Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
9. prosinca 2019.
Neshvatljivo

Brodogradnja tone, hranu uvozimo, a maturanti do Grčke idu obilazno. Jesmo li zemlja u kojoj se ništa ne isplati?

Brod Grčke kompanije »Minoan lines« u Anconi
Brod Grčke kompanije »Minoan lines« u Anconi
Autor:
Objavljeno: 4. rujan 2018. u 7:30 2018-09-04T07:30:54+02:00

Svake druge noći s riječkog Jelačićevog trga, kreću autobusi s maturantima riječkih gimnazija za skoro 600 kilometara udaljenu Anconu. Razlog nije posjet lučkom gradu od stotinu tisuća stanovnika, već ukrcaj na grčke trajekte

Hrvatska je definitivno država u koji je nemoguće moguće, a moguće – nemoguće. To je i zemlja u kojoj se ništa ne isplati, posebno ne industrija. Na žalost, osim ruske nogometne bajke, jako je malo primjera iz prve jednadžbe, dok je druga omiljena u većini gospodarskih grana. Ono čemu tužno svjedočimo već niz mjeseci, očajna je sudbina radnika brodogradilišta »3. maj« i »Uljanik«.

Prema paušalnim ocjenama koje dolaze bez iscrpnijih gospodarskih i socioloških analiza, brodogradnja je u Hrvatskoj – neisplativa! Što je naravno totalno netočno, jer i u Europi posluje više stotina većih ili manjih brodogradilišta. Pa što ako i daju subvencije? Valjda su izračunali da društvo i država s industrijom – ipak dobiva! Primjerice nama bliski, talijanski »Fincantieri« iz Monfalconea zapošljava skoro 20 tisuća radnika. Samo, za razliku od hrvatskih, tamošnju brodogradnju netko pametan, sposoban i odgovoran permanentno mijenja, transformira u skladu s tržištem. Tako rade ozbiljne vlade, ali za naše vlade to je prezahtjevan rebus na koji ne najbolje ne trošiti mozak, a možda moćnim političkim i poslovnim domaćim i stranim lobijima i odgovara da dotuku svu industriju u Hrvatskoj? Za hrvatsku konstalaciju snaga u društvu i vladama – brodogradnja je previše složen posao kome nismo dorasli!

Naokolo brže 

I dok o brodogradnji i sudbini radnika danas mnogi »lome koplja«, u sjeni prolazi još jedna indikativna, bolno zanimljiva priča. Ovih dana, svake druge noći s riječkog Jelačićevog trga, kreću autobusi s maturantima riječkih gimnazija za skoro 600 kilometara udaljenu Anconu. Razlog nije posjet lučkom gradu od stotinu tisuća stanovnika, već ukrcaj na grčke trajekte, uglavnom kompanije »Minoan lines«, kako bi se zajedno s autobusima prebacili do grčke luke Igoumenitsa, a istim putem će se vratiti u Rijeku – via Ancona!?

Sve bi to naizgled bilo i prihvatljivo kad ne bi postojali ljudi koji se sjećaju vremena kad je za tu istu Igoumenitsu sličan prijevoz, u tehničkim gabaritima onog vremena, kretao iz – Rijeke i to brodom Jadrolinije! Na toj smo plovidbi prije više od trideset godina i sami prvi put posjetili Grčku. Put je trajao dva dana. Krevet je bila vreća za spavanje, a kuća – paluba. Bili smo dio golemog internacionalnog društva, a s Belgijancima koje smo upoznali na brodu, odlučili smo putovati Grčkom autostopom, do prve točke – grada Preveze. Teško je s današnje točke rekonstruirati cijenu tog putovanja, no zapamtili smo da je, kako je dužobalna linija bila subvencionirana, do Dubrovnika karta bila još i povoljna. No drugi dio puta, koji je napuštao domaće vode, bio je nekoliko puta skuplji. Ta je linija pokrenuta sredinom sedamdesetih godina, odmah nakon nabavke danskog trajekta, u rujnu 1976. preimenovanog u »Slavija I«. Sve je stalo početkom Domovinskog rata, kasnije se dužobalno plovilo samo do Dubrovnika, a onda se zbog »drastičnog pada prometa« linija prije nekoliko godina u cjelosti ugasila. Pojašnjenje: izgradnja autoceste prema jugu, do Splita, je nakon 2010. izbrisala potrebu putnika za njom.

Ako se s takvom konstatacijom, mada ne i u cjelosti, još nekako i složimo, ostaje nejasno zbog čega se to isplati grčkom brodaru, vozačima iz cijele Europe, te Anconi i Veneciji, a ne isplati hrvatskom brodaru i Rijeci, koja je geografski bolje pozicionirana od talijanskih gradova?

