Četiri godine su, hvala na pitanju, prošle opet poput brzog vlaka koji za sobom ostavlja samo uznemireni zrak i sjećanje. Vrijeme je, kao i obično, prebrzo iscurilo kroz prste svima, a vjerojatno najbrže onima koji su u prosincu 2011. godine slavili svoju izbornu pobjedu nad grogiranim HDZ-om. Kukuriku koalicija je tad preuzela zemlju, praćena, kako to obično biva kad se mijenja vlast, neukusnim apriornim pohvalama, te ogromnim i nerealnim očekivanjima, koja su se vrlo brzo sudarila sa stvarnošću: objektivno teškim uvjetima u kojima su obnašali vlast i mnogim subjektivnim limitima ljudi koji su nas imali čim prije povesti u bolje sutra.

No, kad se podvuče crta, doista, što je ostalo? Kakva je Hrvatska koju (prva?) Milanovićeva Vlada ostavlja za sobom? Odnosno, još važnije, koliko je Kukuriku vlast uspjela broditi s kartama koje je imala u ruci.

Slaba sreća s okruženjem 

Iako se, iz političkih razloga, ili molekularne neinformiranosti, okruženje u kojem je djelovala neka vlast uglavnom ignorira, prvi uvjet bilo kakve analize je spominjanje vanjskih uvjeta. Milanović je tu bio slabe sreće. Politika stroge štednje na kojoj je inzistirala Europska unija, pod krucijalnim njemačkim utjecajem, usporila je oporavak, slomila Grčku i cijelu EU bacila u pakao drugog dna recesije. Sve analize koje ćete čitati ovih dana u kojima bude pisalo kako je BDP u prvoj godini njegovog mandata pao dva posto zbog ovih ili onih poteza Vlade slobodno bacite u smeće. Prvu (a uglavnom i drugu) godinu mandata Kukuriku vlasti obilježila je europska dužnička kriza s pripadajućim minusima, koja je bila očita već ujesen 2011. godine. Domaći analitičari su, naime, i prije izbora u Hrvatskoj za 2012. godinu prognozirali pad BDP-a od dva posto, zbog drame koja se već proširila Europom. Upirati prstom prema lošoj gospodarskoj politici vlasti u maloj Hrvatskoj bi bilo jednako besmisleno kao kriviti HDZ zbog sloma tržišta nekretnina u SAD-u 2007. godine i svega što je nakon toga uslijedilo.

Nakon prve dvije godine očekivalo se da 2014. godina bude konačna točka gospodarskog preokreta, u kojoj će se i Hrvatska pridružiti zemljama koje su konačno izišle iz recesije u koju su zaronile još 2008. godine. Umjesto toga, godinu je obilježio brutalni sukob Milanovića s dotad u javnosti popularnim ministrom financija Slavkom Linićem, koji je umalo završio temeljitim raskolom SDP-a, a gospodarski pokazatelji su ostali (u istina nešto manjem) minusu.

Predsjedničke izbore je izgubio čak i veliki favorit, Ivo Josipović, a dolazak Kolinde Grabar-Kitarović doimao se kao sigurna najava promjene vlasti. Tu negdje, u izbornim noćima između prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora, kao da se nešto temeljito promijenilo. Zoran Milanović je odlučio krenuti na sve ili ništa i već tad ući u kampanju za parlamentarne izbore čuvenom, beskrajno kritiziranom i jednako beskrajno istinitom izjavom »Ili mi, ili oni«, a nestrpljivi šatorski prosvjed eskalirao je uskoro do sukoba s policijom i prestravio građane koji nisu »genetski« glasači desnice.

Od točke razdvajanja, Milanović je u samo nekoliko tjedana postao točka okupljanja i razlika između dva bloka počela se stanjivati.

