Ako branimo odlazak na sirijsko ratište, onda moramo i na ukrajinsko

Reuters

Politički analitičar Žarko Puhovski smatra da su dvojbeni kriteriji po kojima se nešto proglašava terorizmom, a nešto ne te da je nelogično samo »proamerička« djelovanja smatrati prihvatljivim

Premijer Zoran Milanović izjavio je da Hrvatska povodom hrvatskih građana koji odlaze u Ukrajinu kako bi se borili na strani provladinih snaga »ne može ništa«. »Odlaze i iz drugih država također. I na jednu i na drugu stranu.

Sve dok god nije riječ o terorističkoj organizaciji, bez obzira kako gledali na to, sklono ili nesklono, tu ne možemo ništa. Ali ako se to poveže s terorizmom, ne samo u Ukrajini nego i na Bliskom istoku, to je ozbiljnije«, izjavio je Milanović dometnuvši kako države EU pokušavaju pronaći način djelovanja kad se otkrije sudjelovanje njihovih građana na strani islamskih militanata.

   Međutim, neke druge države u regiji ipak su pronašle način da učine nešto kada je riječ o istom problemu. Za razliku od Hrvatske, nekoliko zemalja regije donijele su zakone kako bi zaustavile i sankcionirale odlazak balkanskih ratnika na strana bojišta, bez obzira je li riječ o Siriji, Iraku, Afganistanu, Ukrajini ili drugim ratištima diljem svijeta.

ORaH s velikom zabrinutošću prati događanja u Ukrajini pozivajući hrvatsku vladu da poduzme konkretne akcije kako bi spriječila odlazak hrvatskih građana u Ukrajinu i njihovo uključivanje u ratne operacije u toj zemlji. »Rat u Ukrajini posljedica je sukoba političkih i ekonomskih interesa Rusije te zemalja Europske unije i SAD-a, zbog kojih je narod u Ukrajini postao žrtvom ratnih operacija, a Ukrajina poligon za sukob velikih sila«, navodi se u priopćenju ORaH-a, u kojem se upozorava i na dvostruka mjerila hrvatske vlade prema angažmanu hrvatskih državljana u ratu u Ukrajini u odnosu na njihovo sudjelovanje u ratnim operacijama u Siriji.

Politika regije

Bosna i Hercegovina probila je led u lipnju prošle godine donijevši zakon prema kojem je kazna za organiziranje ili sudjelovanje u stranim ratovima od jedne do 10 godina zatvora, za mobiliziranje državljana BiH u strane paravojne formacije najmanje pet godina zatvora, a za poticanje odlaska na strana ratišta putem medija predviđena je kazna do četiri godine zatvora. Bosanskohercegovačke vlasti nisu stale samo na riječima.

Prošle je godine u toj zemlji policija provela akciju »Damask« uhitivši 15 ljudi koje sumnjiče da su se borili u Siriji i Iraku, odnosno da su regrutirali i podržavali druge državljane BiH da odu u rat. Tada je uhićen i vehabijski vođa Husein Bilal Bosnić, kojemu je ovih dana počelo suđenje u Sarajevu.

   U međuvremenu su ratno gastarbajterstvo zabranile i Srbija, Makedonija i Kosovo, želeći na taj način zaštititi svoju reputaciju u svijetu, ali i udovoljiti željama euroatlantskih saveznika, jer je redom riječ o zemljama koje se žele pridružiti euroatlantskim integracijama.

Međutim, prijetnja višegodišnjim kaznama zatvora s kojom su suočeni ratnici iz Srbije nije zaustavila odlazak srpskih dragovoljaca na strana ratišta, ponajprije na ukrajinski front, niti ih je impresionirao poziv premijera Aleksandra Vučića da se vrate u zemlju i brinu o svojim obiteljima, a ne da ratuju u tuđoj zemlji za »6000 ili 1200 dolara«, ovisno o tome tko ih koliko plaća. Srpski plaćenici bore se na strani proruskih separatista na istoku zemlje, u Donjeckom bazenu, gdje ih je, kako se procjenjuje, nekoliko stotina.

