Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
12. prosinca 2019.
Što nakon Haaške presude?

BILANCA HAAŠKOG SUDA: Najveći gubitnik u Haagu sasvim sigurno je Srbija, a ne Hrvatska

snimio Nenad Reberšak
snimio Nenad Reberšak
Autor:
Objavljeno: 3. prosinac 2017. u 23:03 2017-12-03T23:03:16+01:00

Puno se špekulira i o reviziji i »obaranju« haške presude šestorici čelnika Herceg-Bosne, a takva očekivanja raspiruju neodgovorni političari, koji o takvim mogućnostima, iako su one minimalne, govore kao o realnima i gotovo sigurnima.

Recepciju posljednje haške presude kojom su šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata osuđena zbog udruženog zločinačkog pothvata u kojem su sudjelovali i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko u Hrvatskoj su obilježile brojne dezinformacije i namjerna iskrivljavanja činjenica, a sve u cilju diskreditacije Haškog suda i njegova nasljeđa. Jedna od takvih teza je i tvrdnja da je Hrvatska najveći gubitnik u Haagu i da je Hrvatska od svih republika bivše države na suđenjima za ratne zločine pred Haškim sudom prošla najgore, što jednostavno ne odgovara činjenicama.

»Ja sasvim sigurno ne mislim tako«, kazao nam je američko-hrvatski odvjetnik Luka Mišetić, komentirajući tezu da je Hrvatska na kraju ispala najveća gubitnica u Haagu. Prema njegovim riječima, najveći je gubitnik sigurno Srbija, dok niti jedan Hrvat iz Hrvatske nije osuđen za zločine protiv Srba u Hrvatskoj. Mišetić posebno podcrtava činjenicu da Haški sud nije utvrdio zločinačku politiku Hrvatske prema Srbima. »Prema tome, Hrvati sigurno nisu najveći gubitnici pred haškim Tribunalom«, zaključuje Mišetić. A da je Srbija najveća gubitnica, kaže, o tome svjedoče haške presude kojima je više puta potvrđen genocid u Srebrenici, zločinački pothvat na teritoriju Hrvatske, zatim zločinački pothvat na teritoriju BiH od strane bosanskih Srba i zločinački pothvat na Kosovu, što znači da su Srbi u svakom ratu osuđeni zbog zločinačke politike.

Ovdje svakako ne smijemo zanemariti činjenicu da je još otvoren predmet protiv nekadašnjih dužnosnika MUP-a Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića, u kojem bi na kraju Haag ipak mogao zaključiti da je Srbija bila uključena u zločinačku politiku u BiH. »Prema tome, mislim da je nekorektno reći da su Hrvati najveći gubitnici«, ocjenjuje Mišetić.

Pogrešne pretpostavke i neistine

I politički analitičar Žarko Puhovski slaže se da se aktualno negiranje haške presude i Haškog suda u Hrvatskoj uglavnom temelji na pogrešnim pretpostavkama i neistinama. Pogrešno je, kaže, tvrditi da srpsko vodstvo nije osuđeno zbog zločina u BiH, jer je od presude bosanskom Srbinu Dušku Tadiću, bivšem stražaru u logorima Omarska i Trnopolje, srpsko vodstvo uključeno u rat u BiH koji je ocijenjen kao međunarodni sukob, u cilju stvaranja Velike Srbije. Puhovski podsjeća i da je Slobodan Milošević, iako je umro prije presude, bio suđen u Haagu, što se u Hrvatskoj često zaboravlja.

»Mislim da na hrvatskoj strani imaju pravo jedino kada je riječ o JNA, jer neprocesuiranje vrha JNA za mene ostaje misterij. U drugim stvarima, međutim, kritike iz Hrvatske na račun Haaga nisu opravdane. Može se reći i da presuda šestorici nije pravedna, ali samo kontekstualno, kada se usporedi s presudom Mladiću, ali ne i tekstualno, jer svi koji smo živjeli u to vrijeme znamo da je Tuđman preko Šuška vodio Republiku Herceg-Bosnu. O tome nema spora i zato su tvrdnje da se presuda ne temelji na povijesnim činjenicama žalosno neodgovorne«, upozorava Puhovski, koji smatra da je Hrvatska »principijelno i taktički« trebala reći da je Tuđman bio veliko ime hrvatske povijesti i utemeljitelj hrvatske države, ali i da je činio i greške, primjerice u politici prema BiH.

