Foto Miranda Cikotić / PIXSELL
Konzervativci su iznimno motivirani i organizirani. Imaju i javnu i tajnu podršku vodstva Crkve, HDZ-a, HRT-a i desnih medija. Tome se ne možete efikasno suprotstaviti povremenim uličnim prosvjedima, ma koliko prosvjednika uspjeli okupiti. Otpora nema bez političke organizacije s jasnim programom i infrastrukturom
Dragan Markovina predsjednik je stranke »Nova ljevica«, i jedan od nekolicine lijevih političara u Hrvatskoj koji nastoje oživjeti umrtvljenu lijevu politiku u Hrvatskoj. Proteklog je tjedna njegova stranka, zajedno s Udrugom antifašističkih boraca i antifašista Korčule, u gradu povijesno relevantne filozofske »Korčulanske ljetne škole« organizirala »Forum za razgovor i izazovima i nasljeđu ljevice«, koji je okupio relevantne sugovornike iz bivše Jugoslavije. U intervjuu za »Pogled« Markovina objašnjava je li zadovoljan rezultatima toga trodnevnog skupa.
– Velika je stvar što je u tako maloj sredini oživljen duh Korčulanske ljetne škole, vrhunca lijeve filozofske misli ne samo Jugoslavije, nego i Europe, u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Pokazalo se da Hrvatska nije tako zaostala kao što se iz medija može zaključiti. Bio je priličan odaziv domaće publike, koja je sa zanimanjem i pažnjom slušala sva predavanja.
Prijateljski doček
Je li bilo problema s organizacijom? Kako je grad prihvatio forum o ljevici? Postoji li i u Korčuli pritisak veteranske desnice?
– Korčula je svih ovih godina politički podijeljena napola. Sve do posljednjih izbora, pobjeda HDZ-a ili SDP-a bila bi u jedan mandat. Odlučivalo se u pedeset ili šezdeset glasova. Tek na posljednjim izborima HDZ je snažnije pobijedio, ali ne zato što se promijenilo biračko tijelo, nego zato što je SDP razočarao, pa je dobar dio njegovih birača odlučio apstinirati. Ali, ti ljudi su i dalje tu. S druge strane, ljudi žive zajedno, grad je malen, i nijedna strana ne može ne uvažiti da polovina grada misli drukčije od njih.
Korčula ima i dugu, višestoljetnu, snažnu urbanu tradiciju, što podrazumijeva i zajednički život u toleranciji.
– Svakako. Dogodila se, istina, sitna provokacija, netko je ispisao »Za dom spremni« na plakat foruma u središtu grada, ali to je zanemarivo. Novac za organizaciju foruma nismo tražili ni od koga, ni od grada, ni od ministarstava. Otišli smo gradonačelniku, Andriji Fabrisu iz HDZ-a, i rekli mu što organiziramo, a on je ponudio pomoć. Prostor Ljetnog kina besplatno smo dobili od Centra za kulturu, koji je u vlasništvu grada. Dakle, prijateljski smo dočekani.
Dakle, HDZ-ova vlast u Korčuli ne samo da je tolerirala, nego je i otvoreno pomogla organizaciju foruma o ljevici.
– To je činjenica. Postoji u Korčuli, također, skupina vjerodostojnih mlađih ljudi koji godinama rade slične stvari, i koji su se nesebično potrudili da sve uspije. Svatko koga su molili pomoć rado je pomogao, bilo novcem, bilo organizacijom, bilo dobrovoljnim radom.
Možemo li zaključiti kako sama činjenica da je ovaj forum održan i organiziran u tolikoj atmosferi dobrohotnosti i dobrodošlice, dokazuje da atmosfera u hrvatskom društvu zapravo nije tako neprijateljska i polarizirana, kao što se dade zaključiti iz medija? Moglo bi se zaključivati i da su histerične medijske podjele produkt ničeg drugog doli namjernih političkih manipulacija.
U listopadu Nova ljevica održat će skupštinu. Što ćete, kao predsjednik, predložiti za tri ključne politike stranke u sljedećem razdoblju?
