A što se tiče posprdnih epiteta miss i Barbie – kako se uopće žena u politici izgledom može zaštititi od seksističkih podmetanja? Nikako. Ako žena u hrvatskoj politici izgleda loše, ismijavanja će biti grublja. Imali smo prilike uvjeriti se u to mnogo puta. Ako žena u (hrvatskoj) politici izgleda stvarno dobro, ako je dotjerana i drži do sebe, patrijarhat će i to spretno okrenuti protiv nje. Uzmimo za primjer Milanku Opačić, koja je kao jedna od zgodnijih žena u Saboru postala nekovrsni seks simbol u erotskom šund-romanu »Lijepi i prokleti« Nacionalovog novinara Damira Radića. Je li joj dobar izgled donio političke poene? Možda. Vjerojatno. Nakon izborne pobjede postala je potpredsjednica nove Vlade. Time je ujedno dosegnula stakleni strop. Milanka Opačić nikad neće biti premijerka, ne dok bude iole podesnih kolega koji bi mogli ispuniti tu fotelju. Kao što je jednom sama rekla, muškarcima je u politici biologijom osiguran prostor afirmacije.

   Zapravo, još bi bilo i dobro da je bila samo Kolinda. Ali bila je i Barbie, hodajuća lutka, plavuša s Harvarda. Kao što je prije pet godina vladala opsesija premijerkinim broševima, tako ovih dana vlada opsesija umjetnim trepavicama nove predsjednice. I to nezdrava opsesija u kojoj nema ničeg šarmantnog.

   – Osobito su mi smetali komentari s kvalifikacijama poput: kurvetina, natapirana, metlica (zbog trepavica), te oni koji su vrijeđali njenog supruga kao mlakonju i loše oženjenog. No, više od sadržaja komentara, iznenadili su me ljudi koji su komentirali na takav način, a koji su deklarativno lijevo orijentirani, pa bi se očekivalo da su osvijestili feminizam i poštuju prava žena. Definitivno bi bilo manje tako osobno omalovažavajućih komentara da se radi o muškarcu, kaže umjetnica Ksenija Kordić koja se u svome radu bavi feminističkim pitanjima.

   Nema mjesta iznenađenju time što su ljevičari i liberali u polujavnosti društvenih mreža ispoljavali rigidne seksističke stavove. Praksa govori da seksizam ide dublje od političke orijentacije; seksisti su gotovo ravnomjerno raspoređeni između pripadnika parlamentarnih stranaka, lijevih i desnih, vladajućih i oporbenih.

  

Šeks i Jovanović

– Važno je da odmah osudimo sve takve komentare. Evo, baš slušam kako žena iz njezinih Dražica govori »ona je dobra ženskica«… Ženskica, kao da je šiparica. Također treba odmah upozoravati i naširenje patrijarhalnih stereotipa o ženama; treba, na primjer, razmisliti o sintagmi »pametna žena«, koja kao da zapravo potvrđuje da su žene inače glupe. Ima i različitih skrivenih seksizama. Jedan od takvih je pokazala njezina stranka kad je dopustila da se Tomislav Karamarko, a ne ona, prvi obrati javnosti nakon što je proglašena pobjednicom izbora. To je više od seksizma, to je »Kad muškarac govori, žena šuti« i to je »Zna se gdje je ženama mjesto«. Toplo se nadam da će ih »zaribati«, kaže ravnateljica Centra za ženske studije Rada Borić.

   Seksisti povampire u predizbornim kampanjama. Politika je gruba igra, a prema ženama koje se kandidiraju za visoke pozicije, navijači konkurenta ne igraju sportski. Ništa se nije promijenilo od Jovanovićevog smišljanja neduhovitih seksističkih viceva o Jadranki Kosor kao o drugoj pratilji u natjecanju za Miss Pakraca. Kosor je, dakle, bila miss, a Grabar-Kitarović je Barbie. Princip je ostao isti u ovih pet-šest godina. I ostat će takav i dalje. Jer seksizam naprosto nije kreativan.

