MEĐUZEMLJE

Bio je to dobar tjedan za Andreja Plenkovića, ali pad ljevice dugoročno i nije najbolja vijest za njega

Tihomir Ponoš



Tjedan za nama bio je sasvim dobar tjedan za predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Bez poteškoća izbacio je iz stranke Darka Milinovića, stranačkog veterana. Milinović je izbačen, a da je jedva i zucnuo, dani su mu trebali da na konferenciji za novinare nešto kaže, a na koncu je kazao da on neće biti remetilački faktor. Plenkovića, istina, neće štedjeti, ali HDZ hoće.


On je izbačen iz HDZ-a, ali HDZ nije izbačen iz njega, rekao bi Ljubo Ćesić Rojs, i Milinović će se u HDZ vratiti prvom prilikom, dakle kada Plenkovića u stranci više ne bude ili kada Plenković u stranci više glavni ne bude. Zato je i logično da neće udarati po HDZ-u, da neće biti pakostan prema svojoj dojučerašnjoj stranci, jer njegova temeljna stranačka misao nakon izbacivanja glasi »ja ću se vratiti«. Nitko od stranačkih veterana, nitko stranački dalek Plenkoviću, nije se protivio izbacivanju Darka Milinovića iz stranke. Egzekucija je obavljena brzo i efikasno, što je politički poželjno. Posao koji nije ugodan ne treba odgađati, a neugodu ne treba ni bespotrebno vremenski razvlačiti.

No, nije Darko Milinović jedini razlog da premijer zaključi da je ovaj tjedan za njega bio sasvim dobar. Istina, brodogradilišna kriza i dalje traje, dapače ona se ne smiruje nego raspiruje. Isplatom zaostale plaće radnicima Uljanika i »3. maja« tek je smiren štrajk (do sljedeće neisplate plaće), ali kriza buja i dalje. Naručitelji otkazuju brodove, država broji novce za isplatu jamstava (za sada oko 70 milijuna eura), a stanje je dotjeralo dotle da Damir Novotny govori kako je baš dobro da naručitelji otkazuju brodove (po mogućnosti u ranoj fazi) jer je jeftinije da ta jamstva budu aktivirana nego da brodovi budu izgrađeni jer bi gubitak na proizvedenom broju mogao biti veći od isplaćenog jamstva za neizgrađeni brod. Brodogradilišna kriza politički je za Vladu ograničeno opasna. Teško je zamisliti da bi ta kriza uspjela nadrasti svoju regionalnu važnost, pogođena područja primarno su Pula i Rijeka (ne čak ni Istra i Primorsko-goranska županija), a to su ipak politički važni toponimi za IDS i SDP.


3.maj


3.maj





Bez novih afera


Vlada će nešto pokušati s tim brodogradilištima (pa neka se zaposleni u Uljaniku i »3. maju« uzdaju u Darka Horvata, to je inače ministar gospodarstva), a vjerojatni cilj je pokrpati stanje, kakvo god da jest, za sljedećih nekoliko godina, pa ako tada ponovno bukne kakva kriza u brodogradilištima neka se s njome nosi onaj tko će tada biti na vlasti. Tjedan je za Plenkovića bio dobar i zato što nije bilo nikakvih novih afera proizašlih iz bogate baštine Agrokora, a to je, samo po sebi, dobra vijest za vladajuće. To što će Todorić, kako sada stvari stoje, ostati još mjesec dana, ili nešto više, u Velikoj Britaniji nije loša vijest za Plenkovića. Hrvatsko pravosuđe potražuje Todorića, a to ne znači da ga hrvatska politika silno želi vidjeti na domaćem terenu.

SDP


SDP



Nastavlja se fragmentacija lijevog dijela političkog spektra i rasulo u SDP-u, a ni to nije loše za Plenkovića i HDZ. Posljednja dva tjedna niz je osoba najavilo svoj politički angažman, u za sada uglavnom nepoznatom organizacijskom obliku (iznimka je Vlaho Orepić koji je najavio organiziranje stranke Nova politika). Svi ti novi koji se pojavljuju udaraju na onaj dio biračkoga tijela koji je tradicionalno glasove davao SDP-u. Na političkom su tržištu lijeva ruka i lijeva noga biračkoga tijela, a desna ruka i desna noga su postojane kano klisurine. HDZ te udove mirno kontrolira (bez obzira na anketni pad povjerenja u odnosu na izbore održane u rujnu 2016. godine), nitko ne reflektira na njih, nema naznake pojave novih desnih ili desnosredinskih opcija, svakako ne ozbiljnih, onih koje bi mogle HDZ-u oduzeti poneki postotak i poneki mandat. Lijevi udovi biračkoga tijela upravo prolaze kroz proces silovite fragmentacije. SDP je i dalje zauzet kadrovskom politikom i pitanjem predsjednika stranke Davora Bernardića. Stanje je nepromijenjeno: Bernardića nije moguće otjerati, gotovo svi čekaju da on sam odstupi, a on se još uvijek pita »zašto bih im učinio to zadovoljstvo«. Rasplet bi se navodno trebao dogoditi do početka jesenskog zasjedanja Sabora, ali što ako Bernardić kaže »ne dam ostavku, neću odstupiti«? Pa, ništa, rasulo će biti nastavljeno, a konačna točka preokreta (ne dogodi li se prije) mogli bi biti izbori za Europski parlament i neuspjeh SDP-a. Sve je više onih koji obigravaju oko tijela SDP-a, čekaju hoće li umrijeti, odumrijeti ili vegetirati (ali partiju nikada ne treba potcjenjivati), ne bi li oni preuzeli brigu o dijelu kadavera. Dalija Orešković cilja na birače od centra pa na lijevo.


Onkraj ljevice


Bojan Glavašević i da hoće, drugačije ne može, iako je još nejasno na koga on točno cilja. Već u pismu kojim je obavijestio kolege i javnost da istupa iz stranke Glavašević je, da parafraziramo Nietzschea, proglasio smrt socijaldemokracije. Nakon toga je izjavio da poziciju namjerava graditi »onkraj socijaldemokracije«. Štogod to značilo, jasno je da su birači na koje smjera »onkraj ljevice«.


Novu stranku navodno priprema još jedan bivši SDP-ovac Mirando Mrsić. Novu suradnju, novo političko okupljanje također na ljevici najavljuje i pet malih stranaka – Radnička fronta, Nova ljevica, ORaH, Hrvatski laburisti i SRP. Ni Mrsića, osnuje li stranku, ni pet stranaka koje će potpisati Šibensku deklaraciju ne treba shvaćati ozbiljno. Oni ništa ozbiljno neće moći učiniti, tek će moći unijeti još malo buke u komunikacijski prostor na ljevici. Sva ta zbivanja na ljevici dobra su vijest, načelno, za Andreja Plenkovića. Glavni politički oponent samostalno se rastače, a oni koji u tome vide svoju političku priliku, u slučaju da uspiju, neće biti ni približno jaki kao što je (bio) SDP. Loša vijest za Plenkovića jest to što bi se u slučaju stvarne fragmentacije ljevice, njegova vlastita, HDZ-ova desnica, mogla okrenuti prema njemu.