Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1n
Sutra: 9° 9° 1n
25. rujna 2018.
Bivši ministar o graničnom sporu

Davorin Rudolf: 'Slovenci imaju teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Zašto ne bi zajedno upravljali valom?'

Ne možete mijenjati susjeda. Granica mora biti maksimalno pravična za obje strane - Davorin Rudolf / Foto Glas Istre
Ne možete mijenjati susjeda. Granica mora biti maksimalno pravična za obje strane - Davorin Rudolf / Foto Glas Istre
Autor:
Objavljeno: 29. listopad 2017. u 21:39 2017-10-29T21:39:16+01:00

Suradnja Hrvatske i Slovenije bila je dobra do 1993. kada je u slovenskom parlamentu donesena deklaracija u kojoj stoji da je cijela Savudrijska vala slovenska. Tu su počeli prvi nesporazumi

Jesu li granice Republike Hrvatske mostovi suradnje ili prijepora sa susjedima? Pitanje je to na koje je pokušalo odgovoriti predavanje na kojem je u Puli govorio jedan od vodećih domaćih stručnjaka za međunarodno pravo, akademik Davorin Rudolf.

Predsjednik Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava HAZU-a akademik Rudolf bio je prvi ministar pomorstva u Vladi, a sredinom 1991. imenovan je i ministrom vanjskih poslova. Dok je obavljao tu funkciju, bio je član Vrhovnog državnog vijeća, a od 1991. do 1993. predsjedavao je Državnoj komisiji za granice.

Nakon zanimljivog predavanja, u kojem je ponudio povijest mijenjanja granica na prostoru bivše Jugoslavije od Prvog svjetskog rata do danas i svoj pogled na aktualni granični spor sa Slovenijom, razgovarali smo s njim na tu temu. Zanimalo nas je jesu li integrativni procesi u Europi, kao i sveopća globalizacija, utjecali na značaj granica među državama.

– Da bi neka država postojala mora imati svoj teritorij, mora imati stanovništvo i vlast. A teritorij, da bi se znalo što je državno a što nije, mora imati svoje granice. Do te crte, do granice, država ostvaruje svoju suverenost. To je najviša vlast. Kad idete u inozemstvo, dok ne dođete do granice Hrvatske, do te crte vrijedi nadzor i nadležnost hrvatskih institucija. Prema tome, koliko god je svijet napredovao i globalizirao se, granice su ostale. One nisu više tako vidljive, pa kazao bih ni tako neugodne, kao što su bile nekad, međutim ostale su jer one omeđuju teritorij. Kaže se »Europa bez granica«, no to ne treba shvaćati doslovno. Ni jedna granica nije ukinuta ni promijenjena – ni u Europskoj uniji, ni bilo gdje u svijetu. Dakle mijenjaju si režimi prolaska granice, postaju slobodniji i liberalniji, međutim granice ostaju jer su one važne u međunarodnim odnosima.

Maksimalne granice

Govorili ste o povijesti i o tome kako su se u prošlom stoljeću mijenjale granice na ovim prostorima. Je li i kako to utjecalo na razmišljanja o granicama prilikom osamostaljenja Hrvatske?

– Hrvatska je ostvarila maksimalne granice koje su se mogle ostvariti u vrijeme stjecanja neovisnosti. To nisu povijesne granice. U to sam vrijeme bio u Vladi i mi nismo tražili ni Boku Kotorsku, ni Bar, ni Zemun, zato što je težnja k povijesnim granicama zapravo otvaranje Pandorine kutije. Vi ne možete granice promijeniti osim silom. One ravne crte koje u Africi idu pustinjom sve su umjetne granice, ali oni su se dogovorili da ne diraju u to dok ne dođu u neko vrijeme u kojem će biti puno više tolerancije. Između Somalije i Etiopije vodio se Ogadenski rat u kojem je Somalija imala potpuno pravo, ali svi su bili protiv nje jer je taknula granice.

Moj stav je da su dva državnika s ovih prostora, Tuđman i Tito, voljeli ih mi ili ne, ostvarili maksimalne moguće granice domovine. Znate da je Tito bio i u Trstu i u Koruškoj, pa ga je sila izbacila odande natrag, ali ostvario je ono što je u tom trenu bilo maksimalno. I Tuđman je, bez obzira na sve što se dešavalo devedesetih, doveo Hrvatsku na granice koje je imala na dan stjecanja neovisnosti.

Kako su, dakle, definirane današnje granice Republike Hrvatske?

– To je još uvijek osjetljivo pitanje. Današnje granice Hrvatske su one koje su zatečene na dan proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. To nije AVNOJ-evska ostavština, jer je granica prema Sloveniji mijenjana 1956. kada im je pripojeno 12 sela, ali takve su granice zatečene i to se mora poštivati. Dakle, ako se pridržavate načela da su granice zatečene na dan stjecanja neovisnosti i da se ne smiju mijenjati silom, trebalo bi biti jednostavno postići dogovor o razgraničenju, međutim to možete učiniti jedino ako nema teritorijalnih pretenzija. Ovo što Slovenci traže u Savudrijskoj vali, to su po mom dubokom mišljenju teritorijalne pretenzije.

