Dokumentarni film »Gazda« Darija Juričana, zagrebačkog redatelja srednje generacije, ozbiljan je, informativan i relevantan istraživački rad, potkrijepljen i montiran u najboljoj maniri objektivnog, marljivog i strpljivog novinarstva. Uspjevši u sedamdesetak minuta pregledno prikazati mehanizme kojima vladajuća politika u posljednjih četrdesetak godina upravlja ovdašnjim gospodarstvom, Juričan gledatelju nudi otrežnjujući pogled u skrivenu prirodu socijalističke i tranzicijske Hrvatske, podastirući anatomiju institucionalne truleži iz koje bujaju neobične biljke poput današnjeg Agrokora, i gustom sjenom zasjenjuju društva i izvan hrvatskih granica.

Istodobno, premda obrađuje jednu od najvećih trauma posttranzicijske Hrvatske, Juričanov je film lišen resantimana, bijesa ili grčevitosti, i to je vrlina koju valja naročito naglasiti. Premda nastao iz nadasve osobnih motiva – redateljev otac Ljudevit Todorićev je vršnjak koji je četiri desetljeća skromnoga radnog vijeka proveo u bivšem Unikonzumu – film »Gazda« nije lišen čak i blage autoironije, dok o svojem glavnom »liku«, sustavu koji magijom »slučajnosti« stvara Moloh Agrokora, pripovijeda naizgled nezainteresiranim tonom objektivnog promatrača. Razotkrivati sistemsku korupciju bez gnjevnih osobnih optužbi, pa to još činiti argumentirano – to je u Hrvatskoj oduvijek rijetkost, za koju je potrebna visoka razina istraživačke i autorske discipline.

Juričan, naizgled paradoksalno, tvrdi kako »Gazda« nije film o Ivici Todoriću. I nije. »Ovo je film o uspjehu i kako se do njega došlo, ovo je film o neuspjehu i kako u njemu živimo«, jedna je od prvih rečenica koje narator, sam Juričan, izgovori u dokumentarcu. Film nije o Todoriću, nego o sustavu, o tom neuhvatljivom socijalnom konstruktu koji ne možete uhvatiti ni za glavu ni za rep, i u kojem osobna odgovornost iščezava kao rosa na jutarnjoj magli, ali koji tako fatalno određuje živote svih nas: većine za zlo, manjine za dobro.

Agro i korpa

Doks počinje duhovitom sekvencom koja nenametljivo naznačuje kontekst priče: snimatelj namješta sredovječnu ženu na kauču za intervju, ona se meškolji, nevješta pred kamerom, a onda pita: »A kaj buš me pital?«

Shvaćamo – to je Juričanova majka, skromna žena, jedna iz vojske obespravljenih u hrvatskoj privatizaciji. I priča kreće: Todorićev otac Ante, uspješan ali kontroverzan socijalistički gospodarstvenik, njegov poslovni uspjeh, podizanje tvrtke Agrokombinat potkraj šezdesetih, i pad poslije 71, drakonska zatvorska kazna na 13,5 godina zatvora.

Sjajni su vremenski skokovi s arhivskih snimki tih uspješnih pogona prije četrdesetak godina: danas, prekrila ih silna travuljina. Antin haps i izlazak, poslije kojega pokreće biznis s cvijećem, i tu, u drugoj polovini osamdesetih, prvi put se spominje Ivica Todorić, da 1989. osnuje tvrtku Agrokor, od »agro« i »kor«, »korpa«.

Potom rez – Vlak slobode, Zagreb-Knin, kolovoz 1995. Za stolom Tuđman, Škegro, Njavro, Prka… Prka skida šešir, pokazuje: pun para, novčanica, marke, kune… Do prozora, za stolom, smješka se samozatajni Ivica Todorić. I tad kreće istinski istraživački dio, u kojemu Juričan redateljski mudro obrađuje četiri Agrokorove afere: prvatizaciju Unikonzuma i njegovo pretvaranje u Konzum; tzv. »pšeničnu aferu«, kad je silna pšenica nestala iz Robnih zaliha, a skandal potonuo u živom pijesku saborskoga istražnog povjerenstva; privatizaciju Jamnice i Todorićevo prezimanje dvorca Kulmer ponad Zagreba.

Dokument po dokument, rečenicu po rečenicu, informaciju po informaciju, intervju po intervju, kronološkim redom, razotkriva Juričan kontekst, tok i zavijutke svakoga od tih prešućenih skandala. Unikonzum, u kojem je redateljev otac ostavio kosti, a iza sebe skroman socijalistički stan i obitelj koju muče neodgovorena pitanja, privatiziran je 1992. »with a little help from« Jozo Petrović.

