Moderno roblje u trgovačkim centrima

Djelatnica Interspara progovorila: 22 dana života ukrali su mi prošle godine

Ladislav Tomičić

Svi znamo da postoji nekoliko lista za prekovremene sate. Jedna je za nas, a druga za inspekciju. Kad se na našoj listi nakupi previše prekovremenih – ona jednostavno nestane. Pobuniš li se, na pravom si putu za otkaz, priča naša sugovornica



U Intersparu nam ne priznaju prekovremene sate. Svaki dan ostajemo po dva tri sata nakon radnog vremena i slažemo robu na police jer nemamo dovoljno zaposlenih. U prošloj godini imala sam 180 prekovremenih sati, ali nisu mi dopustili da ih iskoristim kao slobodne dane. Dok radimo prekovremeno šefovi obećavaju da ćemo nakupljene prekovremen sate moći iskoristiti kao slobodne dane, ali to se nikad ne dogodi. Na poslu se ne mogu buniti jer će me baciti na cestu, a što ću na cesti? 


    Tako za naš list počinje svoju priču jedna od zaposlenica Interspara, vidno uplašena da po nekom detalju iz teksta šefovi na poslu ne otkriju o kome se radi. O uvjetima na radnom mjestu pristala je govoriti tek nakon što smo joj tri puta garantirali potpunu anonimnost. Neplaćenih 180 sati prekovremenog rada – to je nešto više od 22 radna dana. Nešto više od 22 ukradena dana života. Nisu samo neplaćeni sati ono što na poslu muči djelatnicu Interspara s kojom razgovaramo. Ona tvrdi da zbog količine posla u centru u kojem radi i manjka zaposlenih češće ne iskoristi svoju pauzu za objed, nego što je iskoristi. Na posao ide i kad je prehlađena ili kad ima blaži oblik gripe. Često odsustvo zbog bolovanja, boji se, moglo bi je dovesti do otkaza. Radni uvjeti kako ih prikazuje uistinu gaze ljudsko dostojanstvo, a rečenica koju često čuje – »Ako nećeš ti, ima tko hoće.« – ima joj dati do znanja da je rob čija prava nitko neće zaštiti. Rad joj je plaćen oko 2700 kuna mjesečno.   


Najgore inventure


– Ipak su mi najgori prekovremeni sati. Kad dođu tri sata i spremiš se da odeš kući, šefica te zaustavi i pokaže rukom na prazne police. A zašto ovo nije popunjeno? To je znak da ćeš ostati još najmanje dva sata u trgovini. Niti jedna desetina od tih prekovremenih nije nam plaćena. Svi znamo da na poslu postoji nekoliko lista za prekovremene sate. Jedna je za nas, a druga za inspekciju. Kad se na našoj listi nakupi previše prekovremenih – ona jednostavno nestane i nema načina da do nje dođeš. Ako vodiš svoju evidenciju i pobuniš se jer je lista odjednom nestala, na pravom si putu za otkaz, priča naša sugovornica. 




    Najgori dani u Intersparu su dani inventure. Naša sugovornica tvrdi da nije jednom ostala do tri sata u noći, da bi se u osam ujutro ponovno nacrtala na poslu. 



Odgovore o ukupnom broju plaćenih sati, kao i komentar na navode naše sugovornice, tražili smo, dakako, i u Intersparu, točnije u Sparu Hrvatska. Međutim, u njihovoj marketinškoj službi rekli su nam da je osoba zadužena za odnose s javnošću na bolovanju. Obećali su, međutim, da će odgovore svakako dostaviti ili nas kontaktirati telefonskim putem kako bi nas izvijestili kad to mogu učiniti. Odgovore do zaključenja teksta, kao niti telefonski poziv iz Spara, nismo dobili.  



    – Inventura je jednom mjesečno. Radila sam od osam ujutro do tri, a onda ponovo došla u šest i ostala do tri ujutro. Četiri sata bi odspavala i ponovo na posao. A što je četiri sata? Zatvoriš oči i već se moraš probuditi, kaže djelatnica Intersparovog centra. 


    Od prvog ožujka svi djelatnici su dobili kartice koje provlače kad dolaze i odlaze s posla, kad idu i vraćaju se s pauze. Naša sugovornica kaže da ne zna kako će stvar s karticama funkcionirati, ali sigurna je da će ove godine imati jednak broj neplaćenih prekovremenih sati kao i prošle. 


    – Naprosto nemamo dovoljno zaposlenih i moraš svaki dan ostati jedan, dva ili tri sata duže. U suprotnom, nema nikog da napravi posao koji mora biti napravljen. Pauzu na poslu koristimo deset do petnaest minuta dnevno, a u neke radne dane nikako. Odeš i već te nakon pet minuta zovu natrag. Šefica pita – gdje si, što si? Kao da sam najveći ološ. Što više radiš i više se trudiš sve je gore i gore, kaže sugovornica. 


