Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Povjesničar Hrvoje Klasić kaže da ga više muči to da li taj dvoznačni odnos prema ovom pozdravu znači i biskupov dvoznačni odnos prema režimu kojeg je taj pozdrav zastupao. O tako očitim stvarima nije potrebna nikakva rasprava, kaže Franjo Habulin
ZAGREB Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić poslao je jučer izjavu o peticiji u kojoj više od 3.000 osoba od predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka traži da ustaški pozdrav »Za dom – spremni!« uvedu kao službeni pozdrav Hrvatske vojske. Prekjučer je od Katoličke crkve očitovanje tražio i Hrvatski helsinški odbor, koji je ustvrdio da je »Za dom – spremni!« u ustaškom simboličkom sustavu ekvivalentan nacističkom pozdravu »Sieg Heil«, pa je time povijesno kompromitiran.
No, nadbiskup Puljić tako ne misli. On smatra da bi o takvim temama trebalo organizirati stručne rasprave a onda, temeljem zaključka s tog skupa, očitovati se putem potpisa ili referenduma, kako neka zanimljiva inicijativa ne bi ostala »privatizirana«.
»Smatram, stoga, kako bi bilo korisno i svrsishodno o određenom predmetu, koji u danom trenutku zaokuplja javnost, prirediti prigodan skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge. A nakon toga, temeljem zaključaka s toga skupa eventualno poduzeti očitovanje putem potpisa ili referenduma. U protivnom, postoji opasnost da se neku zanimljivu inicijativu ‘privatizira’, a ona može imati obilježja šireg, općeg interesa, pa je šteta ako nema znanstvenu i stručnu podlogu«, piše nadbiskup Puljić.
Dr. Ivica Maštruko, sociolog, diplomat i višegodišnji veleposlanik u Vatikanu, tumači da je ovaj tekst osobno priopćenje predsjednika HBK. Biskupska konferencija ionako nema nadležosti nad biskupima nego je koordinacijsko tijelo. Ako je za Puljića to dvojbeni pozdrav, on se očito svrstava na stranu dvojice biskupa koji su potpisali peticiju. Maštruko nam kaže da nije jasno kakav bi to stručni skup bio, ako bi bili povjesničari, trebali bi biti i sociolozi, psiholozi, političari i – psihijatri.
Opširnije u tiskanom izdanju