Bogu iza nogu 

Ancona je prema nizu srednjoeuropskih država u odnosu na Rijeku – »Bogu iza nogu«. Naši učenici da bi se ukrcali na svoje grčko maturalno putovanje, do Ancone se voze čitavu noć i dio jutra! Jednako to moraju činiti i turisti iz Austrije, Bavarske, Slovačke, Slovenije, Mađarske ili Češke kojima bi dolazak do Rijeke, upravo zahvaljujući narasloj kvaliteti cestovne infrastrukture, bio daleko brži i jeftiniji. Ali to nas ne zanima, jer je to kod nas – nemoguće i ne isplati se! Uvijek isti paušalni i površni odgovor.

– Često putujem trajektima u Grčku. Moja je majka naime Grkinja tako da u toj zemlji imam mnogo rodbine. Najčeće idem do Venecije, rjeđe do Ancone, a onda se zajedno s automobilom ukrcavam na trajekt. Putovanje je brzo, odlični su to brodovi, a cijena povratne karte za osobu i automobil je nešto viša od dvije tisuće kuna, znao nam je isticati Antonio Poščić, glazbenik iz popularnih »Opatijskih suvenira«, danas i vrsni stručnjak u brodarstvu. Konkretno, iz Ancone se do Patrasa u jednom smjeru s putničkom kartom za palubu može putovati za 60-ak eura. Kad bi »Minoan lines« održavao tu vezu do Rijeke, cijena bi bila slična.

Slično je i u drugim djelatnostima. Pojašnjenje: preskupi smo u svim elementima proizvodnje. Pa hranu uvozimo iz Nizozemske, Italije, Njemačke, Austrije... sve iz nekih država gdje je valjda radna snaga jeftinija od naše? Kako objasniti da su radnici u Japanu, Njemačkoj ili SAD plaćeni nekoliko puta više od naših, a opet je u njihovom slučaju riječ o najvećim izvoznicima na svijetu? Nije Hrvatska skupa po cijeni rada, još je manje riječ o tome da su naši radnici loši. Ne, ono što je kod nas loše sprega je katastrofalne državne birokracije koja, prirodno, managere koji joj vode gospodarstvo pronalazi u jednakim takvim »stručnjacima«. Za svaku granu privrede naši će ključni birokrate istaknuti kako je zbog niza razloga, za koje oni dakako nisu krivi, nekonkurentna na međunarodnom tržištu. Što je notorna – neistina!

Složiti časne i ambiciozne ljude 

Jer kad se slože časni i ambiciozni ljudi, kao što je to bio nedavno slučaj u drvnoj industriji gdje je potpredsjednik Vlade Tomislav Tolušić prepustio stručnjacima iz »branše«, pa tako i čelnom čovjeku DI Klana Miladinu Markoviću, osmišljavanje i realizaciju novog zakonskog paketa, odjednom svjedočimo – renesansi. I sjajnim izvoznim rezultatima, milijunu stolica koje godišnje iz Klane odlaze u svijet.

Da, egzistencije radi, hitno je potrebno iznaći način kao da se osigura plaće brodograditeljima. Ali još se hitnije mora okupiti istinske brodograđevne stručnjake, pa tako i one koji su uspješni na manjem ili čak i mikro planu poput Ivana Ivića iz kraljevičkog »Dalmonta« ili Emilija Sušnja iz »Kvarnerplastike«, potom brodoprojektante Sinišu Reljića vlasnika »Navis Consulta« ili Marijana Lorencina koji je kastavski »Aitac« raširio na Nizozemsku, Njemačku i Francusku i pitati ih – što i kako da rade »3. maj« i »Uljanik«, a da njihovi radnici budu sigurni da će im trud pošteno i na vrijeme biti – plaćen. Jer, baš kao i za sve grane hrvatskog gospodarstva gdje su upravljanje preuzeli istinski stručnjaci, a ne šarlatani, i za brodogradnju itekako ima mjesta. Pa tako i pod suncem Kantride.

Neil Young i Jadrolinija

Jedna od bizarnijih pojavnosti Jadrolinije je na kutiji za gitaru Neila Younga. Mitsko ime u povijesti rock glazbe, Young je 1977. izdao jednak takav album – »Decade«. Trostruki, kompilacijski na kojem je Young skupio presjek svog dotadašnjeg rada. Tko nije čuo za »Heart of Gold«, »Old man«, »Like a Hurricane«, »Helpless« da istaknemo samo one najpoznatije? Malo tko jer idu u red opće pop kulture, a naljepnica Jadrolinije na kojoj se jasno vidi i ime Rijeke, na tu je kutiju možda zalijepljena baš na nekoj dužobalnoj turi, zašto ne onoj za Igoumenitsu, pokrenutoj godinu prije izlaska te antologijske zbirke pop glazbe.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.