet. Međutim, stvari možda ipak na kraju mogu ispasti drukčije. Radikalno drukčije.

  Naime, u Ustavu ipak postoji dovoljno temelja za vrlo ozbiljno preispitivanje ustavnosti postavljenog referendumskog pitanja. Članak 14., naime veli: »Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama«. Tu, istina, nema spolne ili rodne orijentacije. Ali, ima »drugih osobina«. Može li se onda Ustavom zabraniti ljudima čija je »druga osobina« ona po spolnoj orijentaciji da sklapaju brak? Ako je odgovor na ovo pitanje pozitivan, teško je vidjeti što bi priječilo da se isto, dakle, sklapanje braka, zabrani ljudima različite boje kože, ili nacionalnosti.

  A ako bi na testu ustavnosti palo ovo referendumsko pitanje, efekt domina bio bi nevjerojatan – naime, zahvaljujući inicijativi »U ime obitelji«, u ime Ustava RH morao bi se izmijeniti Obiteljski zakon u kojem je brak definiran kao – zajednica muškarca i žene! Odnosno, u potpunosti legalizirati homoseksualni brakovi, mada to ovoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti!

  Bi li Ustavni sud doista tako odlučio, druga je stvar. No, činjenica je da ova mogućnost itekako postoji.

  A još je veća činjenica da premijer, Vlada i Sabor, jednostavno nemaju izbora. Demokratsku proceduru moraju poštivati, pa makar Hrvatska postala najkonzervativnija zemlja u Europi. Ili, “o istom trošku”, jedna od najliberalnijih.