– Reformu socijalnog sustava, opću demokratizaciju odlučivanja te upravnu, pravosudnu, kulturnu i obrazovnu reformu. Ljudi moraju dobiti osjećaj da mogu utjecati na odluke i na vlastito zapošljavanje. Treba promijeniti administrativnu organizaciju zemlje, ukinuti županije. Jokićevu reformu obrazovanja podržali smo u ovim općim napadima s desnice, ali takva reforma nije dovoljna. Inzistiranje na fiktivnoj modernizaciji preko STEM područja i zanemarivanje humanistike promašeno je, jer dugoročno neće promijeniti društvo. Želimo slobodno društvo, slobodnu kulturu, slobodno obrazovanje, a to nužno veže odnos prema medijima, naročito HRT-u. Premda je sve manje argumenata da se HRT brani kao javni medij, on je i dalje najveći proizvođač kulturnih sadržaja u zemlji.
Vrlo ambiciozan program. Prevelik zalogaj za nejaku stranku.
– Imamo dobrih ljudi. Mjesecima smo pisali novi program. Neću ga sad detaljno analizirati, ali predstavit ćemo ga na skupštini 6. listopada, i poslije nje bit će javno dostupan. Usvojit ćemo deklaracije o položaju radnika, umirovljenika i deklaraciju o održivom rastu.
– Kako gdje, rekao bih. Ovakav skup u Splitu zasigurno bi naišao na ozbiljan javni otpor. Problem je u tome što je trend negativan, situacija se pogoršava. Problematična je činjenica da uopće moramo raspravljati bi li se nešto negdje moglo organizirati. Neka organizira što god tko hoće, ako nije suprotno zakonu.
Dvije ljevice
Na skupu su sudjelovali neki od najrelevantnijih sugovornika što ih prostor bivše Jugoslavije danas ima. Dojam je da je vakuum na ljevici očit: izgubila je orijentaciju, idejno, politički, logistički, organizacijski… Ključne odgovore nismo dobili.
– Djelomično se slažem. Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete, ljevica je poražena, i od tog se poraza do danas nije oporavila.
Štoviše, u posljednjih nekoliko godina taj poraz još se i produbio.
– Da, otkad je socijaldemokracija izgubila utjecaj na Zapadu, a onda i kod nas. Rekao bih da se to dogodilo jer je odustala od borbe protiv kapitalizma, pristavši na ideologiju »trećeg puta«. Kod nas, ali i na Zapadu, ljevica je zanemarila i borbu protiv nacionalizma, a to su konstatirali svi sudionici razgovora na Korčuli. Držim da se ljevica mora suprotstavljati i kapitalizmu i nacionalizmu. Na Korčuli se pokazalo da o tome postoje suprotstavljena mišljenja; postoji, rekao bih, liberalna i ekonomska ljevica. Operativni bi zaključak mogao biti da je jedini izlaz građenje povjerenja te aktivna pomoć ljudima koji trebaju pomoć u malim sredinama. Solidarnost može biti nova nit lijevog djelovanja. To, naravno, neće ići bez infrastrukture i organizacije.
Ljevica je gotovo zbrisana, ali osnovali ste Novu ljevicu, i s tri stranke potpisali Šibensku deklaraciju. Njezin medijski odjek nije bio naročit.
– Ne slažem se. S obzirom na uvjete, Šibenska deklaracija fantastično je medijski odjeknula. Četiri stranke potpisnice – Nova ljevica, Radnička fronta, Socijalistička radnička partija (SRP) i ORaH – neparlamentarne su stranke, i moramo priznati da smo dobili natprosječnu medijsku prezentaciju. S druge strane, nisu to stranke koje nemaju što reći. Osim toga, interes postoji zbog opće krize ljevice i raspada SDP-a. Interes svakako postoji. Uskoro ćemo objaviti nekoliko tematskih deklaracija s naglaskom na socijalno-ekonomske probleme, jer je stav svih tih stranaka prema nacionalizmu jasan, nedvosmislen i samorazumljiv – uvijek smo u prvim redovima protivljenja nacionalizmu. Ali, trebamo početi nuditi konkretna politička rješenja, a istodobno se organizacijski uvezivati, oslanjajući se na lokalne organizacije svake od potpisnica Šibenske deklaracije. Do izbora za Europski parlament u svibnju sljedeće godine imamo vremena da uspostavimo organizacijsku mrežu suradnje.