Isti je to Petrović koji se pojavljuje u Sanaderovoj »aferi Ina« i Karamarkovoj »aferi konzultantica« – pa se čovjek pita ne bi li  ozbiljno novinarsko istraživanje o Petroviću iznjedrilo zanimljivijih uvida i od istraživanja o Todoriću? »Da je Hrvatska bila pravna država, skupština dioničara bila bi poništena!«, kaže u kameru sindikalist Mario Iveković, koji je prve sindikalne bitke bio baš u Unikonzumu.

Ali nije poništena skupština, nego je sudu osam godina trebalo da male dioničare obavijesti kako neće prihvatiti njihovu tužbu. Kad su došli na sud, sutkinja ih blijedo gledala. Potom, kad je privatizacija okončana, svjedočimo Konzumovu svevlađu: kako ravnatelj Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja »leti« samo osam dana nakon što je utvrdio Konzumovo »višekratno nepoštovanje propisa«, te kako se u Sesvetama mijenja GUP i namješta natječaj kako bi grad Zagreb Konzumu plaćao najam gradske knjižnice u prostoru sagrađenom još i prije natječaja…

Neobjavljene snimke

Pšenična afera obrađena je kroz maestralan Juričanov intervju s Vladimirom Šeksom, koji je vodio saborsko istražno povjerenstvo. U arhivi Sabora manjka osamdeset posto materijala o tom slučaju, obavještava Juričan Šeksa. »Niste dobro tražili«, odgovara ovaj. Je li Agrokor ikad financirao HDZ? »Ne znam. Moguće, kasnije…« Potom, Jamnica – kako Agrokor iz godine u godinu crpi više nego je dopušteno koncesijom, i tako dalje, i tako dalje… Naročito je zabavan dio u kojemu Juričan objavljuje neobjavljene arhivske snimke HTV-a s prosvjeda nevladinih aktivista pred dvorcem Kulmer, glembajevskim zdanjem ponad Zagreba koje je Todorić zapasao za svoj topli dom.

U veljači 2009., pedesetak aktivista Zelene akcije i Prava na grad došli su pred dvorac podsjetiti kako je grad Zagreb to mjesto 2003. proglasio javnim dobrom, možda za hotel, pa su se htjeli »prijaviti na recepciji«. Tonči Kriste, savjetnik u Agrokoru, izašao je pred aktiviste i, ne trepnuvši okom, objavio kako je »postupak kategorizacije hotela u tijeku«, ali da je »teško reći kad bi mogao biti završen«. U maniri teatra apsurda, dijalog se nastavlja još neko vrijeme – aktivisti pitaju »mogu li se bar prijaviti na recepciju« – a potom sve opet tone u sivilo svakodnevnog hrvatskog »business as usual«.

Istraživačka priča

Juričan je film snimao tri godine, »što i nije tako dugo s obzirom na prepreke – nevoljkost sugovornika, otezanje u institucijama i teškoće s pronalaskom dokumentacije«. Usprkos svemu, intervjuirao je mnoge ljude i prvi put otkrio cijelu silu dokumenata, rekonstruirajući taj famozni Todorićev »prvi milijun«. Film je koštao oko 350 tisuća kuna, od čega 320 tisuća iz HAVC-a, tridesetak tisuća iz zaklade Kultura nova – i tu se sluti i odgovor na pitanje zašto se Zlatko Hasanbegović tako marljivo trudi zaustaviti, uz ostale, i te dvije institucije. Ali i neprofitne medije: na portalu forum.tm, jednome od onih koje je Hasanbegović izravno ugrozio, objavljena je dosad najtemeljitija novinarska istraživačka priča o Todoriću, ona kolege Saše Paparelle, koja je Juričanu poslužila kao nit vodilja. Sve u svemu, s malo novca ali mnogo volje, istraživačkog umijeća i upornosti, Dario Juričan i njegovo društvance dokazalo je kako uvriježeni stereotip – da je Todorić »nedodirljiv« – vrijedi samo ako nitko ništa ne poduzme.

Osim što smo dobili važan uvid u institucionalnu paučinu društva u kojem živimo, to je vjerojatno i najljekovitija poruka Juričanova filma: da ova demokracija, ma kako se fragilnom i glumljenom činila, još uvijek omogućuje da (svakoga) velikog »gazdu« razotkrije i skromna novinarska bratija, predvođena momkom iz zagrebačkog solitera. Ljudevit Juričan imao bi razloga za smijeh, baš kao što se u posljednjem kadru smiju njegova supruga i sin.