Sudeći prema izjavama čelnika sinidkata, na jesen nas mogu dočekati i štrajkovi / snimio D. JARAMAZ/PIXSELL
Zaposleni u socijalnoj skrbi već imaju pripremljen akcijski plan, iz obrazovanja poručuju da će mobilizirati ljude, a ni ostali neće stajati sa strane. Uzme li se 2020. kao zaključna godina, Vladin je plan plaće držati punih 12 godina na istoj razini
Javni sektor – kultura, socijala, učitelji, profesori, znanstvenici, zdravstveni radnici – praktično od 2006. godine sa svojim poslodavcem Vladom nisu ugovorili rast plaća, a ista je situacija i u državnom sektoru koji u osnovama uvijek slijedi javni. Rast plaća ugovoren 2006. godine pod pritiskom snažnog štrajka sindikata, pao je u vodu tri godine kasnije kada je za 250 tisuća zaposlenih u državnom i javnom sektoru oduzeto šet posto osnovice plaće. Tako je zadnji rast plaća u tom sektoru ostvaren 2008. godine, a od tada su one praktično zamrznute. Sindikati javnih službi štrajkom su izborili Sporazum o povratu oduzetog u 2009. godini, no ono što im je oduzeto početkom krize i što im je trebalo biti vraćeno kada kriza prođe, za sada nisu realizirali. Sudeći prema Vladinim projekcijama, odnosno Smjernicama ekonomske i fiskalne politike, ni do 2020. godine za radnike koji se financiraju direktno iz proračuna ruže neće procvasti.
Lagana vatrica
Naime, proračunskim projekcijama predviđa se blagi rast izdvajanja za plaće, tek toliko da se ispoštuje obavezno povećanje od 0,5 posto po godini staža. Istodobno, korisnicima povlaštenih mirovina većih od pet tisuća kuna vratit će se 10 posto primanja umanjenih u krizi, braniteljima se šire prava, osiguravaju se dodatna sredstva za modernizaciju vojske….
No, javnom sektoru voda je došla do grla i jesen bi se, ostvare li se najave, nakon dugo godina mogla pretovriti u vruću sindikalnu jesen. Zaposleni u socijalnoj skrbi već imaju pripremljen akcijski plan, obrazovanje također poručuje da će mobilizirati ljude, a ni ostali neće stajati sa strane i promatrati što se događa. Naime, uzme li se 2020. kao zaključna godina, Vladin je plan plaće držati punih 12 godina na istoj razini, računamo li da je zadnji rast osnovice ostvaren u 2008. godinu na temelju sporazuma potpisanog dvije godine ranije.
– Ova zaleđenost plaća koju će Vlada provesti i ove godine, dovest će do toga da će tko god može otići raditi u gospodarstvo – veli Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama. Podsjeća kako je Sporazum iz 2009. godine trebao riješiti s jedne strane povrat oduzetih šest posto osnovice, a s druge strane osigurati paritete kako bi se VSS početnik u javnom sektoru plaćom približio VSS početniku u gospodarstvu, čime bi se osigurao pomak na bolje u javnim službama. Međutim, Vlada o tome sa sindikatima ne želi razgovarati, jednako kao što ne želi priznati dug prema 170 tisuća zaposlenih u javnim službama iz prošle godine, što sindikati sudskim putem potražuju.
Naime, šest posto osnovice javnim službama trebalo je biti vraćeno s prvim danom 2016. godine, ali tu je obavezu vlada Tihomira Oreškovića ignorirala, dok ova Andreja Plenkovića pokušava Sporazum proglasiti pravno ništetnim, a sindikate ucjenjuje. Državnim službama (koje su imale jednostavniji dogovor), naime, u tri će navrata ove godine plaće rasti za dva posto, čime će im biti vraćeno oduzetih šest posto. Javnim službama, pak, Vlada taj povrat uvjetuje odricanjem od duga za prošlu godinu. I iako im je u siječnju, svjesna da postoje dva zakona na temelju kojih osnovice u državnim i javnim službama trebaju biti iste, odlukom uvećala osnovnu plaću za dva psoto, sada ih drži na laganoj vatrici. Tako se kolovoški rast osnovice za oko 65 tisuća zaposlenih u državnim službama, što će osjetiti na rujanskoj isplati, za sada ne prelijeva i na javne službe. Vlada o tome nije donijela nikakvu odluku i za očekivati je da će to učiniti u zadnji tren, jer bi sve ostalo bio do sada neviđeni presedan. Dakle, osnovica za izračun plaća u javnim službama u rukama je Vlade. Odluči li se ona na presedan, i ne vrati javnim službama ono što im duguje na osnovnoj plaći, rujan će biti u znaku prosvjeda i štrajkova.
