Cilj terorista je destabilizirati poredak narušavajući normalitet života / Foto REUTERS
Prva meta islamista su euroatlantske organizacije i države kojima RH pripada. Nedužni hrvatski građani diljem svijeta meta su terorista. Terorizam je stvarnost i u BiH, na što Hrvatska ne može biti imuna
Mirko Bilandžić, stručnjak za sigurnosna pitanja i terorizam te profesor na odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odgovorio je jučer na pitanja našega lista o terorizmu i Islamskoj državi. Njegov fakultetski kolegij Terorizam i društvo proteklih godina biva sve posjećeniji. Potkraj prošle godine predstavljena mu je knjiga »Sjeme zla: uvod u studije terorizma«, koju je sociolog Ozren Žunec ocijenio »znanstvenim odgovorom na zlo koje nas može skandalizirati i kojeg se možemo gnušati, no koje nije nastalo ni iz čega«.
Suradnja sa saveznicima
Kako bi se hrvatska javnost, a naročito država, trebale odnositi prema prijetnji Islamske države, imamo li u vidu otmicu Tomislava Salopeka, ali i propagandističku ofenzivu ID-a o osvajanju područja većeg nego što je bilo Otomansko carstvo, a koje obuhvaća i Hrvatsku?– Posljednjih desetljeća terorizam općenito, i islamistički posebno, ozbiljan su izazov sigurnosti međunarodnog poretka i nacionalnih država. Od toga nije izuzeta ni Hrvatska. Naprosto živimo u eri terora i terorizma. Drugo je pitanje je li se to moralo dogoditi. Hrvatska ima izgrađene funkcionalne protuterorističke kapacitete koji su dodatno ojačani ulaskom u euroatlantske integracije. Svi su oni u funkciji i u pogledu suprotstavljanja Islamskoj državi, možda i najmoćnijoj terorističkoj organizaciju u povijesti koja je u nekoliko godina prošla ubrzanu transformaciju od klasične terorističke organizacije, preko paravojne formacije, do dimenzija stjecanja unutarnje državnosti, integrirajući danas sve elemente s naglaskom na brutalni teror. Njezin nastanak i razvoj međunarodna zajednica, uključivo i najmoćnije države, ili su zanemarili, ili previdjeli. Ostaje pitanje zašto i kako je to bilo moguće? U konkretnom slučaju, Hrvatska je poduzela sve što je mogla na političkoj, sigurnosnoj, obavještajnoj i socijalnoj razni u pokušaju spašavanja nesretno otetog Tomislava Salopeka. Državni napori očigledno poduzeti u suradnji sa saveznicima i, posebno, egipatskom državom usmjereni na oslobađanje nisu polučili rezultat kojem su se svi nadali. Racionalna iracionalnost terorizma opetovano je pokazala svoju snagu, moć i postojanost. Terorističke otmice, posebno one u režiji islamista, za države su gotovo nemoguće misije u pogledu spašavanja talaca. Čak ni ispunjenje zahtjeva upućenih Egiptu nije garancija drugačijeg ishoda.
Psihoza i širenje straha
Postoji li izravna prijetnja u Hrvatskoj?– Nepobitno je da je Hrvatska posljednjih godina na razini opće opasnosti meta terorizma. Prva meta islamista su euroatlantske organizacije i države kojima RH pripada. Na razini konkretnih prijetnji koje se odnose na konkretne planove terorističkih organizacija RH je bila izuzeta. Za takvo nešto u strateško racionalnom političkom odnosu u kontekstu terorizma naprosto nije bilo razloga. Posljednji događaji unose novu dimenziju. Nedužni hrvatski građani diljem svijeta, posebno u visokorizičnim državama, meta su terorista, a to je rizik koji će ostati i u budućnosti. To je izazov za protuterorističke kapacitete RH, ali će zasigurno utjecati i na sociopsihološko stanje hrvatske javnosti. Konkretan teroristički udar uvijek je poruka i široj javnosti. Psihoza i širenje straha, što je bit terora, ostavljaju posljedice. Cilj terorista na prvoj razini uvijek je destabilizirati poredak narušavajući normalitet života.
Na potezu – vlasti
Kako se odnositi prema jačanju islamskoga fundamentalizma u BiH? Tema je osjetljiva, s obzirom da međudržavne odnose, isprepletene i snažne veze građana, ali i tenzije u javnostima obje države, kao i s obzirom na posljedice i »repove« ratova devedesetih.
– Terorizam je, nema dileme, stvarnost u BiH. Povijesni kontinuitet, nacionalni, regionalni i globalni kontekst, kako politički tako i sigurnosni, pogoduju aktivitetu terorističkih i fundamentalističkih elemenata u BiH. Funkcionalna neizgrađenost države i fragmentiranost društava te nedostatak političko-socijalne kohezije, zajedno s ratnim posljedicama i nezadovoljstvom niza aktera mirovnim rješenjima ratnih sukoba te međunarodna krizna žarišta, dostatan su sigurnosni izazov za tu zemlju. Državna fragilnost i neizgrađenost pogoduju nastanku ili tranzitnoj realizaciji niza dodatnih sigurnosnih izazova, pri čemu su promijenjeni određeni socijalni aspekti na području BiH, poput reislamizacije, usmjereni k ekstremizaciji, konkretno terorizmu. Hrvatska ne može biti imuna na takve izazove regionalne (ne)sigurnosti. Naučene lekcije i kontekstualne analize ukazuju da terorizam u BiH nije samo suvremeni povijesni kontinuitet, već i izvjesna budućnost. Za eliminaciju te opasnosti represivni odgovor u pogledu drastičnog kažnjavanja osoba koje odlaze na ratišta u Siriji i Iraku neće biti dostatan. BiH zahtijeva duboke političke, socijalne, gospodarske, upravljačke i etičke reforme koje će, prije svega, otuđenim ekstremnim elementima koji aktualne procese vide kao povijesnu priliku za sudjelovanje u preoblikovanju političkih i socijalnih poredaka, pružiti jasan put u društvenu integraciju i bolju ekonomsku i političku budućnost. Na potezu su vlasti BiH, SAD, EU, država regije – uključujući i Hrvatsku – te moćnih islamskih država.
