Barbara Dorić: Tankeri svake godine u moru ostave mrlju veličine tri Cresa

Snimio Vedran KARUZA / NL arhiva

Godišnje kroz naš dio Jadrana prođe u prosjeku 4.000 tankera. Oni, prema podacima EK-a i Joint Research centra za razdoblje od 1999. do 2002. godine, u Jadranu u prosjeku naprave 250 izljeva nafte godišnje

Puljanka Barbara Dorić, predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike, posljednjih je mjeseci neprekidno u javnom fokusu. Raspisivanje međunarodnog natječaja za istraživanje plina i nafte u Jadranu te dodjela koncesija zainteresiranim ulagačima, pobudili su velik javni interes, kao i recentna »pobuna« estradnih umjetnika i ekoloških aktivista zbog toga.

   Kako komentirate najnovije kritike protiv »bušenja Jadrana« koje su krenule kada su dozvole međunarodnim konzorcijima već izdane, ali i kad su se izbori približili?

   – Iskreno, malo me čudi da se zadnjih nekoliko mjeseci počela stvarati percepcija kao da se netko jučer sjetio da će sutra bušiti Jadran. Kada smo prošle godine najavili prvo javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u Jadranu, kritike nisu bile negativne, a zabrinutosti ekoloških udruga nije bilo za razliku od danas. Istina je da su nam u tom vremenu prvi put pristupili predstavnici jedne ekološke udruge, ali nikada nisu odgovorili na naš prijedlog termina sastanka kako bismo ih informirali o svim potezima, pitanjima i aktivnostima vezanim uz projekt.   

Intenzivan rad  

   Vađenje plina iz podmorja u nas traje već nekoliko desetljeća?

   – U Hrvatskoj se, u Jadranu, plin istražuje i proizvodi više od 40 godina. Mi već dvije godine intenzivno radimo na ovom projektu. Novi koncept istraživanja i eksploatacije ugljikovodika postavili smo na način da osigura značajne koristi s aspekta naknada za državu, što ranije nije bio slučaj. Podigli smo kriterije zaštite okoliša i sigurnosti na najvišu razinu upravo da niti u jednom trenutku ove aktivnosti ne bi imale negativnog utjecaja, kako na okoliš, tako i na bilo koju drugu gospodarsku granu. Panika se diže na način da se stvara percepcija uništenja našeg mora, pa mi već sada imamo ozbiljna zagađenja mora i brojne rizike oko kojih nitko ne diže paniku.

   Imate li primjer koji to potvrđuje?

   – Navest ću samo jedna primjer, a to je da godišnje kroz naš dio Jadrana prođe u prosjeku 4.000 tankera, od kojih polovica ide u naše luke, a ostatak u Kopar i Trst. Ti tankeri prema podacima Europske komisije i Joint Research centra za razdoblje od 1999. do 2002. u Jadranu u prosjeku naprave 250 izljeva nafte godišnje, a površina naftne mrlje koja pritom nastane veličine je kao tri površine otoka Cresa.   

Može li neki incident na talijanskoj strani ugroziti ekologiju hrvatskog djela Jadrana?   – Apsolutno. Puno se priča o strujanjima mora, ali to su površinske struje, potrebno je uzeti u obzir vjetrove, kao i strujanja u dubini mora koja su drukčija od površinskih. Ukoliko se dogodi nesreća u Italiji, da li na naftnoj platformi ili na tankeru, ugroziti će nas podjednako. Tu ne smijemo zanemariti i Crnu Goru i Albaniju. Crna Gora samo što nije krenula s istraživanjima, a Albanija je u odmaklim istraživanjima. Ukoliko se tamo dogodi bilo kakva veća nesreća koja se ne može zaustaviti brzom reakcijom, a što novi sigurnosti sustav i mjere zaštite okoliša koje smo mi implementirali osiguravaju, isto nam je svima.

Sigurnosni standardi  

    Koristi li Italija jednake sigurnosne mjere, odnosno poštuju li slične ekostandarde koji se traže od kompanija koje u nas namjeravaju istraživati podmorje?

   – Italija ima oko 118 plinskih platformi i 38 naftnih bušotina, s time da oni naftu proizvode u svom dijelu Jadrana od 1975. godine. U skladu s novom EU direktivom o sigurnosti pri odobalnom istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, sva stara, odnosno postojeća postrojenja u europskim morima imaju rok prilagodbe i usklađivanja s novim standardima sigurnosti i zaštite okoliša do srpnja 2018. godine. Ali neovisno o tome, tu je bitno napomenuti da naše platforme u okolici Istre koriste besprijekorne sigurnosne standarde i konstantno se usklađuju s novim pravilima i tehnologijama, a to je vjerojatno slučaj i u Italiji.

   Otkrije li ih se u velikim količinama, treba li o vađenju nafte i plina po Vašem mišljenju raspisivati referendum?

   – Nisam u poziciji da odlučujem o tome. Ja sam operativno tijelo koje vodi ovaj projekt u skladu s našim zakonima i odlukama Vlade. Ukoliko me pitate moje profesionalno i osobno mišljenje kao pojedinca, odnosno građanina Republike Hrvatske, onda je odgovor ne. Na ovim prostorima se nafta i plin proizvode desetljećima, to je kao da odlučujemo o tome hoćemo li odlučivati o proizvodnji gnojiva, preradi nafte u rafinerijama ili primjerice gradnji brodova u našim brodogradilištima.

   Koliko su plinske platforme Ivana udaljene od istarskog kopna i je li na njima zabilježen bilo kakav ekološki incident?

   – Nikada nije zabilježen niti jedan ekološki incident. Ivana je udaljena oko 38 kilometara od istarskog kopna.