Neka dobijem padavicu ako sve što ću u tekstu napisati nisam vidio, doživio i osjetio! Tako bi morala započeti ova priča da su domaćini od autora tražili da im se pred Ciganskim sudom zakune da će najvjernije što može na papir prenijeti dojmove iz međimurskih romskih geta, sela Pribislavec i Kuršanec. Padavicu (»Nevojle«) Romi doživljavaju kao najstrašniju bolest koja čovjeka može snaći. Zato se pred Ciganskim sudom, vijećem staraca pred kojim se u prisustvu svih stanovnika naselja rješavaju sporovi, tužitelj i optuženi s rukom na ikoni zaklinju:

»Neka moja djeca i ja dobijemo padavicu ako sve što ćemo ovdje reći nije istina.«

   Što smo, dakle, vidjeli i doživjeli u romskim getima? Vidjeli smo začarani krug bijede i nesreće iz kojeg je gotovo nemoguće pobjeći, vidjeli smo betonski zid visok oko dva metra koji su susjedi Hrvati podigli da ih fizički razdvoji od romskog naselja Pribislavec, vidjeli smo obitelji kojima su socijalne službe oduzele djecu, vidjeli smo kućice velike dvadeset kvadrata od nove crvene cigle, koje država prijeti da će srušiti jer su izgrađene mimo zakona, na privatnom, državnom i općinskom zemljištu, vidjeli smo i razgovarali sa ženom koja je izgubila dvoje djece u požaru što ga je izazvala prevrnuta svijeća uljanica, vidjeli smo posljedice rasizma i segregacije, vidjeli smo narod koji se ne zna i ne može uključiti u svijet »bijelih ljudi«.

Cigla po cigla

– Kupilu, še faš aiš (»Šta radiš tu momak? «), pitao je Prof crnoputog dječaka na biciklu. Momčić se nasmijao, na brzinu nešto odgovorio na Bajaškom jeziku i odjezdio dalje.

   – Tu je u Pučkoj školi, on je iz mog sela, objašnjava nam Prof. Osam je sati ujutro, pijemo kavu u centru Čakovca. Toni Marušić nam priča o podrijetlu i životu međimurskih Roma Bajaša. Uz njih i s njima živi od svoje petnaeste godine. Sad podučava djecu u Kuršancu, osnovnoj školi gdje učitelji dolaze i prolaze. Dok učitelji dolaze i prolaze, Prof ostaje. Romi ga smatraju jednim od svojih. Oni su mu dali nadimak.

   – Za Rome u Međimurju posla nema. Hrvat će uvijek prije zaposliti Hrvata, nego Roma. Javno mišljenje o Romima je dramatično. Pogledaj komentare na međimurskim portalima kod bilo koje romske teme: riješiti, ubiti, otjerati… Tenzije između Hrvata i Roma tinjaju već mjesecima. Najgori scenarij koji se može dogoditi je da padne krv. Ako se to dogodi, imat ćemo vrlo ozbiljan problem, kaže Prof.

   Nakon što nam ispriča sve o povijesti Bajaša, koji čine dvije trećine romske populacije u Hrvatskoj, zaputit ćemo se prema selu Pribislavec, od Čakovca udaljenom nekoliko kilometara. Usput ćemo svratiti do Željka Baloga, romskog političara koji bije političke bitke sa saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem. Pribislavec je Balogovo selo i bez njega tamo ne možemo napraviti posao.

   – Branko Cikatić, predstavio nam se prvi čovjek u Pribislavcu, gdje živi oko 900 stanovnika. Kao onaj boksač iz Splita, konstatiramo. Jest, njegovo prezime je uzeo, dobacuje Željko Balog. Kako si se ranije prezivao, pitamo Branka. Oršoš! A zašto si promijenio prezime? Pokušavao sam naći posao; kad se prezivaš Oršoš ne možeš naći posao.

   Branko Oršoš, točnije Cikatić, star je 24 godine, otac je troje djece i vlasnik je jedne od novih kućica koje vlasti namjeravaju rušiti. Takvih kućica, za koje je izdano pravomoćno rješenje za rušenje ili je takvo rješenje u postupku, u Pribislavcu ima desetak. Napravljene su dijelom na privatnom zemljištu, ali unutar granice omeđene cestovnom infrastrukturom za koju je novac dala Europska unija. Njihovi vlasnici kupovali su ciglu po ciglu. Te kućice od dvadesetak i tek nešto više kvadrata za njih su luksuzne vile.

