Teška vremena za tiskovine

Crna medijska slika: novinama prijeti pomor

Siniša Pavić

Naklade padaju. Naravno, dijelom i zbog novih medija, besplatnih portala, zbog sijaset TV programa, ali najviše zbog niske razine tekstova u novinama. Grebe se po marginama. U Saboru novinari trčkaraju za Sekom i Bracom, kritičan je Branko Vukšić



Koliko god se za rođendana i okruglih obljetnica neke naše tiskovine trudile objaviti svijetu kako je stanje nikad bolje, a one nikad uspješnije, činjenice govore drugo – tiskovine su u krizi! I to, reklo bi se, nikad većoj, a kako je godina krenula mogla bi se u konačnici pamtiti po posvemašnjem pomoru novina kao takvih.


Vjesnik je ugašen, Nacional pred gašenjem ako se ne iznađu kakva sredstva, sve je više redakcija u kojima plaće kasne mjesecima, ako ne kasne srezane su bez milosti i to do daljnjeg. Kriza se nosi poput trendovskog modnog dodatka, rješenja se ne nazire, a država svoju medijsku politiku tek izrađuje ne znajući ni sama treba li se, ili ne treba, uplitati u ovu problematiku, ili joj valja sve prepustiti famoznom tržištu pa makar sutra novina i ne bilo.


Profesor Žarko Puhovski mišljenja je kako se radi o svjetskom trendu koji, dakako, kod nas kasni. Trend je to prelaska na elektroničke informacijske izvore koji se u svijetu dogodio prije pet, šest godina i doveo do slabljenja niza novina. No, nakon te prve faze, raste interes za novine kao medij u kojem se pojavljuje neka vrsta medijskih uradaka više klase, komentara i analiza koje nisu vezani uz brzinu, nego uz kvalitetu iskaza.




– To je znak da se novine mijenjaju, postaju stavotvoritelji u javnosti – pojašnjava Puhovski. Druga nevolja koja je zadesila tisak je kriza. 


– Depresija je dovela do toga da ljudi nastoje rezati takozvane luksuzne troškove, a to je u nas osobna higijena u svakom pogledu, dezodorans, kazalište i novine – kazuje.     Branko Vukšić nudi i listu krivaca za, kako kaže, otužnu sliku medija. Zakonodavstvo je, kaže, krivo jer nije regulirano što se smije a što ne smije objaviti. »Mnoge hrvatske novine u uređenim, demokratskim državama ne bi izlazile ni mjesec dana. Ne zato što se tamo cenzurira, već zato što se na demokratskom zapadu – koji, naravno, ne treba idealizirati jer je sve više u raljama neoliberalnog kapitalizma – podvlači crta koliko se nisko smije. Kod nas te crte nema«, ističe. Za otužnu situaciju u tiskanim medijima kriv je, po Vukšiću, i Hrvatski sabor.    – Odnosno, sve dosadašnje Vlade koji nemaju niti viziju a niti snagu napraviti medijsku strategiju. Eto, Zoran Milanović kaže da ga ne zanima informativni program HRT-a! I te kako ga treba zanimati. Ali ne njegova slika na ekranu već ga HRT mora zanimati u mjeri u kojoj Vlada treba stvoriti okvire da HRT postave javni, od politike i klanova neovisni medij. No, Milanović tobože diže ruke od HRT-a a s druge strane u Sabor šalje prijedlog izmjena zakona kojega se ne bi stidio ni Lukašenko. Taj nas zakon vraća u sedamdesete godine prošloga stoljeća, u vrijeme partijskog komesarstva. Da, HRT će po Milanoviću biti strogo kontroliran. Znači, premijer ne govori istinu. Kakve to veze ima s tiskanim medijima? Ima, javni medij mora biti mjerilo dobroga novinarstva. No, kada je javni medij među najgorima, što očekivati od tiskanih medija koji su ili u kandžama raznih pavića, epehaovskih, naravno, ili u kandžama politike poput Vjesnika. Pa tamo je Sanader naredio da se Andrea Latinović smijeni ali tako da se i – ponizi. Tko je reagirao? Gdje su bile njezine kolege koje danas traže pravdu za Vjesnik? Sudbina Andree Latinović snašla je sve ostale Vjesnikovce. Stići će i ono malo novinara koji nisu poslušnici – zaključuje Vukšić.