Vlastita lista
Potpisnice Šibenske deklaracije imaju ambiciju zajedno na izbore za Europski parlament?
– Nova ljevica svakako će kandidirati svoju listu. Još nismo dogovorili hoće li je imati i potpisnice Šibenske deklaracije. Volio bih da imamo.
Kako ćete se oduprijeti retradicionalizaciji i rekonzervativizaciji? Kako ćete braniti žene, kako im dati mjesto koje im pripada?
– Dosadašnji aktivistički model pokazao se neuspješnim. Podržavam, naravno, sve prosvjede protiv »Hoda za život«. Ali, to nije put.
Zašto?
– Konzervativci su iznimno motivirani i organizirani. Imaju i javnu i tajnu podršku vodstva Crkve, HDZ-a, HRT-a i desnih medija. Tome se ne možete efikasno suprotstaviti povremenim uličnim prosvjedima, ma koliko prosvjednika uspjeli okupiti. Otpora nema bez političke organizacije s jasnim programom i infrastrukturom. Istina je da su nevladine organizacije uspjele spriječiti izglasavanje nekih zakona i da su uspjele spriječiti neke štetne inicijative. Ali, to je bilo nekad. Hrvatska nije ista kao prije dvije, tri ili četiri godine. Danas se takvim pritiskom više ništa ne može postići. Jedini model otpora politički je, a ne aktivistički otpor. Osim političkog, tu je još inzistiranje na slobodi govora i obrazovanja. Radikalna desnica već je preuzela dobar dio obrazovnih institucija.
Širiti horizonte
Želite reći da treba obraniti postignuto, a ne širiti slobodu?
– To je očito. Treba, također, širiti modele obrazovanja, širiti horizonte slobode. Zašto diljem Dalmacije ne bismo organizirali skupove poput ovoga u Korčuli? Zašto diljem zemlje ne bismo organizirali mrežu slobodnih, otvorenih škola takve vrste koje bi djelovale cijelu godinu? One bi imale obrazovnu ulogu, ali bi i ljudima osnažile vjeru u slobodu, poručile im da nisu sami.
Kako pobijediti antimanjinski sentiment u društvu? Kako zaštititi sve manjine?
Slučaj oca koji je hrvatsku policiju optužio da ga je odvojila od kćeri, a policija potom objavila da o tom slučaju ne zna ništa, pokazao je da ne postoji institucionalni način provjere policijskih tvrdnji. Suspendirano je, dakle, ključno demokratsko načelo: provjerljivost postupanja vlasti.
– Mogu samo utopistički odgovoriti: koncept državljanstva, koncept posjedovanja putnih dokumenata, duboko je antihuman. Znam da zvučim kao utopist i fantast, ali takve su tragedije moguće zato što svaka policija, ne samo hrvatska, državljane druge zemlje ne doživljava kao ljude. Uopće ih ne zanimaju. To je današnji europski koncept: »Strani ste državljani, ne dolazite«. Ali, zašto bi netko uopće morao imati putne isprave? Ne bi li putovanje svijetom moralo biti slobodno? Čemu granice? Znam da to zvuči ludo, ali tako treba govoriti. Koncept državljanstva zapravo znači da nekamo nisi dobrodošao. Što ikoga briga kamo, koliko i s kojim motivima putujem? Svijet je mjesto za sve. Uistinu mislim da treba ukinuti putne dokumente.
– Zanimljiva je bila dilema koju je u Korčuli otvorio Boris Postnikov, kada se pitao trebaju li prosvjedi za ženska prava koristiti kostimografiju »Sluškinjine priče« ili Antifašističkog fronta žena (AFŽ). Pitao je: »Što mislite, kakav bi odjek imao prosvjed da je dvjesto žena u partizanskim uniformama, s titovkama i crvenim petokrakama na glavama, prošetalo središtem Zagreba?« U Hrvatskoj i u regiji postoji ozbiljna tradicija otpora. Slovenski kulturolog Mitja Velikonja podsjetio je da su partizani uspjeli pokrenuti tadašnje najugroženije: žene, seljake i mlade. Danas su najugroženiji radnici, žene, mladi i manjine. Treba odustati od rasprava i polemika sa svjetonazorskom radikalnom desnicom, jer je iracionalna i nedostupna argumentu. Treba osmisliti i govoriti svoje: Hrvati, recimo, trebaju organizirati skup o povijesti srpske kulture u Hrvatskoj, ili reafirmirati nasljeđe AFŽ-a.
