Đula Rušinović Sunara: Političarima je zdravstvo zadnja rupa na svirali

CROPIX

Prodavanje magle na području zdravstva vidimo vrlo uspješno prolazi kod birača: oni o tome nedovoljno znaju pa niti pitanje mogu postaviti, niti izreći smisleno što bi htjeli, a još manje imati suvisle prijedloge

Svaki je potez koji se odnosi na sustav zdravstva, a koji građanima nije jasno razložen s detaljnim obrazloženjima i utvrđenim odgovornostima za svaku predviđenu aktivnost i svaki postignuti ili nepostignuti rezultat, samim time napravljen je protivno njihovu interesu, tvrdi liječnica i predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata Đula Rušinović Sunara.

To ističe u jeku priče oko izmjena dvaju temeljnih zdravstvenih zakona, priče koja je u četvrtak doživjela svojevrstan preokret: umjesto izmjena i dopuna bit će donesen novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji će zajedno sa Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju, umjesto u hitnoj, biti donesen u redovnoj proceduri. Tome će prethoditi još jedna javna rasprava čiji početak Ministarstvo zdravlja planira u sezoni godišnjih odmora – u drugoj polovici srpnja.

Podmetanja u medicini

Govoreći o uključivanju građana u promjene u zdravstvenom sustavu, zapravo govorite o utjecaju građana na političke odluke. Kako bi građani mogli i trebali utjecati na promjene u sustavu zdravstva?

Koja je uloga struke, konkretno zdravstvenih radnika u slučaju ovakvih izmjena zakona, kako bi oni trebali reagirati?– Zdravstveni radnici su sredina piramide u sustavu zdravstva. Oni nemaju ni brojnost ni moć, ali imaju znanje pa i vrh i baza piramide ovise baš o njima. Svoje znanje trebali bi upotrijebiti da zaštite pacijente kako bi pacijenti zaštitili sustav, a već su i sada nebrojeno puta mogli stati u zaštitu prava pacijenata i inzistirati na njezinoj učinkovitosti. To nisu učinili, jer im nije dovoljno jasno da su i sami zloupotrebljeni i da to neće moći prevladati sami. Dapače, ima onih koji šire dezinformacije kako se zaštitom prava pacijenata ugrožavaju prava zdravstvenih radnika. Naravno da nije tako, ali je žalosno da ima zdravstvenih radnika koji to ne razumiju. Upravo je zaštita prava pacijenata najbolja zaštita zdravstvenih radnika. Kada shvate sve aspekte ove tvrdnje onda će se mnogo toga moći promijeniti.

– Uvođenje građana u kompetentno odlučivanje o sustavu jest ono što mi nazivamo demokratizacijom sustava zdravstva. To je vrlo kompleksan problem za svako društvo, a za Hrvatsko izgleda kao nemoguća misija. Ipak, iako puževim korakom, pomičemo se prema demokratizaciji sustava zdravstva. Meni je osobno teško gledati koliko vremena treba za najmanje pomake, jer se uz malo dobre volje moglo već 2000. godine uspostaviti temelje institucije neovisnih zastupnika prava pacijenata koji su u roku nekoliko godina mogli biti učinkovita zaštita prava pacijenata. To je prvo što je trebalo napraviti već 1990. godine ili barem odmah nakon završetka Domovinskog rata. Naime, tek kada postoji učinkovita zaštita, građani mogu imati hrabrosti oglasiti se, postavljati pitanja, tražiti odgovore i inzistirati na boljim rješenjima. Vrlo je pogrešno misliti kako interese svih građana mogu predstavljati oni koji predstavljaju neke određene grupacije osoba s određenim zdravstvenim problemom. Naime, oni imaju neposredne interese i posebne zahtjeve od sustava te izvjesno neće biti objektivni i za očekivati je da će nastojati ispuniti svoje osobne interese i onda kada to i izravno umanjuje neka socijalna prava drugih oboljelih ili drugih korisnika zdravstvenih usluga općenito. No, da se građane dobro informira i pita što bi oni htjeli, možda ne bi ni pristali ni na uvođenje tržišnih uvjeta, niti na članstvo u EU. Možda bi pristali, uz uvjet da se tržišna pravila ne smiju odnositi na zdravstvo. Kada sve uzmemo u obzir onda je jasno: ukoliko ne uključimo građane na ispravan način u odluke o sustav, oni zasigurno neće imati sustav koji bi željeli imati jer je previše interesa moćnika na suprotnoj strani. Izvjesno je da ćemo imati nečije private interese ispred interesa društva.