Život sa štakorima

– Živjeli smo sa štakorima. Djevojčica mi je dobila kožnu bolest. Godinama sam tražio parcelu i dozvolu, ali nisam ih dobio. Morao sam nešto poduzeti, kaže Branko Orš… Cikatić. Ista priča je i kod Robija Ignjaca, Brankovog prvog susjeda. Ista priča vrijedi i za kućicu do Ignjacove i dalje… Zakoni se moraju poštivati, reći će legalizmu skloni Hrvati. Tom argumentu nema se što dodati niti oduzeti. Opjevani hrvatski legalizam sad ćemo povesti u dio naselja gdje su živjeli ljudi kojima žele srušiti kuće. U pitanju je klasični slam, s kućicama od cigle ili blata i izbama sklepanim od kartona, dasaka, ljepenke i kartona. Hodajući prema dijelu naselja gdje su kožne bolesti, prljavština i štakori pravilo, a ne iznimka, pridružuje nam se sve veći broj ljudi. Uskoro će nas u šetnji biti tridesetak. Oko nogu nam se motaju psi. Korak po korak i eto nas u srednjem vijeku. Tamo ćemo upoznati Mariju Ignac i čuti još jednu u nizu horor priča iz romskih naselja. Kao i danas, Marija je prije desetak dana živjela u jednoj od ovih sklepanih izbi. Struju nije imala, jedino svjetlo u mraku njoj i djeci davalo je »matavče«, improvizirana svijeća – uljanica. Jedne noći uljanica se prevrnula. U požaru je izgorjelo dvoje Marijine djece. Od vlasti je nakon toga dobila daske da izgradi novu izbu.

   – Taj požar, iznenada je došlo. Jedan mi je bio star pet godina, a drugi tri i pol. Poslije su mi rekli da imam pravo na nove daske. Kad sam ih dobila procijenili su da je to pomoć od deset hiljada kuna, ispričala je Marija Ignac bez suza u očima. Ispaćenost na njezinom licu se u ovom naselju podrazumijeva te je nismo pripisali tragediji koja joj se dogodila.

Teško do posla

   Iza zadnje izbe od dasaka i kartona uočavamo jednu modernu građevinu. U pitanju je u uvodu spomenuti betonski zid. Podigli su ga susjedi Hrvati, da bi se ogradili od romskog naselja. Zid nije završen, čini se da je još u fazi izgradnje. Oko njega se motaju musava romska djeca, ima ih dvadesetak. Stojimo pred tim zidom kao pred krajem svijeta. Djeca se smiju. Kakav je ovo zid, pitamo skupinu odraslih koja nas prati u stopu. To je kineski zid, kaže jedan čovjek. Nije, to je ustaški zid, kaže drugi.

Kakvi su odnosi s Hrvatima, postavljamo izlišno pitanje. Nisu dobri, odgovaraju uglas ljudi. Nisu dobri – to bi bio eufemizam. Odnosi između Roma i »bijelih« su užareni. Mnogi Romi iz geta kradu urod iz polja što ih siju »bijeli«. Mnogi Romi iz geta skloni su sitnom kriminalu, što »bijele« dovodi do ludila. Mnoga romska djeca u školu idu musava i zapuštena. Nastavu ne mogu pratiti, jer ne poznaju niti osnove hrvatskog jezika. U svakom od romskih naselja jedva da ima jedan posto zaposlenih. Oni žive od socijalne pomoći, koju nazivaju – fasung. Pomoć im stiže svakog 21. i 22. u mjesecu. Svaka transakcija, proslava ili nabavka u romskim naseljima vrti oko tih datuma. Kad se nevelik novac potroši obraćaju se kamatarima iz naselja. Kamata se kreće od pedeset do sto posto. Posudiš dvije, vratiš četiri tisuće kuna. Ako izuzmemo sitan kriminal i skupljanje sekundarnih sirovina, osim »fasunga« Romi nemaju pristupa drugim izvorima prihoda. Crnoj koži i romskim prezimenima, rekosmo, u Međimurju je gotovo nemoguće naći posao. Pomoć koju za njih izdvaja Vlada završava u besmislenim projektima romskih udruga, koji ne daju nikakve rezultate na terenu. Krug se tu zatvara, baš kao i naša šetnja romskim naselje, zidom odvojenim od susjeda. Idemo u Profovo selo – Kuršanec. Tamo nas čeka Marko Marušić. On je »predsjednik naselja«. Nekoć se prezivao Oršoš, a danas nosi isto prezime kao Prof. Svidjelo mu se. Razlozi za promjenu prezimena isti kao kod Branka Orš… Cikatića.