Da, na Korčuli se govorilo o nasljeđu partizanske borbe.
– Ona je, još osamdesetih, uistinu bila ispražnjena od stvarnog sadržaja, i svela se bila na komemorativne skupove. Ali u današnjim okolnostima, revolucionarni potencijal NOB-a opet postaje vidljiv i iznova važan. NOB je, u nemogućim uvjetima, pokazao put kako se može djelovati.
Pravo na život
Emigrantska kriza najosjetljivije je političko pitanja današnje Europe, ali u Korčuli je osporeno već i njezino terminološko određenje: Mitja Velikonja ustvrdio je da nije riječ o »emigrantskoj« ili »izbjegličkoj krizi«, nego o krizi raspodjele globalnog bogatstva. Može li se naći novi pojam za taj fenomen, jer pojmovi »izbjeglički val« ili »emigrantska kriza« uistinu sadržavaju neizrečene predrasude?
– To je vapaj, vapaj ljudi za pravom na život. To treba tako zvati. Ne trebamo, opet, biti slijepi za ksenofobne sentimente. Oni mogu biti, i često jesu iracionalni, ali ne smijemo se praviti da ih nema. Treba naći način da se ljudima objasni kako je riječ o iracionalnosti. Ne možete ljude optuživati zbog njihovog straha. Time ih se samo dodatno antagonizira. Ljudi se ne boje toliko da će izgubiti radno mjesto, nego da im je ugrožen njihov »način života«. Ali tog načina ionako već odavno nema. Europa više nije bogobojazna zemlja u kojoj vjerski velikodostojnici određuju ritam života. Može se možda tako činiti u Hrvatskoj (smijeh) ili u Poljskoj, ali društva odavna već modernistički funkcioniraju, pa je cinično zazivati takozvane »kršćanske vrijednosti«. Izbjeglice, uostalom, ne dolaze slučajno u Europu. Ekonomski razlozi naravno postoje, ali da je samo o njima riječ, išli bi drugamo, primjerice u njima na svaki način bližu i bogatu Saudijsku Arabiju. Ali ne, oni idu u Europu, riskirajući sve te opasnosti. Dakle, ogromna većina tih ljudi želi slobodu, želi živjeti zapadnjački. Zašto da im to uskratimo? Koga to išta košta? Uostalom, jesmo li humanisti? Naravno, jedan ili dva napada dovoljna su da svi ti ljudi budu stigmatizirani. To je, nažalost, tako. Ali, ne možete na osnovu jednog incidenta optuživati i isključivati cijele skupine, cijele religije. Fanatici, uostalom, žele upravo to – antagonizirati dva svijeta, i zatrti zapadnjačku slobodu. Ali, oni ne smiju postati mjerilo. A treba reći da su islamistički fanatici na Zapadu uglavnom regrutirani iz zajednica odraslih na Zapadu, i nemaju veze s izbjegličkim došljacima.
To je pogled analitičara. Ali recite mi odgovor političara – što učiniti? Kako se suprotstaviti sentimentu i politici koji rezultiraju mrtvima na granicama?
– Hrvatska je u posljednje vrijeme na naslovnicama svjetskih medija kao zemlja koja premlaćuje izbjeglice, dok Bosna i Hercegovina, ratom uništena i višestruko siromašnija od Hrvatske, preuzima ponajveći teret prihvata tih ljudi, organizira im smještaj i pomoć. Hrvatska policija, na granici koja je u posljednjem ratu bila poprište strašnih zločina, opet – po signalu iz Bruxellesa ili voljom vlastite vlasti, da uđe u Schengen – čini nasilje prema ljudima. Mora se upozoravati, treba ljudima pomoći, ali to neće promijeniti politiku. Rješenje je – smijeniti desnicu s vlasti.
