Ljudi iznad svega

‘Da sam nešto i vidjela, ne bih vam rekla’: Lokalni stanovnici pomažu migrantima u šumama oko Rijeke

Marinko Glavan

Snimio Silvano JEŽINA

Snimio Silvano JEŽINA

Da ih sad tu dođe deset, dala bih im vode i hrane i nek' ljudi idu svojim putem, kaže mještanka Batera, sela u zaleđu Novog Vinodolskog koja, kao i svi ostali s kojima smo razgovarali na tom području, ali i na Grobniku, o migrantima govori isključivo u kontekstu ljudskog suosjećanja, dokazujući da unatoč većinom negativnim tonovima u javnom prostoru na temu izbjeglica, u konkretnim situacijama ipak prevladava ljudskost i nastojanje da se pomogne onima u nevolji



Došla su njih dvojica, negdje prije mjesec dana. Umorni, iscrpljeni, prljavi. Zatražili su vode, jer su bili žedni. Dali smo im pića i hrane i otišli su svojim putem – opisuje Zvonko Kalanj, vlasnik ugostiteljskog objekta u zaleđu Novog Vinodolskog, svoj susret s ilegalnim migrantima kojih je, čini se, u zadnje vrijeme sve više u šumama u široj okolici Rijeke, kuda prolaze nastojeći se domoći neke od zapadneuropskih zemalja.


Mladići koji su pokucali na njegova vrata bili su, ističe, vrlo pristojni, ali i očigledno izgladnjeli i premoreni. – Pokazivali su rukama da su žedni, da žele vode. Slabo se, zapravo nikako, služe stranim jezicima, ali uspjeli su nam objasniti da dolaze iz Sirije. Dali smo im vode, kao i nekoliko bočica fante i coca-cole. Vidjelo se na njima da su i gladni pa smo im ponudili i hranu. Uzeli su jedan sir škripavac i kruha. Supruga im je htjela dati i pršuta i kobasica, ali su to uljudno odbili, kazavši da su muslimani. Ma htjela im je ona dati još svašta, ali nisu htjeli uzeti, samo sir i kruh. Nudili su nam i novac, da plate za to, ali nismo im htjeli naplatiti. Treba pomoći, tko zna koliko već dugo ovako lutaju, i koliko su toga putem pretrpjeli – kaže Kalanj.

Policijske ophodnje / Foto S. Ježina


Policijske ophodnje / Foto S. Ježina



Surovi uvjeti




Kao i svi ostali s kojima smo razgovarali po mjestima u zaleđu, istočno od Rijeke, Kalanj je, iako se o migrantima često u javnosti govori u negativnom kontekstu, o njima govorio isključivo u kontekstu ljudskog suosjećanja.


– Jadni ljudi. Što drugo reći. Zamislite da nas, koji smo tu čitav život, netko ostavi u šumi da se sami snalazimo, bez zaklona, hrane, vode, to bi bilo strašno, a kako je tek njima koji ne znaju pravo ni gdje su, ni što ih još sve čeka – kaže nam dugogodišnji ugostitelj.


A koliko uvjeti u šumama i po planinama u zaleđu Novog i Crikvenice mogu biti surovi i usred ljeta, uvjerili smo se jučer i sami. Temperatura se kretala između 14 i 17 Celzijevih stupnjeva, uz obilan pljusak i grmljavinu. Niz brda su na pojedinim mjestima tekle bujice vode, noseći granje, kamenje i sve što im se našlo na putu. Teško je, nama koji smo navikli na sigurnost i toplinu doma, uopće zamisliti kako je ljudima koji već tko zna koliko dugo lutaju divljinom, trpeći ne samo kišu, hladnoću, vrućinu, glad i žeđ, već i potpunu neizvjesnost, bez ikakvih garancija da će stići kamo su krenuli. Kako je tek u hladnijem dijelu godine, bolje je i ne pokušavati zamisliti.