Prema pisanju srpskih medija, srpski dobrovoljci organizirani su u Donjecku u okviru srpskog bataljuna »Jovan Šević«, imenovanog po srpskom vojskovođi iz 18. stoljeća. Bataljunom zapovijeda Bratislav Živković, inače zapovjednik srpskog četničkog pokreta Knez Lazar, koji se pridružio proruskim snagama na Krimu u vrijeme lanjske ruske aneksije tog strateškog ukrajinskog poluotoka.

Bataljun Azov

Strani plaćenici na provladinoj strani u pravilu završavaju u jednoj od najkontroverznijih postrojbi na cijelom ukrajinskom ratištu, bataljunu Azov, koji djeluje u okviru ukrajinskog ministarstva unutarnjih poslova i broji oko 600 ljudi, a nastao je u okviru ekstremnog Desnog sektora, organizacije u kojoj su svoje mjesto našli i neonacisti i ultradesničari.

Mnogi od njih su stranci, među njima ima i Hrvata, zbog čega se u medijima počelo govoriti o produžetku balkanskih ratova, ovaj put u Ukrajini, gdje se Hrvati i Srbi ponovno gledaju kroz nišan.

   Nakon što je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić potvrdila da se hrvatski državljani bore na strani provladinih snaga u Ukrajini, ministarstvo na Zrinjevcu preciziralo je da je riječ o osam takvih državljana, te da njihov odlazak u Ukrajinu nije povezan s državnim institucijama, niti ih one na bilo koji način podržavaju.

   »Bez obzira na to što se radi o vrlo malom broju pojedinaca, to nas zabrinjava i situaciju pratimo s najvećom ozbiljnošću«, poručili su iz sjedišta hrvatske diplomacije, reagirajući na poziv Moskve Hrvatskoj da spriječi odlazak hrvatskih plaćenika u Ukrajinu, što je bio prvi slučaj da je iz hrvatskih institucija stigla rezerva prema odlasku hrvatskih državljana u Ukrajinu.   

Za i protiv

Naime, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić ranije je izjavio da sve dok pojedinci iz Hrvatske ratuju na strani legitimne ukrajinske vlade ne čine kazneno djelo, dok je ministar pravosuđa Orsat Miljenić bio još izravniji, podsjetivši na hrvatsko iskustvo iz Domovinskog rata, kada su dragovoljci iz cijelog svijeta dolazili boriti se na našoj strani, pa Hrvatska »zbog vlastite povijesti« ne smije svojim državljanima braniti da to isto idu raditi negdje drugdje.

   Treba li, dakle, i Hrvatska zakonski zabraniti, po uzoru na niz zemalja u regiji, odlazak hrvatskih dobrovoljaca i plaćenika, na strana ratišta? Politički analitičar Žarko Puhovski smatra da treba zabraniti ili odlazak na sva ratišta ili na nijedno, i to zbog dvojbenih kriterija po kojima se nešto proglašava terorizmom, a nešto ne.

   – Trebalo bi imati opći stav, uvjeren je Puhovski, smatrajući kako je nelogično »proamerička« djelovanja smatrati prihvatljivim, a »antiamerička« neprihvatljivim, iako, kako kaže, ne gaji »nikakve simpatije za kalifat«.

   Puhovski podsjeća i na sudjelovanje stranih dobrovoljaca u Španjolskom građanskom ratu koncem tridesetih, kada su na sličan način tretirani oni koji su se borili na republikanskoj strani.

   Je li, dakle, u pravu ministar Miljenić koji smatra da je hrvatsko iskustvo iz Domovinskog rata, kada su se strani dobrovoljci borili na hrvatskoj strani, argument protiv zabrane ratovanja naših državljana u inozemstvu?

   – To je moguć stav, no onda se on treba odnositi i na Siriju, smatra Puhovski.