Ne bih rekao da se odnos prema antifašizmu mijenja. U Hrvatskoj je antifašizam još uvijek prilično jak. Mijenja se to da su glasnije desnica i ekstremna desnica, koje su i prije imale rezerve prema antifašizmu i drugačija mišljenja. One su sada glasnije i zato se čini da je zemlja više sklonija fašizmu nego prije, što mislim da nije točno.« 

  Tako je ustvrdio istaknuti hrvatski povjesničar, publicist i pripadnik antifašističkog pokreta u II. svjetskom ratu Slavko Goldstein u razgovoru s kolegom Enisom Zebićem za Radio Slobodna Europa. Po pitanju antifašizma hrvatsko društvo u minulih 25 godina nije se proslavilo. Naprotiv, s ciljem da se stvori što veća omraza prema slomljenom režimu, u vrijeme i poslije rata za neovisnost započela je široka, državna akcija revizije povijesti. Za posljedice je, između ostalog, imala masovno rušenje antifašističkih spomenika i spomen obilježja, sotoniziranje antifašističkog pokreta i njegovih vođa, odnosno javne pokušaje rehabilitacije režima NDH, koji traju do današnjih dana.

Ipak, Goldsteinova optimistična procjena odnosa Hrvatske prema antifašizmu nije neutemeljena, o čemu govori činjenica da u gotovo svim većim hrvatskim gradovima djeluje niz antifašističkih organizacija i grupa, koje promoviraju ideje jednakosti, solidarnosti, socijalne pravde… Paralelno s novim valom nacionalnog i vjerskog ekstremizma, posljedicom političkih i ekonomskih okolnosti u kojima živimo, raste i svijest društva o nužnosti obrane od društvenih i političkih snaga koje zagovaraju »čistu državu«. Jedna od takvih organizacija Mreža je antifašistkinja Zagreba, koja je minulih tjedana bila posebno aktivna na obilježavanju 70. obljetnice oslobođenja Zagreba. 

 Prebrojavanje Hrvata

– Hrvatski antifašizam danas se pokušava »spasiti« prebrojavanjem Hrvata i Hrvatica koji su bili aktivni u antifašističkom pokretu u vrijeme II. svjetskog rata. Ta vrsta revizionizma, smatram, također je jako opasna. Ono što je važno jest antifašističko naslijeđe, odnosno važne su ideje proizišle iz antifašističke pobjede, kao što su bratstvo, jedinstvo, klasna emancipacija…

Ako antifašizam promoviramo brojeći Hrvate, onda se bavimo promoviranjem praznog pojma. Važno je ono što je emancipatorno i političko u ideji antifašizma. To je potrebno spasiti, kaže za naš list aktivistica Mreže antifašistkinja Zagreba Milena Ostojić. Na primjedbu kakva se može nerijetko čuti kod rasprava o današnjem antifašizmu, koja kaže da je on izlišan s obzirom na to da je fašizam davno poražen, naša sugovornica napominje da »historijskog fašizma, kakav je nekad bio, uistinu nema, ali sigurno je da su vrlo živi neki njegovi elementi, koje, uostalom, na dnevnoj bazi promoviraju ekstremno desne političke opcije«. 

  – Elementi fašizma s kojima smo suočeni vrlo su opasni i na tu opasnost treba odgovoriti. Treba vidjeti što je to u antifašizmu što može odgovoriti na situaciju prema emigrantima, na stvaranje« tvrđave Europe, na nasilje prema manjinama… Svima je jasno da više nemamo fašizam iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali zar to znači da trebamo ignorirati pojavu ideja koje su na tragu jednom poraženih? Odgovor na njih ne nalazi se u praznom pojmu antifašizma, nego u njegovoj supstanci. Politička supstanca antifašizma je, recimo, solidarnost i to solidarnost koja prelazi granice etnija i država, kaže naša sugovornica.

Ova aktivistica Mreže mladih antifašistkinja napominje da je vrlo bitno podsjećati da je »historijski antifašizam« stvorio solidaran front protiv ekstremističkih ideja, odnosno da je i danas potrebno zagovarati solidarnost, jednakost i socijalnu pravednost, a ne svoditi antifašizam na upozoravanje na antifašističku preambulu Ustava. 

  – Antifašizam je kad se ljudi preko nacionalnih, etničkih i vjerskih granica prepoznaju kao jednaki, kao društveni, solidarni i spremni oduprijeti se svakoj opresiji i eksploataciji, zaključuje sugovornica. Hrvatske antifašističke organizacije, dakako, ne vide nikakav problem u suradnji i druženju s istomišljenicima iz država koje nas okružuju, što se u dijelu društva još uvijek opsjednutom mržnjom devedesetih tumači kao krunski dokaz da spomenute »ne vole Hrvatsku«.

Dakako, u sustavu vrijednosti koji mjeru ljubavi prema vlastitoj domovini nalazi u ispoljavanju netrpeljivosti prema drugima takve difamacije nisu neobične, niti neočekivane, kao što neočekivana nije niti propaganda kojom se nastoji skrojiti novija povijest bez ikakvih dodirnih točaka s narodima susjednih država, a naročito sa Srbima. Jedna od tih točaka svakako je antifašistički pokret u II. svjetskom ratu, u kojem su rame uz rame sudjelovali Hrvati, Srbi, Slovenci, Muslimani/Bošnjaci i drugi južnoslavenski narodi. 