   Jovanovićevi seksistički »ulet« nije doživio glasniju osudu. Nakon dugogodišnje vladavine konzervativnog HDZ-a koji je razočarao građane brojnim slučajevima korupcije, većina je žudjela za promjenom i raširenih ruku dočekivala svaki otpor toj stranci. I politički komentatori koji su u to predizborno doba zainteresirano pratili svaki detalj debate dvaju velikih suparnika, propustili su reagirati na Jovanovićevu nepristojnost. Kao što je Slavenka Drakulić rekla u »Smrtnim grijesima feminizma«, šutjeti znači pristajati na represiju. Građani su u ime političke promjene šutke pristali na seksističko iživljavanje nad jednom političarkom, a kad su i bili navedeni da promisle o tome, u internetskim raspravama mahom su vraćali lopticu na drugi dio terena, govoreći, otprilike, »pa i HDZ to stalno radi, ismijava i ponižava protivnike, Vladimir Šeks je to isto napravio Gordani Sobol!«.

I zaista, HDZ-ov Vladimir Šeks jest napravio to isto SDP-ovoj Gordani Sobol kad ju je zločesto i seksistički podlo jednom opaskom reducirao na puku plesačicu oko štange. (»Vi ćete govoriti o moralu, gospođo Sobol? Gdje vam je suprug? Nije u zatvoru? Nećete vi meni govoriti o pristojnosti. Držite se pristojnosti kao što se držite plesa oko štange«, rekao joj je u Saboru 12. listopada 2011., a potaknut jednom davnom reportažom o vježbama senzualne rekreacije u kojoj je Sobol, prema vlastitom priznanju danom tjedniku Nacional, pronalazila nešto osnažujuće.) Šeks je napravio isto što i Jovanović. Jedina je razlika to što je Šeks dobio po nosu zbog toga, a Jovanoviću je progledano kroz prste. Nije reagiralo čak ni pravobraniteljstvo za ravnopravnost spolova.

  

Žrtva rodnih predrasuda

U ovoj balkanskoj nekulturi diskursa, u kojoj je i Krleža uzaludno tražio »boljeg neprijatelja«, ne možemo valjda ni očekivati više od ovoga čega su Jovanović i Šeks reprezentativni uzorci. Jer, seksizam je, ustvari, upravo genijalno učinkovit. Smeta ti netko u politici? Usto je i žena? E pa, udari po seksizmu. Jednostavno je: proglasi je striptizetom ili eskort damom ili običnom purom ili naprosto skreni pažnju na njezinu fizičku manu, debljinu, broš ili preguste obrve, i to može proći – i stvar je riješena. Stigma je tu, protivnica je ponižena, a ti si ispao duhovit. Ova će strategija biti još učinkovitija uz podršku patrijarhalnog mentaliteta koji snage u politici raspodjeljuje tako da žene čini manje vidljivima, zaboravljenima na dnu izbornih lista.

   Stvari, naravno, nisu crno-bijele. Kolinda Grabar Kitarović nije nemoćna žrtva rodnih predrasuda i stereotipa. Ona je neke od njih okrenula u svoju korist i služila se njima u kampanji. Rada Borić pratila je njezine javne istupe posljednjih mjeseci i uočila kako su i oni vrvjeli skrivenim seksizmima.

   – Kolinda Grabar-Kitarović je računala na stereotip, pa i na seksizam – u kampanji je, na primjer, govorila o majčinstvu, a ne o ženama znanstvenicama. Isticanje kako je uvijek bila dobra učenica također je prilog jednom rodnom stereotipu; jer dečki mogu biti polupismeni i biti političari; ili isticanje toga što zna voziti traktor »kao pravo muško«, ističe Rada Borić koju jednako smetaju »klasični« seksizmi tipa »Barbika«, kao i oni prikriveni kojima se kroz lik nove predsjednice građanima nudi ideal žene koja će štedljivo brinuti o državi kao vješta kućanica o svome kućanstvu.