    Od nadležnih inspekcija ne očekuju previše. Nekoliko puta su ih posjećivale, ali ništa se nije promijenilo. 


    – Bila je inspektorica zbog radnog vremena. Znalo se koji radnici će ići pred inspektoricu. Ne znam kako, ali znam da su najprije pozvani u administraciju gdje su im rekli što moraju reći. Na poslu se svi bune kad razgovaramo međusobno, ali nitko ništa ne govori naglas. Subotom i nedjeljom ljudi pucaju maksimalno pa i mušterije svašta čuju. Moraš se kontrolirati, vidiš da te ljudi gledaju, priča sugovornica.   


Ojačati sindikat


Njezinu priču mogla je ispričati bilo koja zaposlenica iz bilo kojeg shoping centra u državi. Problem neplaćanja prekovremenih sati i izrabljivanja radnika star je koliko i šoping centri u Hrvatskoj. Država za ovaj problem nije našla rješenje. Doduše, nije se posebno ni trudila. Niti upola koliko se trudi srezati radna prava zaposlenima. U Intersparu, kaže naša sugovornica, pola ljudi stalno je zaposleno, a pola ih radi na ugovore koje potpisuju uglavnom na tri ili šest mjeseci. Ako neka od privremeno zaposlenih radnica zatrudni – unaprijed može računati da je ostala bez posla. Tako se dogodilo i jednoj od kolegica zaposlenice Interspara. Ni ovom država ne može stati na kraj. Takozvana »fleksigurnost« koju promiču aktualni zakonodavci čak pospješuje ovakvu praksu. 


    Predsjednici sindikata trgovine Dragici Mišeljić dobro su poznate muke radnica iz trgovačkih centara. Što se konkretnog centra – Interspara – tiče, Mišeljić kaže: 


    – Sindikalna organizacija tamo nije značajnije razvijena. Ljudi zaziru iz raznoraznih razloga. Poslodavci su dovoljno mudri neće otvoreno reći kako se neće dobro provesti zaposlenik koji pokuša sindikalno organizirati svoje kolege, ali to je svima jasno. 


    – U sindikatu smo izračunali da bi trgovina u Hrvatskoj sad i odmah morala zaposliti najmanje deset tisuća ljudi, posebno u trgovačkim centrima, kako bi se mogle ispoštivati odredbe iz Zakona o radu. Imali smo niz pritužbi na neplaćene prekovremene sate i poduzimali inicijative da to spriječimo. Pokušavamo ostvariti socijalni dijalog, ali još nismo bili u prilici od naših članova dobiti evidenciju koja bi pokazala točan broj prekovremenih sati koje odrade. Poticali smo radnice da bilježe svoje evidencije, da se vidi točan broj radnih sati, odrađene nedjelje i praznici, kako bi to mogli usporediti s plaćenim prekovremenim satima koji se vide na obračunu plaće. Imali smo i nekoliko tužbi u trgovačkim centrima. Na sudu bi se događalo da poslodavci kažu da se evidencija izgubila, a presude se onda mogu donijeti dovode na temelju evidencije koju vodi radnik. Zato radnike potičemo da sami pišu koliko rade. U Intersparu dosad nismo imali sličnih iskustava. Sad smo tamo izabrali novu povjerenicu, pokušavamo ojačati sindikat, kaže sindikalna čelnica.   


Strah radnika


Ogroman problem sindikatu predstavlja strah radnika da govore o svojim iskustvima. Kad imaju sve podatke, kaže sindikalistica, nešto se može učiniti, ali ako ljudi odbijaju govoriti – ne može se učiniti ništa. 


    – Mi možemo izvršiti određene pritiske. U nekoliko navrata išli smo i preko veleposlanstava država iz kojih trgovački centri dolaze, zatim preko sindikalnih središnjica kolega iz Austrije i Njemačke. Međutim, strah radnika nam je veliki problem. 


    Većina ih na poslu ostavi bezbroj neplaćenih prekovremenih sati, neiskorištenih dana godišnjeg odmora i slično, ali nemoćni smo ako se sami ne žele boriti za svoja prava. 


    Radnice u trgovačkim centrima moraju znati da će biti izrabljivane sve dok ne podignu glas. I sami znate da ćemo uskoro raditi sve dok ne odemo na groblje te se za bolje radne uvjete na poslu moramo izboriti, zaključuje sindikalistica. Na temelju dojava radnika sindikat Dragice Mišeljić znao je inicirati odlaske inspekcije u trgovačke centre, ali kad bi inspekcija došla – radnici ne bi prijavili ništa. Naravno, šutnja proizlazi iz straha od gubitka posla. Dok god je tako, radnice u trgovačkim centrima će biti moderno roblje.