 Otvoreno o povijesnoj realnosti

Jedan od plodova aktualne antifašističke suradnje minulog tjedna bilo je predstavljanje knjige »Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944.«, mladog beogradskog povjesničara, odnosno – kako se sam naziva – samostalnog istraživača Milana Radanovića. Predstavljanje knjige upriličeno je povodom proslave 70. godišnjice oslobođenja Zagreba. Radanović se, inače, bavi uglavnom poviješću Narodnooslobodilačke borbe i Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije.

– Prema mom dubokom uvjerenju, koje mogu u svakom trenutku argumentirati, Narodnooslobodilačka borba najveći je događaj u povijesti svih južnoslavenskih naroda i te zemlje koja nije imala dugi vijek trajanja. Sama ta činjenica zaslužuje pažnju i ozbiljno razmatranje. Osim toga, historijski fenomen Narodnooslobodilačke borbe podrazumijeva mnogo različitih aspekata koji su potiskivani u kolektivnoj svijesti, a između ostalog to je i internacionalizam, odnosno zajednička borba jugoslavenskih naroda protiv fašizma.

Niti jedan jugoslavenski narod samostalno nije bio u stanju osloboditi se fašističke okupacije. Oslobođenje im je omogućila zajednička borba, kaže Radanović. Također, naš sugovornik podsjeća da je antifašistička borba podrazumijevala i socijalnu emancipaciju širokih slojeva stanovništva, koje je do II. svjetskog rata bilo agrarno, vrlo siromašno i ekonomski potlačeno. 

  – Smatram da je antifašistički pokret stvorio pravednije društvo, u odnosu na društvo u Kraljevini Jugoslaviji, a pogotovo u odnosu na društva za vrijeme fašističke okupacije, kaže beogradski povjesničar. Na pitanje može li ovakvo tumačenje povijesti pasti na plodno tlo u društvima koja su kontaminirana mržnjom prema drugome, Radanović kaže da ne smatra kako je riječ o unaprijed izgubljenoj borbi. 

  – Već 25 do 30 godina javnost je u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije zatrpavana nizom poluinformacija, dezinformacija, mistifikacija, obmana i izmišljotina o partizanskom pokretu i razdoblju socijalističke Jugoslavije. Naravno da je nakon 25 godina demonizacije i difamacije ideologije koja je bila u osnovi tog pokreta vrlo teško boriti se s čitavim nizom predrasuda, vrlo prisutnih u dobrom dijelu javnosti. Međutim, prema mojoj procjeni tu dolazi do određenih promjena. Zahvaljujući Internetu i dostupnosti informacija koje se više ne mogu doznati u udžbenicima povijesti, mladi ljudi danas imaju priliku naučiti što nam se događalo u ne tako dalekoj prošlosti.

Prije samo desetak godina na Internetu je u tom pogledu vladalo ideološko jednoumlje, desničarski mrak. Ogromna većina informacija u NOB-u i II. svjetskom ratu bila je negativno intonirana u odnosu na partizane i jugoslavenski socijalizam. Danas je situacija puno povoljnija, kaže Radanović. Na pitanje što je s negativnim partizanskim nasljeđem, beogradski povjesničar ističe da je potrebno otvoreno razgovarati o svim aspektima NOB-a, nemati nikakve predrasude prema tim događajima i otkloniti sve tabue. – O historijskoj realnosti treba govoriti otvoreno i bez zadrške, zaključuje sugovornik. 

 U Šibeniku anonimno

Naročitu zanimljivost na takozvanoj hrvatskoj antifašističkoj sceni predstavlja pojava malih aktivističkih grupa, koje djeluju u sredinama što se smatraju jakim uporištima novog konzervativizma. Jedna od takvih grupa je Antifa Šibenik, čiji aktivisti rade u anonimnosti. Razgovor s jednom aktivista ove grupe stoga smo započeli pitanjem u čemu je problem s javnim antifašističkim angažmanom u Šibeniku. 

  – S imenima i prezimenima ne istupamo prvenstveno zbog svojih obitelji, jer u manjim mjestima nije baš popularno istaknuti se antifašističkim aktivizmom. Nije to popularno čak niti u Šibeniku, gdje je većina ljudi obiteljski povezana s antifašističkom borbom. Uostalom, mi nismo i ne želimo biti javne osobe. Želimo samo pogurati svoj grad u dobrom smjeru i moram vam reći da vidim razliku između vremena u kojem smo počeli djelovati i ovog danas. Naše akcije brisanja ustaških grafita po gradu bile su pozdravljene od strane lokalnih medija, a ljudi su nam se sami počeli javljati i pozdravljati naš rad. Vjerujemo da puno znači samo to da je naša pojava makar jednog čovjeka potaknula da razmišlja o antifašizmu i antifašističkom naslijeđu svog grada, kaže naš sugovornik iz Antifa Šibenik.