Iako je očekivao negativne reakcije na osuđujuću presudu, Puhovski je iznenađen oštrinom tih reakcija. »Hrvatska se ponaša kao da je haško sudište samoposluživanje, u kojem je moguće uzeti presudu koja ti se sviđa, a odbiti presudu koja ti se ne sviđa. A to je naprosto neozbiljno. Mogu shvatiti emocije koje su mobilizirane, ali ovo je otišlo predaleko«, kaže Puhovski, posebno apostrofirajući »ružne« napade na bivšeg predsjednika Stipu Mesića i bivšu šeficu diplomacije Vesnu Pusić, koji su, kako kaže, »ispod svakog nivoa«. »Vrlo je interesantno stajalište da bi država trebala štititi ratne zločince, a ne bi trebala štititi bivšeg predsjednika i bivšu ministricu vanjskih poslova. To je jako čudan koncept privatne države«, kritičan je Puhovski.

Laički i politički

Odvjetnik Mišetić objašnjava da, suprotno uvriježenom mišljenju, presudu šestorici ne možemo smatrati presudom Hrvatskoj. »Ona je to samo laički i politički, ali pravno nije. Ova presuda nema nikakve pravne posljedice za Hrvatsku, čak ni pred Međunarodnim sudom pravde. BiH bi pred tim sudom mogla pokrenuti postupak jedino zbog kršenja Konvencije o sprečavanju genocida, a bio bih više nego iznenađen kada bi BiH to učinila i optužila Hrvatsku za genocid. Mislim, dakle, da ne postoji realna opasnost da će Hrvatska zbog ove presude biti tužena pred Međunarodnim sudom pravde i ne znam gdje bi drugdje netko mogao tužiti Hrvatsku jer države imaju imunitet pred sudovima drugih država. Ne vidim konkretne posljedice za državu, osim u eventualnim individualnim tužbama pojedinih muslimana pred hrvatskim sudovima«, objašnjava Mišetić.

Odmah nakon objave presude pojavila se i već uvriježena teza o tome kako je hrvatska vlast mogla i trebala učiniti više kako bi spriječila ovakav ishod, iako se i ta teza najčešće temelji na mistifikaciji uloge države, što potvrđuje i odvjetnik Mišetić. »Nakon svake loše presude čujem istu optužbu da vlade nisu učinile dovoljno, ali volio bih čuti što je to konkretno vlada trebala učiniti. Vrlo je teško očekivati da će se vlada umiješati u konkretne slučajeve, jer ne možete se nekome nametnuti, a iz vlastite perspektive mogu reći da nisam želio da mi netko izvana diktira kako ću i što raditi. Sigurno ne bih želio da moji branjenici moraju slušati nekoga izvana o najboljim strategijama zastupanja pred sudom. Stoga ne mislim da je to najbolji način obrane pred Haškim sudom«, kazao nam je ovaj odvjetnik, koji je pred Haškim sudom obranio generala Gotovinu, ne dovodeći pritom u pitanje neophodnu pomoć u materijalnim pitanjima, dostupnosti gradiva i pronalaženju svjedoka, u čemu država »ima mehanizme i može pomoći«, iako ne vidi što bi država više od toga trebala napraviti.

Dostava dokumenata i izdaja

Puhovski, međutim, upozorava na još jedan fenomen kada je riječ o pomoći države haškim obranama: »Od države se traže samo neki dokumenti, a kada država dostavi i one druge dokumente, onda je riječ o izdaji«, kaže naš sugovornik, koji smatra i da je financiranje obrana optuženih za ratne zločine od strane države »paradoksalno«.

