Prašina se, zapravo, nije još slegla. Niti će se, do daljnjeg, slijegati, jer će neobični brak (riječ na k… ćemo ubuduće strogo izbjegavati u opisivanju odnošaja u formirajućoj vlasti) Mosta, HDZ-a i »nestranačkog stručnjaka« na mjestu mandatara Vlade u kombinaciji s ne pretjerano uvjerljivom parlamentarnom većinom, sasvim sigurno na redovnoj bazi izazivati političke potrese svakakvih magnituda. S Damoklovim mačem raspada koji će joj neprekidno visjeti nad vratom, od prvog do posljednjeg dana djelovanja.

Uglavnom, frenetične političke bitke i obrati kakvima smo svjedočili nakon 8. studenog neće tek tako nestati iz javnog života, samo će se sve zbivati pod nešto manjom razinom stresa i ipak u većim vremenskim razmacima.

Pratiti rad konstituiranog Sabora i političku scenu u Hrvatskoj do daljnjeg će, dakle, biti dinamičnija zanimacija nego ikad dosad.

No, kako ne bi još jednom zaboravili išta naučiti iz povijesti, valja detaljno ponoviti kako je uopće došlo do raspleta u kojem je na šokantan način Most u »sudačkoj nadoknadi« doveo HDZ i »nestranačkog stručnjaka« te stranke na vlast. Valja, još jednom, ući u anatomiju najveće prevare u povijesti hrvatske politike.

Izjava kod bilježnika nije problem

Za početak – ne postoji ama baš ništa sporno u samoj činjenici da je Most na kraju otišao u… brak s HDZ-om. Suradnja tih dviju stranaka nije apriorno negativan rasplet priče, niti je suština prevare u tome da se Petrov odlučio za Karamarka, a ne za Milanovića. Svaka stranka ima, još uvijek, slobodu biranja svojih političkih partnera i svoje političke sudbine. Niti je sporno što Most nije još u predizbornom periodu naznačio da im je HDZ bliži – radi se o legitimnoj i produktivnoj taktici kojom se išlo na maksimiziranje prosvjednih glasova. Nije, čak, nećete vjerovati, pretjerano sporna ni čuvena Petrovljeva izjava ovjerena kod javnog bilježnika dva dana pred izbore o tome da neće u »jednostranu koaliciju« (riječ na k…, isprika, ali samo u tuđem citatu) s HDZ-om i SDP-om, jer je ta sitna, tipično politikantska, jeftina prevarica šefa Mosta bila tako razvidna da je onaj koji je zbog nje odlučio dati glas Petrovu doista i zaslužio biti namagarčen. Neulazak u… »jednostranu koaliciju« s nekom od dvaju velikih stranaka je bio moguć samo pod tri nemoguća uvjeta: da se formira Vlada nacionalnog jedinstva, da Most dobije toliko malo mandata da nikom ni ne trebaju (što je tog 6. studenog već bilo jasno neostvarivo) ili da Most sam dobije sedamdesetak saborskih mandata.

Sve ostalo, međutim, nije ni sitno, ni neozbiljno. Sve ostalo što je Most izveo u predizbornom, a naročito u postizbornom periodu zasluženo će se u političkoj povijesti spominjati kao – nečuveno.

Embrionalna faza

Prvi znak sumnje u časne namjere ekipe koju je okupio Petrov bilo je upadljivo odbijanja priče o ideološkim temama, otklanjajući ih ocjenom o njihovoj nebitnosti. Možda smo tad, u embrionalnoj fazi navjeće hrvatske političke prevare mogli i dobrohotno misliti da se radi o nesnalaženju novih, mladih i lokalnih političara na velikom terenu, jer, zaboga, i svaki ekonomski potez je protkan ideološkom osnovom (kome uzeti, a kome dati se nikad ne vodi matematičkim, neutralnim principom efikasnosti, što vidimo ovih dana u burnoj raspravi oko budućeg modela zdravstva). No, kad Petrov, nakon svega, u društvu s Tihomirom Oreškovićem (za one koji su zaboravili, mandatar i budući premijer bez ikakvog izbornog legitimiteta) zabrani novinarska pitanja o svjetonazorskim temama, jasno je da se ne radi o pukom nesnalaženju, nego o želji za skrivanjem pravih motiva i pravaca političkog djelovanja.

Jednako tako, dobrohotno, se moglo gledati na skoro-pa-HDZ-ovsku ivana-maletićevsku spiku o potpunoj propasti domaćeg gospodarstva i krizi kojoj nema kraja – ako se ne hitno ne promijenimo, u godini u kojoj je gospodarski rast iznenadio gotovo sve analitičare i u posljednjem se kvartalu zaustavio daleko iznad EU prosjeka, pače, u blizini samog vrha ljestvice. Toliko držati oči zatvorenima za stvarnost se, sad znamo, može raditi samo namjerno.

