Obrana i zaštita

Blaženik Katoličke crkve poput Tita: Zašto bi Vlada štitila samo Stepinca?

Tihomir Ponoš

Ako bi takva zaštita postojala samo za Stepinca on bi na bizaran način bio izjednačen s Josipom Brozom Titom jer u socijalizmu je, nakon Titove smrti, postojao Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. A takve smo ideje i zakone valjda prerasli



Tjedan za nama u Hrvatskoj obilježio je ministar u vladi Republike Srbije Aleksandar Vulin. Što se odjeka njegovih riječi o Hrvatskoj i u Hrvatskoj tiče radi se o jednom od najuspješnijih političara Srbije posljednjih godina. U kratko je vrijeme Vulin svojim izjavama po drugi put dominirao javnim prostorom Hrvatske.


Ovom zgodom Vulin je pozornosti javnosti privukao na komemoraciji žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jadovno. Tada je izjavio da je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac bio ustaški vikar i doveo ga je u vezu s 14.000 poklane djece u Jasenovcu.


Svojim je istupom Vulin počinio višestruku štetu. Prije svega, nitko ne govori o žrtvama ustaškog režima, a komemoracija valjda služi tome da se prisjetimo tih žrtava, da im se oda počast i da se ne zaboravi tko je bio počinitelj zločina. Jadovno je bilo strašan logor, u mnogočemu strašnije mjesto od Jasenovca.




U nešto više od dva mjeseca koliko je taj logorski sustav, koji se protezao od Like do Paga, postojao, ubijeno je više od 20.000 ljudi, mahom Srba i Židova. Teror i zločini ustaškog režima upravo u tom dijelu Hrvatske bili su važan uzročnik izbijanja ustanka u Lici koncem srpnja 1941. godine. O tom zlu koje se tamo događalo se ne govori, o žrtvama se ne govori, o tome da se takvo zlo više nikada nigdje ne smije ponoviti se ne govori. Ne govori se također ni o prosvjednicima protiv komemoracije koji svojim činom omalovažavaju i vrijeđaju nedužne žrtve. Govori se o tome tko je bio organizator komemoracije, i navodi se samo SNV (jedan od četiri organizatora komemoracije), ali se ne govori o tome zašto komemoraciju na takvom mjestu ne organizira država, svejedno o kojoj razini vlasti je riječ, od državne do gradske. Izjava ja ponovno, barem za kratko, usmjerila odnose Hrvatske i Srbije na nizbrdicu što je, ima li se na umu krhkost tih odnosa, dodatna šteta.


No, govori se o Vulinu i njegovoj izjavi o ustaškom vikaru. Vulin se posljednjih mjeseci nametnuo kao svojevrsni ministar za Hrvatsku u vladi Srbije. Prije tri mjeseca predsjednik vlade Srbije Aleksandar Vučić zadužio ga je da, nakon nove serije Šešeljevih ispada, odgovori premijeru Zoranu Milanoviću. U tom je odgovoru konstatirao da je Ante Gotovina ustaški general, a ubrzo potom je za ministra branitelja Predraga Matića zaključio da neizlječivo boluje od ustaštva čime je izravno rekao da je suvremena hrvatska država ustaška, a tada se na njega u Hrvatskoj nije digla tolika kuka i motika kao nakon izjave o Stepincu.


Složni u osudi


Vulinova izjava ima i barem jednu dobru stranu. Na nju su gotovo svi skočili kao opareni. Povrijedilo ih je to što se Alojzija Stepinca, blaženika Katoličke crkve na putu prema svetosti, proglašava ne bilo kakvim nego ustaškim vikarom, što ga se dovodi u vezu s ustaškim pokretom i zločinima koje je taj pokret počinio. Dakle, smeta ih to što se Stepinca dovodi u vezu s nečim što se smatra zlim, a doista je ugodno vidjeti takvo, makar i neizravno, gotovo unisono zgražanje time što se nekome želi napakostiti tako da se kaže da je bio – ustaša, kolikogod to netočno bilo.