Slijedi demarš Bruxellesu iz Središnjice 

No, prije matematike, valja još baciti jedan retrospektivni pogled na prirodu i društvo. Gospodarstvo je u 2015. godini, naime, konačno jače živnulo, koristeći se više europskim fondovima, ali i politikom Europske centralne banke koja je krenula zapravo kontra germanske filozofije štednje i rezova. Svakako je pomogla i niža cijena nafte, te činjenica da je Hrvatska postala vrišteći turistički hit u svjetskim okvirima. Iz današnje perspektive je toliko očito da se gospodarstvo sve snažnije i jače oporavlja da je HDZ-u, čija je politika totalna negacija bilo kakvih dosega aktualne vlasti, preostalo samo da zatraži (što su doista i napravili) da se statistički podaci ne objavljuju u kampanji, jer da se tako »instrumentaliziraju institucije«. Očekuje se ljutiti demarš Bruxellesu iz Središnjice kad narednog tjedna Europska komisija objavi svoje Jesenske ekonomske prognoze u kojima će, nema sumnje, Hrvatska stajati značajno bolje nego dosad.

Kad se uspoređuju društveni dosezi iz 2011. godine i danas, napredak nije nimalo upitan. Valja se podsjetiti te, posljednje godine mandata Tomislava Karamarka kao ministra unutarnjih poslova, kad je policija tako »osiguravala« povorku Split pride, da je ljude praktički odvela na kamenovanje i uvrede. Danas su prajdovi rutinski događaj, a istospolna životna zajednica potpuno legalizirana. Poreze je malo nezgodnije neplaćati, zbog uvedene fiskalizacije, a legalizacija bespravne gradnje je projekt čije će se učinke vjerojatno cijeniti i u narednim desetljećima. Birača s pravom glasa neće biti više od broja stanovnika u RH, što je, vjerovali ili ne, bila najnormalnija stvar sve do mandata Arsena Bauka.

S druge strane, osim prekasnog oporavka gospodarstva i (re)politizacije uprava javnih poduzeća (prvoj?) Vladi Zorana Milanovića se može s punim pravom zamjeriti prije svega odustajanje od istinske reforme javne uprave. Odnosno, od mukotrpnog, ali nužnog pokušaja da se i u državnom i javnom sektoru rad nagrađuje, a nerad kažnjava. Ovo svakako ne treba brkati sa zahtjevom za rezovima, koji bi imali ekonomski kontraefekt, ovdje se radi o pokušaju dobivanja veće učinkovitosti, a ne pukom smanjenju troškova. Milanović i njegovi, međutim, uglavnom nisu ni pokušali.Malo je napravljeno i na donošenju logičnijeg ustroja lokalne uprave i samouprave. »Milijun« općina i gradova, te čudesno skrojene županije vape za promjenom. Međutim, samo na papiru. U stvarnosti prijeti mini-revolucija na svakom koraku ukidanja administrativnih lokalnih ovlasti i reformu ovog sustava će biti najteže provesti bilo kome i bilo kad na vlasti.

Pitanje Mosta 

A tko će za to dobiti povjerenje u naredne četiri godine, u ovom trenutku je prilično nezahvalno prognozirati. Komforna prednost desnice koja se vrtila oko deset posto početkom godine, praktički je potpuno nestala. Po posljednjem dostupnom istraživanju, Crobarometru za listopad, prednost HDZ-ove koalicije iznosila je tek 0,8 posto. Kad se tome pridoda da je u samo mjesec dana ona smanjena za tri cijela postona poena, jasno da je trend jačanja potpore ono što jako napinje jedra lijeve koalicije. No, kako je u isto vrijeme nemoguće zaboraviti da je dosad HDZ gotovo uvijek imao nešto bolji rezultat u odnosu na ankete, očito je da će nas čeka iznimno neizvjesna izborna noć.

»Vladu će sastaviti onaj koji za koaliciju dobije Most«, rekao je u neslužbenom razgovoru ovih dana jedan od sudionika izborne utakmice. I to se čini prilično točnom prognozom.No, hoće li Most ostati cijeli i koliko dugo će vlast koju posloži neki od »starih« blokova i mladi jurišnici koji traže temeljite promjene potrajati – potpuno je drugo pitanje.Ovo na koje će odgovor dati 8. studenog je, doista, samo jedno: »Ili Karamarko, ili Milanović«.

Sve ostalo su nijanse.