Ako nama građanima to nije prihvatljivo, onda je prvi korak kojega treba napraviti onaj koji kao udruga predlažemo od 1999. godine: omogućiti učinkovitu zaštitu prava pacijenata, osnažiti građane da sudjeluju, informirati ih i educirati o tome što sustav za njih osobno znači danas i što će značiti već sutra. Nakon toga što god da odluče, to će i imati. Bez toga varat će nas i krasti do besvijesti svi koji to mogu, a u zdravstvu mogu najviše jer su ljudi potrebni pomoći i život im visi o koncu. Uz sve to, o struci na području medicine najmanje se zna izvan kruga stručnih radnika. Dakle, najlakše nas je varati upravo na takvom području koje najmanje razumijemo i posljedično ne znamo ni provjeriti tvrdnje koje nam se serviraju kao stručne i kada to nisu. Upravo u medicini možete podmetati svašta, jer i kada netko uoči nepravilnosti neće se pobuniti jer bez pomoći struke zasigurno neće lako preživjeti.Možemo li uopće utjecati na promjene u našem zdravstvu po mjeri i želji građana, kad zadnju riječ, budimo iskreni, ima famozna Trojka, odnosno MMF, Europska centralnu banku i Europska komisija?

Zašto smatrate da je ulaganje u privatno zdravstvo, a posebno u sve popularniji zdravstveni turizam u našem slučaju opasno?– Ne da je opasno, nego je pogubno. Ulaganjem u nečiji osobni profit ne može snažiti sustav zdravstva nego samo turistička ponuda koja će nam okupirati već nedostatne kapacitete, a naročito nećemo imati zdravstvenih radnika koji bi imali poticaja raditi u društvenim ustanovama. Bit će ih sve manje za društveni sustav pa će se on sužavati sve dok ga u potpunosti ne izgubimo. Ako ne učinimo nešto konkretno uskoro će se pojaviti privatni osigravatelji u domeni osnovnog zdravstvenog osiguranja kao spasitelji hrvatskog zdravstvenog sustava. Čak ćemo im biti jako zahvalni kad se pojave, a to će praktično značiti da ćemo umjesto bolnica imati ubožnice iz »Alana Forda«. Sve je vidljivije da tamo idemo, a ministar zdravlja ili ne zna da se tome ne možemo oduprijeti nikakvim političkim željama i odlukama unutar vladajuće strukture ili nas smišljeno vara. Osobno našeg ministra zdravlja nisam doživjela ni kao nedovoljno pametnog, ni kao pokvarenog i to me zbunjuje. No, po djelima ćete ga poznati. Odustajanje od najavljene hitne procedure izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju, zapravo je dokaz kako je hitna procedura bila potpuno neosnovana. Ukoliko sad ne uslijedi na novom Zakonu o zaštiti prava pacijenata koji bi nam donio neovisne zastupnike prava pacijenata i učinkovitu zaštitu njihovih prava, onda je i ove sve samo igrokaz demokracije, kao što je bio i dosad.

– Dakako da bi se moglo kada bismo ugradili snažnu zaštitu prava pacijenata koja bi omogućila partnerske odnose građana u tom sustavu točnije njihov kompetentan utjecaj na sustav. Deklarativno se i Europska unija izjasnila da treba štititi prava pacijenata, da im treba omogućiti partnerske odnose u sustavu i da im treba omogućiti da donose odluke o sustavu zdravstva. To je preporuka iz 2000 godine. No, nakon te preporuke su se isti ti koji su je dali, dobro upregnuli da za predstavnike građana proglase bolesne i nemoćne odnosno one koji su im podložni, jer su na to prisiljeni svojom bolešću. Ipak, sve je više osoba i građanskih inicijativa koje se tome opiru, a iz dana u dan ih je sve više u svim zemljama ne samo Europe nego i diljem svijeta. Osobno sam razgovarala na svim svjetskim razinama i s onima koji upravljaju i s onima kojima se manipulira. Izlaza ima, ali netko mora na političkoj razini odlučiti da se hoće s tim uhvatiti u koštac. U korumpiranoj stranačkoj politici to nije za očekivati.

Je li korumpirana stranačka politika razlog zbog kojeg do danas nismo uspjeli provesti niti jednu reformu zdravstva do kraja, bez obzira na to koja je opcija bila na vlasti ili možda zbog toga što bi dosljedno provođenje reforme u nas značilo i poraz na sljedećim izborima?

– Zdravstvo je za političare zadnja rupa na svirali. O tome oni sami najmanje znaju i kao takvi vrlo će teško smisleno moći objasniti građanima na što se njihova politika odnosi. Zato se političari niti ne trude izgraditi neku smislenu zdravstvenu politiku: em je to teško i iznimno zahtjevno, em o tome nemaju pojma pa bi morali sami prvo uložiti neko vrijeme u vlastito informiranje i educiranje. Prodavanje magle na području zdravstva vidimo vrlo uspješno prolazi kod birača: oni o tome nedovoljno znaju pa niti pitanje mogu postaviti, niti izreći smisleno što bi htjeli, a još manje imati suvisle prijedloge. Dosljedno provođenje reforme zdravstva kod nas znači da se na silu građnima ugurava privatizacija sustava zdravstva. To nije nimalo prihvatljiv način komunikacije s građanima. Ovo nam se dešava jer nismo reformirali odnose između čimbenika u sustavu. Nismo osnažili građane kao pacijente i korisnike usluga i time smo omogućili da se ulagači kapitala mogu neometano bogatiti na bolesnima i nemoćnima. Po meni to nije nikakav civilizacijski pomak unaprijed već unazad. Zato se i protivim svim provedenim mjerama takozvanih reformi zdravstvnog sustava. To nisu reforme nego nasilje, i nad građanima, i nad tekovinama Andrije Štampara.

