Do kraja godine, kaže Zakon o tržištu toplinske energije, razdjelnike moraju ugraditi sve zgrade s više od dva stana / Snimio Silvano JEŽINA
Trošak je apsurdniji jer potrošači i dalje određeni dio računa plaćaju po kvadraturi stana, neovisno o potrošnji, a potrošnju topline za zagrijavanje vode razdjelnici ne bilježe, već se ona očitava zasebno
ZAGREB »Jednostavno, štedjeti se mora«, odgovorio je ministar gospodarstva Tomislav Panenić u razgovoru za Novu TV, upitan hoće li njegovo ministarstvo išta učiniti oko obavezne ugradnje razdjelnika u stanove koji koriste centralno grijanje iz toplana i gradskih kotlovnica.
Ugradnja razdjelnika je, dodao je ministar, jedan dio energetske učinkovitosti i »moraju se nastaviti aktivnosti koje se provode«, dakle ugradnja razdjelnika. Do kraja ove godine, kaže Zakon o tržištu toplinske energije, ugraditi ih moraju sve zgrade s više od dva stana, dakle i sve zgrade koje imaju vlastite, male kotlovnice na lož ulje, biomasu, ili neko drugo gorivo.
Nema povrata novca
Na novinarsku opasku kako je priča o razdjelnicima bila svojevrsna prevara, i imaju li građani pravo na povrat novca uloženog u njihovu ugradnju, Panenić je odgovorio kako misli da povrata ne bi trebalo biti, i da treba biti poznato tko koliko grijanja troši.
Zamoljen pak da komentira napise našeg lista da su predstavnici Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA), Ministarstva gospodarstva i HEP-Toplinarstva u svibnju 2013. godine, dva mjeseca prije donošenja zakona kojim su građani obavezani na ugradnju razdjelnika, zajedno putovali u Dansku u kojoj im je tvrtka Danfoss kao proizvođač ventila koji se uz razdjelnike ugrađuju i u Hrvatskoj, platila smještaj, Panenić je odgovorio kako to ne može komentirati jer u to vrijeme nije bio ministar.
»Je li to sumnja da je nešto tamo dogovarano pa se išlo na korist isporučitelju?«, postavio je protupitanje. Kako se našem listu opavdala HERA, putovanje je bilo organizirano kako bi se upoznalo najefikasnije tržište toplinske energije, ono u Danskoj, no po povratku, činjenica je, ništa od toga u Hrvatskoj nije preslikano, već sasvim suprotno. U Danskoj regulator određuje cijene grijanja, koje se plaća po kvadraturi stana, dok je ugradnja razdjelnika opcija koju građani mogu sami odabrati. U Hrvatskoj pak cijena više nije regulirana, a ugradnja razdjelnika je obavezna, uz prijetnju visokim kaznama do 50 tisuća kuna.
Iako naš list odgovor Ministarstva gospodarstva na pitanje hoće li na zakon biti stavljen moratorij nije odgovorilo niti je komentiralo putovanje u Dansku, čini se da nikakvih promjena neće biti. To znači da do kraja ove godine zakonsku obavezu ugradnje razdjelnika mora ispuniti ukupno oko 200.000 potrošača – kućanstava i poslovnih potrošača koji se griju na toplane, velike gradske, ali i male individualne kotlovnice. U sustavu toplana i gradskih kotlovnica je oko 150 tisuća potrošača, dok ih je još oko 50 tisuća malih, koji se griju iz vlastitih kotlovnica, i koji do kraja godine također moraju ugraditi razdjelnike, ali i zajednička mjerila topline u zgradama.
Zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o tržištu toplinske energije, koje zapravo ne postoji, ovih je dana podnio Ivica Džeba, profesor na zagrebačkom Građevinskom fakultetu, a isto je još prije tri godine učinila i Regionalna organizacija za zaštitu potrošača iz Karlovca. Kako doznajemo, sprema se još takvih zahtjeva Ustavnom sudu, što od građana, što od udruga, dok je i sama HERA, zanimljivo je, u ožujku 2013. godine, dajući svoje mišljenje o zakonu, istaknula kako bi se on »brzo mogao naći u postupku ocjene ustavnosti«. Jednako tako, HERA je upozorila da je potrebno »predvidjeti sve poteškoće koje bi ovaj zakon mogao prouzrokovati«. Istovremeno su, međutim, i predstavnici HERA-e, zajedno sa zakonodavcem i HEP-om, putovali kod danskog proizvođača ventila i plaćanje smještaja tamo ne smatraju problemom.
Ogrjevna sezona
Svi zajedno, nakon što ugrade razdjelnike, godišnje će samo za daljinska očitanja svojim opskrbljivačima morati plaćati oko 25 milijuna kuna, bez obzira na to što se potrošnja grijanja očitava samo u ogrjevnoj sezoni. Pomnoži li se prosječan broj od pet radijatora po potrošaču sa ukupnim njihovim brojem, riječ je o oko milijun radijatora u Hrvatskoj, a za svaki očitanje košta 25 kuna godišnje, dakle 25 milijuna kuna ukupno.
Toliki je trošak očitanja apsurdniji time što potrošači i dalje određeni dio računa plaćaju po kvadraturi stana, neovisno o potrošnji. Toplinu potrebnu za zagrijavanje vode, jednako tako, razdjelnici ne bilježe, već se ta potrošnja očitava zasebno, a izmjenama pravilnika prošle godine uvedeno je pravilo da se, što kućanstvo više uštedi na grijanju, i obračun potrošnje u većoj mjeri temelji na kvadraturi stana, a manje na stvarnoj potrošnji.