   – Promijenio sam prezime radi posla. Čim čuju prezime Oršoš – gotovo. Svidjelo mi se – Marušić. Neka bude kakvo god, samo neka nije Oršoš. Posao nisam našao. Problem je u mojoj crnoj koži, kaže nam Marko Marušić.

   U Kuršancu isti problem kao u Pribislavcu: desetak kuća predviđenih za rušenje, koje su bespravno izgrađene na općinskom i državnom zemljištu. U svakoj kući u prosjeku živi sedmoro ljudi. Učas se iza nas skupilo pola naselja. Unaokolo pobodene motke, na kojima vise žice. To ti je struja, objašnjava nam jedan od pratitelja. Vidjeli smo i gdje jednom gologuzom dječačiću drugi dječak pomaže da se provuče kroz bodljikavu žicu. Opet smo krenuli u informativnu šetnju pa ugovorili skupno fotografiranje kraj raspela na ulazu u naselje. Usput rečeno, jedna zlonosna legenda kaže da su Romi progonjeni od svijeta jer su ukrali čavle s Isusovog križa. O tome, između ostalog, govori i himna Roma Bajaša, koja se zove Zelena šuma. U ovom romskom getu sve je isto kao i u prethodnom. Začarani krug muke i nevolje, uz puno mladosti i dječjeg smijeha što odzvanja ulicama. Jedan sedamnaestogodišnjak s bebom na rukama ne pristaje sudjelovati u skupnoj fotografiji kod raspela. Što je stari, nije valjda da se sramiš, pitamo ga. Neću da cijeli svijet zna da imam bebu, odgovara on.

   – Ljudima žele srušiti kuću, a kad je sruše oduzimat će im djecu. Prijete da će oduzimati djecu tko nema uvjete. Četrdesetak obitelji je pod nadzorom, a nekima su djecu već uzeli. To nije dobro za naselje. Kad im socijalna djeca oduzme djecu ljudi potpuno propadaju, opijaju se i često rade nered. Mi ih razumijemo, kaže Marko Orš… Marušić. Potom nas vodi pred kućicu kakva se valjda može vidjeti u filmovima o patuljcima. Pred njom sjedi žena kojoj je socijalna služba oduzela četvero djece.

   Zove se Olivera Oršoš. Socijalna služba djecu joj je oduzela jer nema nikakve uvjete, a sudeći po riječima njezinog muža Petra – »Napisali su tamo i da pijem, a ja više ne pijem.« – jasno nam je da uvjeti nisu bili jedini razlog.

Zakone ne poznaju

   – Nemam nikakve uvjete, ali htjela bi da mi djecu vrate doma. Četiri pucke (djevojčice) su mi uzeli, dvije godine su u domu. Tu sam jako sluđena. Bolesna sam od toga kad su mi uzeli djecu. Trošim lijekove za živce i smirenje. Voljela bi da mi što prije vrate pucke, da imam svoj život i mir. Uzeli su mi Biserku, Stojanku, Zlaticu i Petru. Posjetim ih kad mogu u Zagrebu. Djevojčice hoće kući, priča nam utučena žena. Nekoliko kuća dalje živi Radmila Kaljanuš. Socijalna služba njoj je oduzela šestoro djece. Muž i ona nisu imali uvjete za djecu, a bojimo se da je tu bilo i drugih razloga.