Pravna sigurnost

Ističete da je na djelu privatizacija zdravstva kroz ograničavanje osnovnog paketa zdravstvenog osiguranja na minimum. Mi zapravo nikad nismo definirali osnovni paket zdravstvenog osiguranja pa kako bi po vama trebalo izgledati osnovno osiguranje, a kako će ono u našem slučaju nakon svih zakonskih izmjena zapravo izgledati?

– Suština zdravstvenog osiguranja je u tome hoćemo li kao društvo donijeti odluku i osigurati usluge preko društvenog ili preko privatnog osiguranja. Definiranje osnovnog paketa uključuje odluku da se razgraniči nešto što će se doplaćivati. Mi smo odavno počeli doplaćivati, ali ne znamo u odnosu na što, jer nema definiranog osnovnog paketa. Ima nekih koji ne uviđaju da definiranje zdravstvenih usluga u tom osnovnom paketu mora biti napravljeno jer doista ima usluga koje smo do sada imali na teret solidarnog sustava potpuno izvan svakog razuma. Uopće nije sporno da se neke usluge moraju ograničiti, jer su nepotrebni teret osnovnog zdravstvenog paketa što iscrpljuje sustav i vodi u neodrživost sustava. S druge strane, ograničenja ne smiju biti postavljana na način da ih limitira cijena usluge nego trebaju biti orijentirana na procjenu vitalne važnosti neke potrebne usluge. U tom kontekstu zdravstveno osiguranje jednostavno ne može biti tržišno isplativo i istovremeno okrenuto interesima građana.

Ako je isplativo, tada je okrenuto interesima kapitala. Ostaje pitanje samoodrživosti, a to bi bila jako široka rasprava o tome trebaju li nam 152 saborska zastupnika i ostala administrativna opterećenja u državnom proračunu, ili je potrebnije državni proračun ulagati u društveno financirano zdravstvo. Nije sporno da će tržište morati imati pristup i osnovnom zdravstvnom osiguranju, ma koliko to politika drugačije prikazivala. Upravo nas je činjenica da građani toga uopće nisu svjesni, ponukala na osnivanje udruge. Dakle, ukoliko se građani doista žele opredijeliti za sustav zdravstva u kojem su tržišni odnosi najvažniji, oni bi na to imali svako pravo, ali takva odluka mora biti donešena po svim demokratskim principima, uz razumijevanje kratkoročnih i dugoročnih posljedica. U slučaju da se građanima lažno predstavilo ili uopće nije predstavilo što to znači tržišna orijentacija društvenih odnosa u zdravstvu, radi se o prevari građana, izigravanju demokracije i zloupotrebi položaja onih političara koji su bili svjesni posljedica, a o tome šutjeli. Koliko nam je razumjeti, građani bi željeli imati društveno financirano zdravstvo u opsegu koji bi uključivao gotovo sve njihove potrebe.

Javna rasprava

No, zdravstveno osiguranje kakvo imamo teško da te želje može pratiti. Koji je onda društveno prihvatljiv model financiranja zdravstva?

– Ne radi se samo o zdravstvenom osiguranju. Radi se o pravnoj sigurnosti, dobroj zaštiti svih zakonom jamčenih prava te također i o ugovaranju usluga s minimumom straha od korupcije, jer je ista vrlo dobro zakonski nadgledana. Što od toga imamo u Hrvatskoj? Čini mi se ništa. Ima cijeli niz modela koji funkcioniraju čak jako dobro u pogledu pružanja sveubuhvatnih zdravstvenih usluga ukupnoj populaciji. Nisu nužno ni društveni; primjerice u Južnoj Koreji su svi osiguravatelji privatni, a dostupnost zdravstvenih usluga je iznad svih očekivanja. Imamo i osiguranja koja su dijelom pretvorena u privatnu štednju građana i na koja se naši građani redovito pozivaju, jer su tijekom svoje povijesti bili često korisnici takvog sustava kojemu pripada i Njemačka. To nije solidarni sustav u 100 posto iznosa uplaćenih sredstava od strane pojedinca i svatko tko se upita zašto sam uplaćivao tolike godine, a sada ne mogu do zdravstvene usluge, zapravo se poistovijetio s takvim sustavom, jer smatra da je dio uplaćivanih sredstava njegov. No, u isključivo solidarnom sustavu nije tako, u čisto solidarnom sustavu dok ima, ima sve za svakoga, a kad nema, nikome ništa.

Protivnik sam bilo kakvih korjenitih izmjena u sustavu zdravstvenog osiguranja bez detaljnog prezentiranja i višegodišnje javne rasprave. No, to se ne dešava, nema radnji koje bi stvorile pretpostavke da se građane uopće može uključiti u odluke o sustavu zdravstva, a tu je temelj reformiranja zdravstvenog sustava. Bez takvog temelja izmjene se provode stihijski pri čemu mnogi omašćuju brkove, a građanima se nudi sve lošija i sve manje dostupna zdravstvena zaštita.