Hrvatsko kulturno vijeće smatra da je Vulin uvrijedio Stepinca i cijeli hrvatski narod (što li o tome misle oni koji se smatraju ustašama?), to da je Vulinova izjava uvredljiva smatra i potpredsjednik Sabora Željko Reiner (HDZ), Nadbiskupski duhovni stol priopćio da je Vulinova izjava vrijeđanje najdubljih osjećaja katoličkih vjernika, za Hrvate ponižavajuća, a za svakoga istinoljubivog čovjeka gaženje istine. Lokalni HDZ razmišlja da Vulinu, odluči li ponovo doći u Liku, onemogući prolazak i zapravo mu poručuje da je nepoželjan u tom dijelu Hrvatske. I Hrvatsku konzervativnu stranku kojom predsjedava Ruža Tomašić izjava kojom je nekome, konkretno Stepincu, pripisano ustaštvo toliko je pogodila da traži da se srpskog ministra proglasi nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Oni koji smatraju da je nazvati nekoga ustašom, dapače nekoga tko je na pragu svetosti povezati s nečime što je toliko zlo kao ustaštvo, očito su svjetonazorski vrlo raznorodna skupina, barem u ovom slučaju.


Kad čovjek vidi tko sve smatra da je ustaštvo zlo zapita se otkuda one tisuće ljudi koji na stadionima pozdravljaju ustaškim pozdravom, otkuda tolika rogata »u« na pročeljima zgrada u Hrvatskoj. Sada, nakon ove Vulinove izjave, ne bi bilo zgorega iskoristiti ovaj pozitivan val antiustaštva i početi odgojno djelovati. Može se početi raditi s dijelom navijača koji pohode nogometne utakmice, eto prilike da se pomogne i Hrvatskom nogometnom savezu koji nakon svastike na Poljudu govori da ne može sam sa svime navijačkim što mu se događa izaći na kraj, pa ne bi bilo naodmet da organiziraju kakvu antiustašku radionicu i da im u tome pomogne primjerice Ruža Tomašić. Naprosto, treba iskoristiti trenutak, združiti snage od SDP-a i HDZ-a, bivšeg predsjednika Josipovića i bivše premijerke Kosor, Hrvatske konzervativne stranke i Hrvatskog kulturnog vijeća, i u suradnji s Nadbiskupskim duhovnim stolom što je moguće više i što je moguće brže skinuti tu ustašku temu s hrvatskog dnevnog reda, ako ni zbog čega drugoga onda zbog dobrobiti hrvatskog nogometa.


Obrana časti


Brojne reakcije na Vulinovu izjave sadržavale su još jedan element koji teško da može biti blagotvoran. Vlada je danomice prozivana zato što nije reagirala i nije stala u obranu Stepinčeve časti i imena. Na tom je fonu reagirao Reiner koji je zatražio hitnu reakciju Banskih dvora, donedavni predsjednik Josipović smatra da je Srbiji trebalo uputiti diplomatsku notu, Hrvatsko kulturno vijeće zbog izostanka reakcije traži ostavku Vlade, Jadranka Kosor ustvrdila je da je ministar kulture Berislav Šipuš koji je bio na komemoraciji morao osuditi Vulina. Nadbiskupski duhovni stol prozvao je Vladu zato što predstavnicima vlasti druge države dopušta iznošenje neistina i vrijeđanje hrvatskih građana, a »takav nemaran odnos hrvatskih vlasti prema istini o blaženom Alojziju Stepincu i prema hrvatskoj prošlosti znak je nepoštivanja dostojanstva vlastitoga naroda i domovine«.


Sviđalo se to nekome ili ne, posao izvršne vlasti nije zaštita digniteta povijesnih osoba, kolikogod netko lupetao o njima. Iz svih tih zahtjeva za državnom, odnosno Vladinom, zaštitom iščitava se nešto što može biti opasno po hrvatsko društvo, a to je da se o Stepincu smije govoriti samo na jedan i potpuno jednoznačan način, po svemu sudeći onaj kojega je Katolička crkva uvelike odredila proglasivši Stepinca blaženim, a potvrdit će ga proglasi li blaženika svetim. Stepinac je bio kompleksna, a ne jednodimenzionalna osoba koja je djelovala u vrlo kompleksnim i tegobnim uvjetima i vremenima zbog čega će biti predmet rasprava i prijepora i ubuduće, ali to za ovu tezu nije bitno.


Danas se traži penaliziranje, reklo bi se, ne naročito suvislog, svakako ne dobrohotnog, ministra susjedne države zato što je o Stepincu govorio kako je govorio, a sutra bi se moglo tražiti penaliziranje nekog državljanina Hrvatske zato što o Stepincu neće govoriti na poželjan i dopustiv način. Pitanje je zašto bi se takva zaštita, za koju bi trebala biti zadužena Vlada, odnosila samo na Stepinca? Zašto ne i na neke druge važne osobe hrvatske povijesti? Uostalom, ako bi takva zaštita postojala samo za Stepinca on bi na bizaran način bio izjednačen s Josipom Brozom Titom jer u socijalizmu je, nakon Titove smrti, postojao Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. A takve smo ideje i zakone valjda prerasli.