Na niskoj razini


Treći razlog za aktualni trend Puhovski vidi u, kako kaže, izrazito niskoj kvaliteti hrvatskih tiskovina, s veoma malim brojem izuzetaka. Ljudima, smatra, smeta primjerice što su sve tiskovine formalno politički neutralne, makar između redaka itekako za neke opcije navijaju. Činjenica je i da sve tiskovine gunđaju protiv politike, a samo o njoj pišu, dok je udio kulturnih rubrika u svim novinama pao. Puhovski ukazuje i na katastrofalno nisku razinu interesa za zbivanja u svijetu. Međunarodne rubrike su i kvantitativno i kvalitativno na niskoj razini, a to je ono gdje se s pozadinskim informacijama nešto može učiniti za ljude koje zanima nešto više od puke informacije da je u toj i toj državi bio državni udar, smatra Puhovski. 


Svejedno, Puhovski je mišljenja kako internet ne može sasvim nadomjestiti novine, odnosno ne uspijeva nadoknaditi kvalitetu koju su imale novine u boljim danima. Na portalima je, kaže, poplava »informacija« koje su do nerazlučivosti međusobno isprepletene, a druga je mana interneta i njegova najlošija osobina anonimizacija, to što se može štogod napisati bez ikakve odgovornosti za napisano. Doda li se ovome činjenica da, kako kaže Puhovski, na HRT-u prevladava tzv. infotament, sve nas vraća tiskovinama, no taj povratak zaostaje i zato jer je, kako kaže Puhovski, pouzdanost informacija u nas na niskoj razini. No, čini li se to ipak, kako vlasnicima novina valja biti strpljiv, ulagati u kvalitetu i čekati da do nas dođe svjetski trend?


– Problem je što kod nas nema, da tako kažem, strategijskih kapitalista koji nešto ulažu da bi za 20 godina dobili dvostruko, već svi očekuju da će dobit biti dvostruka za dvije godine – veli Puhovski. 


Pad oglašavanja


 Sve je dakle tu, kvaliteta, kriza, trendovi, vlasnici, no izlaska iz začarana kruga teško da se vidi. 


– Kriza tiska traje nekoliko godina, prije svega zbog ekonomske krize, ali sigurno je i to da internet ugrožava novine. Ne treba zdvajati i kukati nad tim nego treba tražiti i naći ekonomski održiv model da novinarstvo i novinari prežive tako da na najbolji mogući način kombiniraju svoja online i tiskana izdanja – mišljenja je Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. 


Kako kaže, izgleda da je glavni financijski problem pad oglašavanja u tisku, dok je na internetu oglašavanje i dalje samo oko tri posto ukupnog oglašavanja u medijima. 


– Objektivno, Vjesnik je bilo teško sačuvati, više od 10-ak godina kalkulira se o ukidanju, bez pravih izgleda da postane održiv. Vjerujemo da će Narodne novine isplatiti plaće vjesnikovcima. To je bila državna tvrtka, država se mora za to pobrinuti. Kriza novina je to jača ako ne znate tko su stvarni vlasnici. Čini mi se da je i kod Nacionala taj problem. 


Publika želi vjerovati novinama koje kupuje i vjerovati autorima da oni doista stoje iza onoga što pišu. Vidjeli ste inače Styrijine podatke iz kojih proizlazi da krize tiska i nema! Ali, ipak, naklade glavnih hrvatskih dnevnika su se u 10 godina prepolovile. Cijela Europa je u krizi čitanosti tiska sličnoj našoj – kazuje Duka. 


A ono što HND treba je, kako kaže, apelirati za bolju kvalitetu novina. 


– Mislim da novinari i nakladnici na tome trebaju zajedno raditi u novom Hrvatskom vijeću za medije. I moramo sudjelovati u izmjenama glavnih medijskih zakona. Mogu i zakoni stvoriti bolje uvjete za bolju kvalitetu novina – smatra Duka. 


Žutilo se (ne) prodaje


Predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Branko Vukšić, poručuje kako želi za svakim ugaslim medijem, ali ne i onima koji su se bavili ili se bave reketarenjem. 


Da su trendovi loši ne dvoji ni predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić. Pače, kaže kako situacija u medijima nikad nije bila gora.    – Gospodarska kriza uzima svoj danak i u novinarskoj branši, a stanje je dodatno pogoršala odluka nekih vlasnika medija da se bave i drugim poslovima, nekretninama, pri čemu su izgubili veliki novac. Jasno je da svi mediji neće preživjeti, ali novinari ipak ne smiju dopustiti da im cijena rada drastično padne. Pa, zatvoreni su i neki odvjetnički uredi, ali odvjetničke usluge zbog toga nisu pojeftinile – poručuje Filić.    U rješavanje problema morala bi se, smatra, uključiti i država.    – Kako su pisani mediji u posebno teškoj situaciji, država bi morala pronaći način da određenim zakonskim i poreznim mjerama pomogne toj djelatnosti koja je, u tome se svi slažu, od šireg društvenog interesa. To ipak ne bi smjelo ići kroz dubiozni sustav RPO-a, koji okrnjuje pravo na štrajk i zbog toga doprinosi patologiji radnih odnosa u toj sferi. Pomoć države treba biti posve transparentna, možda kroz neku vrstu Medijskog fonda.