Koliko god izgledalo idilično, uvjeti po planinama u zaleđu Novog i Crikvenice mogu biti surovi i usred ljeta


Koliko god izgledalo idilično, uvjeti po planinama u zaleđu Novog i Crikvenice mogu biti surovi i usred ljeta



No, i po snažnom grmljavinskom nevremenu, na cesti što vodi od Krmpota prema Bateru, zatekli smo crikveničke policajce, s dva vozila, od kojih je jedno bilo kombi, odnosno »marica«. Iako nisu bili raspoloženi za razgovor s novinarima, uputivši nas na Policijsku upravu primorsko-goransku, bilo je jasno da su tamo bili po sličnom poslu kao i naša ekipa, odnosno zbog izbjeglica koje ilegalno ulaze u Hrvatsku i jednako ilegalno pokušavaju prijeći granicu prema zapadu. Takvih je, prema podacima PU primorsko-goranske, u prvih sedam mjeseci ove godine zatečeno nešto više od 120, prilikom pokušaja ilegalnog prelaska granice, te još četiristotinjak u dubini teritorija koji pokrivaju primorsko-goranski policajci. Koliko ih je uspjelo proći, može se samo nagađati, no brojke sigurno nisu male, s obzirom na to da su susreti s migrantima po šumama postali gotovo svakodnevica.


Zaštitničko raspoloženje


Potvrđuje to i jedan od šumarskih radnika koje smo putem sreli.


– Ja ih, doduše, nisam vidio, ali kolege s kojima radim viđaju ih svako malo. Prolaze šumom, idu prema Sloveniji. Iako, koliko čujemo od kolega, najviše ih prolazi sjevernije, preko Drežnice, pa dalje ka Gorskom kotaru i slovenskoj granici. Nisam čuo da su ikome radili probleme ili bili nasilni. Velika to nevolja mora biti kad čovjeka natjera da tako krene i tko zna koliko dugo putuje. Jadni oni, a jadni i mi s njima – zaključuje radnik.


U samom Bateru, jedna od mještanki kaže kako ništa nije čula ni vidjela, ali odmah pokazuje i zaštitničko raspoloženje prema migrantima.– A da i jesam, ne bih vam rekla. Ni vama, ni policiji, nikome. Da ih sad tu dođe deset, dala bih im vode i hrane i nek’ ljudi idu svojim putem. Oduvijek su ljudi išli trbuhom za kruhom, bježali od gladi, rata, kako god su znali i mogli, pa tako i oni sad – kaže mještanka.

Ugostiteljski objekt u Krmpotama na čija vrata su migranti pokucali nekoliko puta


Ugostiteljski objekt u Krmpotama na čija vrata su migranti pokucali nekoliko puta



Susret s migrantima imao je vlasnik jedne od vikendica u Driveničkoj šumi, koji je također htio ostati anoniman. – Nedavno je blizu moje kućice prošlo njih nekoliko. Vidio sam ih samo nakratko, jer se nisu zadržavali. Nisu prilazili, ništa nisu dirali, niti su išta tražili. Vlasnik jedne od susjednih kuća također mi je rekao da je nedavno sreo jednu skupinu u šumi, nedaleko svoje vikendice. Čak je i popričao s njima, koliko je uspio, a prema njegovim riječima bili su pristojni i nisu ništa tražili – kaže ovaj Driveničanin.

I na području Općine Jelenje, ponajviše u mjestima koja graniče sa šumskim predjelima poput Jelenja i Podkilavca, susreti s migrantima koji se kreću prema slovenskoj granici nisu rijetkost. U mnogih se mještana tih krajeva čitavog ljeta isprepliću strah, sažaljenje i nevjerica kada posve iscrpljeni stranci skrenu sa šumskog puta te u potrazi za vodom i hranom dođu u njihova dvorišta, a o bliskom susretu s njima posvjedočila nam je i jedna mještanka Jelenja kojoj su krajem srpnja na prag stigla dvojica gladnih mladića.


