Prve reakcije, posebno one duboko emotivne, često znaju otići i u pogrešnom smjeru. Tako se dogodilo i nakon najgoreg terorističkog napada u Europi u ovom desetljeću, prošlotjednog crnog petka u Parizu. Svi smo pohrlili iskazati što dublju zgroženost, sućut i solidarnost s gradom na koji su udarili fanatici s okrajka civilizacije (što je duhovni, a ne zemljopisni pojam). Jer, napali su grad koji je simbol slobode i života.

Međutim, Pariz nije bio primarna simbolička meta terorista. Bio je to, zapravo, način života stanovnika tog grada i, zapravo, gotovo svakog grada u razvijenom svijetu. Udarili su na ljude u restoranima, na rock koncertu i (pokušali) na nogometnoj utakmici. Napad na Pariz je zapravo bio napad život koji nije definiran višom misijom, kao čestim opravdanjem za držanje ljudi na tankoj uzici straha, mržnje, autoriteta i obećane sretne vječnosti koja nekako uvijek počinje tek nakon smrti. Nikako prije. Jer prije se daju postavljati pitanja, a pitanja su uvijek nezgodna.

Cvjetanje mržnje

Kad su, međutim, utihnuli pucnji i eksplozije, i dok su se sirene sluđenih policijskih vozila već gubile u noći, vrlo brzo je postalo jasno da užas koji je Pariz preživio te noći nije kraj priče. Jasno, ako u glavnom gradu jedne Francuske teroristi nesmetano naprave skoro pa vojnu akciju na nekoliko mjesta u centru grada, sigurnosni sustav je gadno zakazao. A ako se to moglo dogoditi njima, može i drugdje. S dovoljnom zalihom fanatičnih ubojica i tržištem osobnog naoružanja kao propulzivnom granom svjetske industrije, nije nezamislivo da netko prije ili kasnije opet posije teror po europskim gradovima.

Međutim, metci i bombe nisu jedino oružje kojim razni – svjetovni i ini vračevi i njihovi fanovi mogu i žele zarezati u slobodno ljudsko tkivo demokratskih društava. Od napada na život koji voli živjeti – i postavljati pitanja – često može biti opasnija i otrovnija reakcija nakon terorističkog udara. Jer, oni koji vladaju znaju kako je u slučaju opasnosti genetska reakcija složenijih živih bića bijeg u tor, ograđeni prostor i u krdo na okupu. Toplo je, sigurno i lako za kontrolu. A pitanja vrlo brzo postaju – sigurnosni problem.

Prijeteće molbe za većim ovlastima sigurnosnih službi već odjekuju s obje strane Atlantika. Makar su podaci o ubojicama i planerima napada u Parizu bili službama sasvim dovoljni za omanje more »crvenih zastava« koje su ih morale upozoriti na opasnost. Edward Snowden, čovjek koji je otkrio razmjere masovnog nadgledanja ljudskih komunikacija odjednom postaje jedan od onih na koje se upire prstom, a vrlo je vjerojatno da će za jednu, pet ili deset godina neki novi Snowden ili Assange tek otkriti što smo sve ovaj put morali »trampiti« (jasno, bez pitanja) za osjećaj veće sigurnosti.

Nadalje, kad smo u krdu koje se boji za opstanak, »oni drugi« odmah postaju ugroza. Sve više članica fiktivne uspravnice Baltik-Jadran-Crno more, koje koju svoje glavnu političku agendu (bez bitnog sadržaja) iritantnom upornošću gura hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović tako se protivi bilo kakvom primanju izbjeglica, te ili diže ograde ili prijeti Europskoj komisiji sudom. Solidarnost koja je trebala biti osnovna gradivna jedinica Unije, i koja nikome ne smeta kad bogatije članice upucavaju milijarde eura u EU fondove od kojih koristi imaju mahom siromašniji, danas zvuči poput psovke. Preko »bare«, desničarski Kongres SAD-a traži odbijanje bilo kakvog prijema izbjeglica u njihovu zemlju. Neka se snađu.

Mržnja onih koji su povukli obarač na ljude koji su željeli uživati u svojim danima na OVOM svijetu tako je jednostavno, jadno i lagano procvjetala na sve strane.

A kad cvjetaju mržnja i strah, onda se, je li, pitanja rijetko postavljaju. Bilo kakva.

Proglašenje ratnog stanja

»Ne možemo se više pretvarati da je vrijeme mira«, izgovorila je, kao jasnu personifikaciju svega što se dogodilo upravo nakon napada na ideju života u miru, Kolinda Grabar-Kitarović ovog tjedna u Istanbulu za zasjedanju Atlantskog vijeća. Uz objašnjenje kako se »moramo suočiti s realnošću«, kako se »svijet promijenio« i kako »treba prestati uzimati sigurnost zdravo za gotovo«. Sve je tu – i ugroza, i nužno otrežnjenje i zbijanje u tor. Jer, ratno je stanje (kao suprotnost od vremena mira). Vrijeme za zbijanje redova i odustanje od svojih naivnih slobodarskih idealčića i navika – baš onako kako su to idejni tvorci napada u Parizu i sanjali.

No, dok se još može postaviti koje pitanje, makar neizravno, jer Predsjednica baš i ne daje priliku da joj se pitanja ikako postavljaju, valjalo bi posijati par upitnika.

Zašto se, recimo, svijet promijenio? Zbog jednog užasnog terorističkog napada? Bilo ih je i ranije. Čak i mnogo gorih.

A da se nije svijet promijenio zbog toga što sigurnosti već neko vrijeme ionako – nema? Ali ne one sigurnosti koju ugrožavaju teroristi s dugim cijevima i egzotičnim modnim detaljima eksplozivnih karakteristika. Već one svakodnevno egzistencijalne, koju posljednjih nekoliko desetljeća nagriza rastuća nejednakost društava na Zapadu i koja omogućava predgrađima fancy-gradova da postaju teroristički regrutni centri. Da se nije svijet promijenio zbog beskrajne pohlepe onog promila najbogatijih i nedostatka volje politike da im se odupre?

 Zbog sve više radnika s ruba egzistencije, iako imaju plaćen posao? Možda zbog činjenice da je u današnjem svijetu jedino kapital globaliziran, za razliku od radničkog pokreta ili društvene/državne kontrole? Pa se imperije grade na robovskim cijenama rada u manje sretnim dijelovima svijeta, stvarajući opet još dodatnu količinu nesretnika za razne »nebeske« armije?

Možda je svijet postao opasnije mjesto zbog nelegalnog napada na Irak 2003. godine? Ili, još više, zbog totalne nepripremljenosti okupacijskih snaga na činjenicu da će se društvo i država te zemlje raspasti na nepregledne i opasne krhotine? Možda zbog krvi raznih kolateralnih žrtava na rukama lidera slobodnog svijeta?

O tome, međutim, bivša dužnosnica NATO saveza baš i ne govori, a znamo da pitanja ne voli.