Prvih desetak dana nakon izbora, stvari su izgledale normalno; Most je krenuo u pregovore s obje koalicije o reformama, doduše, njihovi zahtjevi su često bili nedorečeni, nerazrađeni, pače – čudni (Ekonomski savjet koji bi vodio gospodarstvo) ili bizarni (donošenje mjera koje već postoje), ali i to se pripisivalo neiskustvu i nesnalaženju. Kao i pretjerana reakcija pri promptnom izbacivanju Drage Prgometa iz igre. Razmak između dva bloka Most je održavao jednakim, barem dok ne analizira njihove temeljite odgovore na svoje reformske zahtjeve. Obje koalicije su posao shvatile vrlo ozbiljno i Mostu su poslale opsežne odgovore, Hrvatske raste je sastavila čak dvjestotinjak stranica materijala.

Dobrohotni promatrač je tu očekivao odluku – mladi, obećavajući političar iz Metkovića i njegova reformska ekipa će temeljito proučiti odgovore i na osnovu njih se odlučiti za stranu koja im je bliža. I sve to, jasno, opsežno objasniti. Da se u tom trenutku Most odlučio za HDZ (uz detaljno objašnjenje), sačuvali bi vlastiti obraz i političku budućnost (koju, sasvim je izvjesno, više nemaju).

No, analizu odgovora na reformske zahtjeve Most nikad nije napravio. I tu je cijela stvar počela jako zaudarati.

»Aha« trenutak – onaj u kojem se kroz priču počne vidjeti prava istina, zbio se kad je Most, pred sam kraj pregovora o reformama, ničim izazvan, odjednom ubacio proglašenje gospodarskog pojasa, kao, ni manje ni više, nego izlučni uvjet za odabir partnera. Sve dotad je, dakle, odjednom postalo nevažno pred ne pretjerano bitnom deklaracijom (jer se gospodarski pojas ne može primjenjivati na zemlje Europske unije), za koju se dalo pretpostaviti da će je prije podržati HDZ (na gospodarskom pojasu su birače još 2007. godine izvarali HDZ i HSS), nego SDP. Tu se već dalo solidno nanjušiti odakle vjetar puše.

Milanovićev rendgen

Razbijanje i najmanje sumnje o tome da Most želi, pod svaku cijenu, održati HDZ na vlasti dogodilo se nakon što su i SDP i HDZ odbili dva ključna uvjeta Mosta za nastavak pregovora: nestranačkog premijera i tripartitnu koaliciju. Most je tražio bezuvjetno prihvaćanje.

SDP je odbio jasno, HDZ jalovo muljajući o tome kako se, eto, može razgovarati čak, možda, jednom, i o nestranačkom mandataru, dok je crveni karton tripartitnoj koaliciji bio jednako jasan kao i kod SDP-a. Petrov je, međutim, HDZ-ovo odbijanje vlastitih ultimativnih uvjeta proglasio – prihvaćanjem.

U tom trenutku sve je bilo jasno – cijela priča vođena je od početka na način da se HDZ dovede na vlast, a cijela krinka s »reformama« i »pregovaranjem«, imala je za cilj da se Most ne razlomi i, avaj, ne donese većinu lijevoj koaliciji koja je mogla računati na više mandata od Karamarka.

Milanovićev preokret i vraćanje u pregovore o tobožnojoj tripartitnoj Vladi pritom je do kosti, poput rendgena, prokazao suštinu prevare.

HDZ je još jasnije odbio Mostove uvjete, SDP prihvatio sve sulude zahtjeve koje im je Petrov bacao na stol i nije bilo druge nego da se metkovski gradonačelnik do kraja razgoliti i osramoti pričom o »pozivima iz SDP-a članovima Mosta« radi kojih je preko noći prekinuo pregovore, odbio potpise koje je imao da on sam postane mandatar, te ekspresno, u roku od jednog dana zajedno s Karamarkom nađe pilulu za smirenje u vidu Tihomira Oreškovića (za one koji su zaboravili, mandatar i budući premijer bez ikakvog izbornog legitimiteta) i veselo odnese potpise predsjednici države.

Pitanja o »nebitnim« detaljima o tome tko je koga zvao, zbog čega i što je nudio – a što je, tobože, bilo okidačem za najbrži i najvratolomniji zakoret od stoljeća sedmog – u Mostu smatraju jednako pristojnima kao i upotrebu riječi na k… za opisivanje njihovih odnošaja s HDZ-om.

Na kraju i na početku svega, nema nikakve sumnje u duboku vrijednost koju će Hrvatska imati iz nastanka i života političkog projekta poznatog pod nazivom Most. Samo, ključna riječ političke ostavštine Bože Petrova neće biti reforma, već – opomena.