Gladni na pragu


– Negdje oko četiri popodne čuli smo glasan lavež našeg psa u dvorištu pa smo izašli van, a ondje su stajala dvojica migranata, bili su vrlo mladi. Na engleskom su nas pozdravili i pitali ako bismo im dali nešto za jesti i piti jer da su dugo hodali te su jako gladni i žedni. Isprva, naravno, osjetite strah, no i veliko sažaljenje. Znamo da su oni tu ilegalno, no kad vam gladni i premoreni ljudi dođu na vrata, što ćete negoli im dati jesti. Uz to, bili su vrlo pristojni i kulturni. Mi smo im u kući spakirali hranu koju imamo i stavili nekoliko boca vode u vrećice za ponijeti, a oni su to uzeli te su uz mnogo zahvala krenuli dalje svojim putem. Uistinu su bili pristojni. Nismo pitali odakle dolaze i kamo idu, nije nam baš svejedno bilo, no ponavljam, ljudi su bili u potrebi i morali smo im pomoći – rekla je mještanka koja je odlučila ostati anonimna.



Informacije da izbjeglice lutaju šumama Gorskog kotara, nakon nedavnog tragičnog događaja u okolice Drežnice, koje su se pojavile u nekim medijima, kod većine Gorana izmamiti će kiseli osmijeh. Naime, Gorane više muči što ne samo po šumama već i po naseljima ima sve manje stanovnika, a jedino tko povremeno dolazi su »vikendaši«, povremeno planinari, zaljubljenici u prirodu, berači šumskih plodova, ljubitelji brdskog biciklizma… Da izbjeglice hodaju po šumama u Gorskom kotaru i nasilno  ulaze u vikendice nema nikakvih službenih pokazatelja. Policijski službenici Policijske uprave primorsko-goranske reagiraju na svaku dojavu građana u cilju utvrđivanja činjeničnoga stanja i provjere navoda pa tako i u slučajevima koji se odnose na dojave o mogućim migrantima. Prema evidencijama PU primorsko-goranske tijekom prvih sedam mjeseci ove godine na goranskom području zabilježene su tri teške krađe provaljivanjem u vikendice i to dvije na području Čabra i jedna na području Delnica. Kriminalističko istraživanje tih kriminalnih djela još uvijek je u tijeku, ali kakko su se takve krađe događale i  ranije, vrlo je mala mogućnost da se radi o izbjeglicama. (V. M.)



Iskustvo nalik ovome prošlog je tjedna imala mlada Podkilavčanka kojoj su dvojica mladih migranata također pokucala na vrata.


– Bilo je to usred bijela dana. Otvorila sam vrata dvojici vrlo umornih i prljavih mladića. Pitali su me imam li vode i gdje se u blizini nalazi dućan. Dala sam im vode i pitala ih što im treba iz dućana jer ga mi u Podkilavcu nemamo, prvi je tek u Dražicama, a oni su mi rekli – samo kruha. Bili su pristojni, umorni, nimalo agresivni, pa sam im dala kruh koji sam imala kod kuće. Zahvalili su se i otišli – rekla je mlada žena. Ni ona nije htjela potpisati svoje iskustvo imenom jer je, poput mnogih sumještana, odlučila ispred zakona staviti ljude i njihov život.Razgovarali smo s još nekoliko ljudi i s područja crikveničko-vinodolskog zaleđa i s Grobnika, i doslovce od svih čuli isto – iako nisu susreli izbjeglice, svi kažu da bi im, ako se to dogodi, bili spremni dati hrane i pića, a baš nitko nije rekao niti jednu ružnu riječ na tu temu. Svi smatraju da je riječ o ljudima koje je nevolja natjerala da prolaze njihovim krajem, i da im, koliko se može, treba pomoći. Iako se takav stav već sutra može promijeniti, dogodi li se kakav neželjeni incident, riječi i djela naših sugovornika pokazuju da, unatoč većinom negativnim tonovima u javnom prostoru na temu izbjeglica, u konkretnim situacijama ipak prevladava ljudskost, suosjećanje i nastojanje da se pomogne onima u nevolji. To i jest ono što nas čini ljudima.