– A takvih je danas sve više. O tome bi trebalo ozbiljno raspravljati u Hrvatskom novinarskom društvu ali i, naravno, u Hrvatskome saboru. Problem je u struci, zakonodavstvu i medijskoj regulativi. Laž je da žutilo prodaje novine. To sam, uostalom, dokazao kao urednik Večernjakova Ekrana u kojemu – na 40-ak stranica – nije bilo žutila a prodavali smo novine petkom osam godina u 300 tisuća primjeraka. Da žutilo prodaje novine, tada bi naklade bile troznamenkaste. No, naklade padaju. Naravno, dijelom i zbog novih medija, zbog interneta, zbog besplatnih portala, zbog sijaset televizijskih programa ali najviše naklade padaju zbog niske razine tekstova u novinama. Grebe se po marginama. Gledam kako u saboru novinari trčkaraju za Sekom i Bracom. Prati se njihov svaki korak. Prate li se njihove riječi? Ne, jer oni ne govore. Nemaju što. Novine su neuvjerljive i k tome dan ili tjedan sporije od elektroničkih medija, koji su također, gotovo u pravilu – žuti. Ima izuzetaka, ali oni samo potvrđuju pravilo – kritičan je Vukšić. 


Iz Ministarstva kulture poručuju kako su teškoće u kojima su se našle mnoge tiskovine rezultat opće ekonomske krize i ne odnose se samo na tiskane medije. 


– Manje oglašivača, manje potpore lokalnih zajednica iznimno teškima čine uvjete rada lokalnih radio stanica i lokalnih televizija. Takva izravna povezanost ekonomskih oscilacija na postojanje medija dovodi pod znak pitanja prepuštenost medija isključivo tržišnim zakonitostima. Još više, ako pogledamo osnovnu funkciju medija, a to je da proizvode javne sadržaje – tržište ih neće proizvesti – poručuju iz Ministarstva. 


Tomu u prilog, smatraju, govori i činjenica obraćanja samih medija državnim vlastima u procesu pronalaska izlaza iz krize. 


– Cjelokupno polje medija, pored toga, značajno je promijenjeno i mijenjat će se još s razvojem novih tehnologija, a uslijed čega se mijenjaju i načini proizvodnje, prezentacije informacija, pa sve do načina čitanja, odnosno konzumiranja javnih sadržaja. Izravna državna intervencija ili regulacija je osjetljivo pitanje jer uvijek postoji bojazan od gubitka nezavisnosti i nepristranosti novinskog izvještavanja. No, čini se da su isključivo tržišna pravila najviše i oslabila ta dva temeljna postulata novinarske struke. Zato, pronalaženje modela zajedničke financijske potpore kojim se prije svega osiguravaju profesionalni kriteriji proizvodnje javnih sadržaja pokazuju se kao smjer u kojem treba razvijati buduće odnose u medijskoj industriji. Mediji trebaju biti slobodni od ekonomske kao i od političke moći – stav je Ministarstva. 


Kulminacija krize


Reklo bi se, sve se zna. No, teorija je jedno, a praksa i ono što se ovaj čas događa drugo. Zdenko Duka kazao nam je tako i to da se nada da se Nacional neće ugasiti, da će biti kupljen i da će nastaviti izlaziti. Ono što je međutim u ovom trenu jedino sigurno jest da ovog utorka Nacionala neće biti na kioscima, a poslije tko zna. Kako nam reče glavni urednik Nacionala Robert Bajruši, budućnost je pod znakom pitanja i ovisi o tome da li će se angažirati jedna skupina zainteresiranih investitora. 


– Tjednici se, u Hrvatskoj i šire, nalaze u izuzetno teškoj poziciji, i ako nisu pred bankrotom u velikim su problemima. Ista sudbina je i s Nacionalom. To je, na neki način, naslijeđen dug koji postoji već par godina i sada je naprosto došlo do kulminacije krize – veli Bajruši. 


Pri tom je, kako kaže, Nacional druga novina po snazi u Hrvatskoj, puno jači od Foruma i Aktuala, odmah iza Globusa, no to nema nikakvog utjecaja. 


– Naprosto se desilo to što se desilo i bilo neizbježno. U idućih tjedan, ili dva, trebao bi se otvoriti stečaj i onda vidjeti da li će kroz taj stečaj novina nastaviti izdavati i kako će sve to izgledati – zaključuje Bajruši priču koja bi danas sutra lako mogla biti i priča drugih. 


Što se, pak, Vjesnika tiče, Vlada je nakanila prisiliti vlasnika Narodne novine da radnicima isplati šest plaća koje su zaradili, makar da su na razini minimalca.