No, neće samo realizacija Sporazuma iz 2009. sindikate natjerati na moguće buntove. Činjenica je, naime, da svi pregovori vođeni u zadnjim godinama (bilo da je riječ o Kolektivnom ugovoru za državne službe, Temeljnom kolektivnom ugovoru za javne ili granskim kolektivnim ugovorima) nisu vodili na principu ugovaranja boljih prava, već na principu zadržavanja, odnosno borbe da im se ne odzme još nešto.
»Ne znam jesu li svjesni da će na jesen svi u javnom sektoru krenuti u akcije i 99 posto je sigurno da ćemo imati vruću jesen«, veli Jadranka Ivezić, dodajući kako njen sindikat neće potpisati kolektivni ugovor ako se zaposleni u socijali ne izjednače koeficijentima s istim radnim mjestima u drugim službama. »Socijalni radnik u zdravstvu ima koeficijent 1,42 dok u socijali ima 1,21«, dodaje Ivezić navodeći kako u toj djelatnosti, od ustanove do ustanove, nedostaje od 20 do 35 posto stručnog kadra, a najgora je situacija u centrima za socijalnu skrb.
Gore nego 2006.
Obilježilo je to mandat SDP-ove koalicijske Vlade u kojoj su sindikati natjerani da se bore za očuvanje dosegnutih prava. Taj obrambeni stav zasigurno neće proći u pregovorima za Temeljni kolektivni ugovor (TKU) u javnim službama koji se očekuju u rujnu, ako sindikatima do tada bude utvrđena reprezentativnost, ali ni u granskim pregovorima koji također uskoro kreću.
– Takvo što je moglo funkcionirati u krizi, sada više ne – veli Mihalinec. Naglašava kako je sada situacija gora nego 2006. godine, kada su nakon sedam godina stagnacije sindikati štrajkom izborili veća prava. Stoga ne čudi da Mihalinec poručuje kako bismo na jesen ponovo mogli imati 2006. godinu, odnosno štrajkove i prosvjede.
Hrvatski liječnički sindikat ovih dana zatražio je sastanak s predsjednikom Vlade kako bi progovorili o svim gorućim problemima koji ih muče. Odgovora iz Banskih dvora još nema, a liječnici poručuju kako će sudjelovati u svim aktivnostima sindikata javnih službi koji zajedno pregovaraju za TKU. No, paralelno će se boriti i za svoja čisto strukovna pitanja. »Kada bi se poštovale direktive o radnom vremenu i naš Zakon o radu, nedostaje nam negdje četiri tisuće liječnika«, veli Ivica Babić, predsjednik liječničkog sindikata, ističući kako se u zdravstvu ne poštuje zakon o zdravstvenoj zaštiti i ZOR. Ističe i kako zdravstvu kronično nedostaje i liječnika i medicinskih sestara.
– Samo, liječnika nema, a medicinskih sestara ima ali ih ne žele zapošljavati – veli Babić, ističući kako će »jesen biti vrlo interesantna«.
Devastiran sektor
I zdravstvo, i socijala, i obrazovanje jedinstveni su u ocjeni kako se javni sektor godinama devastira i izražavaju bojazan da je to smišljeno i da će rezultirati privatizacijom i gubitkom socijalne države. A ona se, kaže Babić, konzumira kroz javni sektor koji se, reći će nam sugovornici svaki iz svog kuta, sistematiski urušava.
»Dvije njegovateljice rade na 60 nepokretnih staraca, pomoćne kuharice odrađuju njegu, premataju, daju inzulin, normativi se stalno smanjuju«, sličica je kojom stanje u socijali opisuje Jadranka Ivezić, predsjednica Sindikata socijalne skrbi, navodeći kako njihovi koeficijenti zaostaju 19,2 posto za istim poslovima u drugim javnim službama, a kada pitaju zbog čega je tako, u resornom ministarstvu im odgovaraju – zbog konkurentnosti.