»Zamislite da me uhvate dok pokušavam nešto ukrasti u samoposluživanju u Sloveniji, što je sigurno manji prekršaj od ratnog zločina, i da onda očekujem da mi država plati obranu jer sam hrvatski državljanin. Naravno da nisam krao za Hrvatsku, iako se tvrdi da su neki ubijali za Hrvatsku. Riječ je o socijalizaciji zločina, odnosno pokušavaju pretvaranja zločina pojedinaca u moje zločine«, kaže Puhovski, koji smatra da je najgore to što u današnjoj Hrvatskoj ratni zločinci nisu osramoćeni, a što najbolje demonstrira ponašanje biskupa Vlade Košića, ali, na žalost, i cijele političke elite: »Nikome u Hrvatskoj nije palo na pamet odbiti doći na Sinjsku alku dok je osuđeni ratni zločinac Mirko Norac – i to osuđen u Hrvatskoj! – član Viteškog alkarskog društva. A to znači da u Hrvatskoj nitko nije osramoćen zbog ratnih zločina. Dakle, socijalni učinak haških presuda je nikakav«.

Puno se špekulira i o reviziji i »obaranju« haške presude šestorici čelnika Herceg-Bosne, a takva očekivanja raspiruju neodgovorni političari, koji o takvim mogućnostima, iako su one minimalne, govore kao o realnima i gotovo sigurnima. Spominju se dvije mogućnosti: revizija pravomoćne presude koja je dopuštena pravilima Haškoga suda u roku od godinu dana od donošenja pravomoćne presude, kao i pokretanje političkih mehanizama kako bi se presuda osporila pred Vijećem sigurnosti UN-a, koje je i osnivač Haškoga suda.

Puhovski smatra da takvi pokušaji nemaju nikakvih izgleda na uspjeh. Zahtjev za revizijom mogu podnijeti samo odvjetnici petorice preživjelih, a ne država, koja može jedino »držati govore« pred Vijećem sigurnosti, iako ti govori, uvjeren je Puhovski, »ni na što neće utjecati«.

Greške u pravosudnom sustavu

Slično misli i odvjetnik Mišetić. »Teško je očekivati da bi revizija presude mogla biti uspješna, a koliko znam, to je uspjelo samo jednom haškom osuđeniku, Veselinu Šljivančaninu, koji je revizijom presude uspio dobiti smanjenje kazne sa 17 na 10 godina zatvora. Kod revizije morate dokazati da imate novi dokaz koji mijenja presudu, a koji nije bio dostupan u postupku pred sudom. O tome postoji li takav dokaz i zašto on nije bio dostupan za vrijeme postupka, koji je trajao 13 godina, može se samo špekulirati. Za takav dokaz ne znam«, ocjenjuje iskusni odvjetnik, koji podsjeća i da država ima pravo upozoravati na propuste Haškog suda, pa tako i iznijeti ovaj problem pred političke i diplomatske institucije, što je Hrvatska učinila i nakon presude tzv. vukovarskoj trojci, kada je tadašnji premijer Ivo Sanader osobno istupio pred Vijećem sigurnosti.

»Gledajući na to kao pravnik, rekao bih da ne postoji niti jedan pravosudni sustav u kojem nema grešaka, kao što ne postoji niti jedan sustav u kojem nevin čovjek nije bio osuđen. Ne postoji savršen sustav u kojem nema grešaka, pa to ne možemo očekivati ni od haškog Tribunala. Taj je tribunal, više-manje, ispravno sudio, iako možemo i moramo priznati da postoje neke njegove presude koje su problematične. Tako je i u ovoj presudi problematično uključivanje predsjednika Tuđmana u udruženi zločinački pothvat i to iz više razloga, ne samo zato što je Žalbeno vijeće elegantno izbjeglo odlučivati o tome je li prvostupanjsko vijeće ispravno zaključilo da postoje dokazi da je predsjednik Tuđman imao zločinačku namjeru, nego i zato što imamo presudu koja je toliko fokusirana na pokojnika, koji se osobno nije mogao braniti, a svima drugima bilo je zabranjeno zastupati njegove interese u tom predmetu. Mislim da je to problematično i da je ova osuda, onako kako je ona konstruirana – da je hrvatsko vodstvo planiralo provesti podjelu BiH putem etničkog čišćenja, a da su šestorica osuđenih bili izvršitelji tog plana – nije ispravna. A budući da su se zločini dogodili, drugo je pitanje tko ih je počinio i tko je bio nadređen počiniteljima, u to ne mogu ulaziti«, zaključuje na kraju Mišetić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.