   – Kažu da nemam uvjete, ali ja bih htjela da mi se djeca vrate. Uzeli su mi ih prije četiri i pol godine, kaže Radmila. Njezin muž Marko čini se jednako utučenim: »Išao sam kod djece. Najstariji sin je htio pobjeći. Htio bi napraviti kuću, da nam vrate djecu. Ja imam sve, imam materijal, ali nemam parcelu. Kad bi dobio parcelu, napravio bih kući, dobio bih djecu i sve.«

   Oduzimanje djece, to je veliki problem, kaže nam glavni među vodičima kroz naselje Marko Marušić. Bude tu, kaže on, puno problema u obiteljima, pa ih centar stavlja pod nadzor i oduzima djecu.

   – Jasno nam je da centar radi svoj posao, ali za to sam da se djeca vrate. Oni u domu ne nauče ništa dobro. Niti jedno dijete koje se vratilo iz doma tamo nije naučilo ništa dobro. Kad napune osamnaest puste ih, a oni ostaju ili beskućnici u Zagrebu ili se vrate kao narkomani i kriminalci u naselje. U naselju nema niti jednog primjera da se netko iz doma vratio, a da mu je dom koristio. Kakva je onda korist od toga što nam uzimaju djecu. Roditelji se nakon oduzimanja djece redovito propijaju i samo rade probleme. Neki ljudi su se htjeli i objesiti, spašavali smo ih u zadnji tren, priča nam Marušić. Dugo i naširoko on nam je objašnjavao da Romi zakone ne poznaju, da su stariji uglavnom nepismeni ili u boljim slučajevima polupismeni. I to je jedan od razloga zbog kojih se iz geta ne izlazi lako. O susjedima Hrvatima u Kuršancu govore samo najbolje. Istinu je valjalo prešutjeti, jer u naselju naše prisustvo vide isključivo kao mogućnost da utječu na vlasti koje im žele srušiti kuće. Kad završimo puni krug kroz naselje, čeka nas kava kod najboljeg Profovog prijatelja Nukija. Niku je aktivan kao glumac u Profovoj romskoj kazališnoj trupi. Glumio je glavu ulogu u predstavi siganski sud. Sjeli smo na panj, a Nuki je sramežljivo pričao o svojoj želji da postane pravi glumac.

   – U vezi školovanja – htio sam ići na četvrti stupanj, na pravu glumu. Išao sam na pet proba, bilo je dobro, ali kad su saznali da imam samo osnovnu školu rekli su mi da ne može. rekli su kao barem dva srednja razreda moram imati i treću godinu da bi kod njih završio. To je neki fakultet, nešto, za glumačku karijeru. Bio sam na probi jedno pet puta, ali… ništa, ispričao je Nuki.

Zelena šuma

Jedva smo ga nagovorili da nam otpjeva bajašku himnu – Zelenu šumu. Kad je počeo pjevati – Bajaški je zazvučao čarobno. Ta pjesma dio je predstave Ciganski sud, koju je pripremio Prof. Nuki nam je ispričao o čemu se u predstavi radi. »Odjednom, šetao sam šumom. Ja se okrenem i oko mene sreća. Pogleda me i kaže: kad ti je teško ne gubi nadu. Kaže, pozovi me i ja ću doći. Meni je kao bilo jako teško, pobjegao sam u šumu da tražim utjehu. Kad sam se okrenuo sreća je nestala. Kad sam kao došao nazad u selo, pričao sam ljudima da sam pronašao sreću. Kad sam im rekao da nam je sreća rekla to, da će nam pružiti priliku, naselje je odlučilo okupiti Ciganski sud. Otkud meni sad ta sreća! Pred sudom sam se zakleo: Neka moja djeca i ja dobijemo padavicu ako sve što ćemo ovdje reći nije istina. Osudili su me da sam lažljivac, da za nas ne postoji sreća. Tad sam pjesmom Zelena šuma dozvao sreću i ona se pojavila pred svima, pred cijelim naseljem. Kad su vidjeli da stvarno postoji sreća, oslobodili su me. Postao sam najsretniji čovjek na svijetu, a i drugi su počeli vjerovati da stvarno postoji neka nada i za nas.«

   Saslušali smo Nukijevu priču, popili kavu s njim i njegovom majkom, ustali i otišli. Neka dobijemo padavicu ako sve što smo u tekstu napisali nismo vidjeli, doživjeli i osjetili!