 Granice na kopnu između bivših republika bilo je relativno lako ustanoviti, što je bilo s granicama na moru?

– U bivšoj državi postojale su granice lučkih kapetanija, policijskih, pa čak i nadležnosti vojnih zona, ali između republika nije bilo čvrstih granica na moru. Pokušalo se sedamdesetih godina povući nekakva granica između republika, pa čak i između općina. Po načelima međunarodnog prava povučena je crta sredine, međutim dogodilo se da Rijeka prema takvom razgraničenju nije imala nikakav pomorski teritorij, dok su Palagruža i neki drugi otoci raspolagali ogromnim prostorima. Razgraničenje na moru iz puno razloga nije jednostavno pitanje.

Kako je došlo do graničnog spora sa Slovenijom?

– Hrvatsko-slovenska granica, osim na području Istre, jedna je od najstarijih u Europi, a i taj istarski dio definiran je koncem Drugog svjetskog rata, kada je dogovoreno da granica bude na rijeci Dragonji. Početkom devedesetih bio sam dio komisije za razgraničenje i tada se činilo da razgovori idu u dobrom smjeru. Na tajnom sastanku u Ljubljani, koji je održan 15. svibnja 1991. i na kojem smo dogovorili proglašenje neovisnosti, kao ministar vanjskih poslova predlagao sam da između Hrvatske i Slovenije ne bude vidljive granice, odnosno onih graničnih policijskih i carinskih kućica, odnosno da na našoj granici imamo svojevrsni mini Schengen, međutim Slovenci to nisu prihvatili. Nisu prihvatili ni moj prijedlog zajedničkih hrvatsko-slovenskih graničnih postaja, slično onome što imamo danas, ali suradnja je usprkos tome bila dobra sve do 1993. Te godine u slovenskom je parlamentu donesena deklaracija u kojoj stoji da je kompletna Savudrijska vala slovenska. Tu su počeli prvi nesporazumi i razmimoilaženja. Tad je došla 2001. i nesretni sporazum Drnovšek-Račan, kojim bi se Hrvatska, da je stupio na snagu, odrekla mora, podmorja i zračnog prostora površine 165 četvornih kilometara. Da bi bilo jasnije o kakvoj se površini radi, treba kazati da je površina čitave Savudrijske vale oko koje se sad sporimo – 18,9 četvornih kilometara. Taj Sporazum dvojice premijera na koncu je nakon godinu dana povučen, ali je ostao najveći uteg za hrvatsku poziciju i bio jako utjecajan kod arbitražnog rješavanja spora.

Smatrate li da je spor trebao završiti na arbitražnom sudu?

– Mi smo stalno zagovarali da se spor na moru riješi pred Međunarodnim sudom mora u Haagu. Taj je sud organ UN-a i primjenjuje međunarodno pravo, međutim Slovenci ne žele primjenu tog prava. Oni žele da se one najvažnije točke riješe po principu »pravde i pravičnosti«, odnosno da se odluka ne temelji na međunarodnom pravu, nego prosudbi sudaca. Od Prvog svjetskog rata do danas ni jedna država nije povjerila sudu teritorijalni spor koji želi da bude riješen po tom principu.

Pao bi sud

Ali Slovenci su izvršili pritisak na nas, a mi smo htjeli u EU i onda smo zaključili arbitražni sporazum gdje je ušlo unutra da se njihov čuveni zahtjev za spoj mora rješava po pravdi i pravičnosti. Temeljno pravilo kod svakog suda, a arbitraža je isto sud, jest da sudac mora biti nepristran. Ovdje je to pravilo prekršeno, i to od strane predsjednika suda Gilberta Guillamea, međutim Hrvatska je propustila zatražiti njegovu odgovornost, pa je isti taj sud zaključio da je povrijeđena obveza nepristranosti, ali da prekršaj nije tako velik i da sud nastavlja s radom. To je nemoguće i nije dopušteno u međunarodnom pravu, ali to je prošlo jer Hrvatska nije išla na pravu adresu. Da je išla na predsjednika Guillamea, pao bi sud.

 Kakvo rješenje vidite, za što se zalažete?

– Sa Slovencima smo živjeli 70 godina zajedno, u istoj državi. Izuzetno se dobro poznajemo. Ne možete mijenjati susjeda. Granica mora biti maksimalno pravična za obje strane. Ako nije pravična, doći će mlade generacije i pitati – što su to naši očevi radili? Stoga skupina hrvatskih znanstvenika, kojoj i sam pripadam, smatra da je za Savudrijski zaljev najbolje rješenje proglašavanje kondominija. To bi značilo da je taj prostor zajednički, hrvatsko-slovenski, da u njemu nema granice, odnosno da je prostor suverenosti i jedne i druge države. Tako bi jedan zaljev, koji je sad predmet prijepora, postao zaljev suradnje u kojem bi Hrvatska i Slovenija zajedno uređivale ribolov i plovidbu te rješavale ekološka pitanja. To je civilizacijsko rješenje i vjerujem da će s obje strane biti dovoljno mudrih glava da takvo rješenje prihvate.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka