Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
21. veljače 2019.
Razgovor s povodom

Akademik Vlatko Silobrčić bez dlake na jeziku: Broj plagijata, prodavanja ispita i diploma u Hrvatskoj je zastrašujući

foto: arhiva NL
foto: arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 11. prosinac 2016. u 17:23 2016-12-11T17:23:00+01:00

"Kad je čovjek siguran u ono što radi, onda ga nikakvi napadi ne mogu pokolebati. Sad se očito sprema nova serija napada koja se odnosi na moju ulogu u Imunološkom zavodu u kojem sam bio direktor od 1992. do 1997. Sad su ljudi koji se trude da me u medijima diskreditiraju pronašli taj dio moje karijere, i sad će početi po tome kopati. Ja im samo poručujem, budu li kopali kako bi trebalo, imat će što iskopati."

Akademik Vlatko Silobrčić, uvaženi hrvatski znanstvenik na području imunologije, posljednje je dvije godine u medijima ponajviše eksponiran kao predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju Sabora RH. »Eksponiranost« je dosegnula vrhunac nakon što je najavio da će na dnevni red staviti prijavu za plagijat protiv ministra znanosti Pave Barišića koja je godinama stajala netaknuta, što je rezultiralo brojnim napadima u medijima na Odbor i njega samog, često od strane najviših sveučilišnih instanci.

Medijski sukob koji mnogi vide i kao sraz dvaju lobija u znanstvenoj zajednici, u konačnici je rezultirao ostavkom na mjesto predsjednika Odbora koju je akademik Silobrčić podnio iz protesta protiv pritisaka na rad Odbora. Silobrčić, poznat po svom oštrom stavu protiv plagiranja, ne libi se javno izjavljivati da se razvoj hrvatske znanosti koči s najviših akademskih pozicija vlasti, a nedavno je odlučio ući i u politiku, pod okriljem stranke Pametno.

Kako bi komentirali nedavnu reakciju Rektorskog zbora u kojoj između ostalog stoji da Odbor treba razriješiti, te da je izgubio moralnu vjerodostojnost?

– Rektorski zbog je izdao dva priopćenja u vezi sa svojom sjednicom u Mostaru. Prvo u nedjelju 4. prosinca i na to sam priopćenje reagirao jer je bilo napisano s potpunim manjkom mjere. Međutim, nakon što sam reagirao pojavilo se drugo priopćenje u kojem su izostali neki od dijelova na koje sam reagirao, tako da je moja reakcija završila »u ništa«. Kod tog drugog priopćenja najzanimljiviji je sastav ljudi koji su u to vrijeme bili na tom sastanku.

Mislite na, primjerice, ministra Barišića?

– Tako je.

Vi to tumačite isključivo kao pritisak na vas i Odbor? Ipak se radi o »cijelom« Rektorskom zboru...

– Mislim da sastav Rektorskog zbora i sastav ljudi koji su bili na toj posljednjoj sjednici Zbora u Mostaru, govori sam za sebe.

Profesionalna etika

Vi ste također nedavno ušli u politiku. Da li mislite da Odbor za etiku ipak ne bi trebao imati politički motivirane članove?

– Nije problem da li je netko član političke stranke, već je problem koliko je on profesionalan, odnosno da li ima profesionalnu etiku. Ona mu pak nalaže da u onome što govori i radi bude objektivan. Pitanje nije stranačka pripadnost članova odbora, već kako se oni ponašaju.

Kako se nosite s napadima u medijima nakon vaših istupa?

– Kad je čovjek siguran u ono što radi, onda ga nikakvi napadi ne mogu pokolebati. Sad se očito sprema nova serija napada koja se odnosi na moju ulogu u Imunološkom zavodu u kojem sam bio direktor od 1992. do 1997. Sad su ljudi koji se trude da me u medijima diskreditiraju pronašli taj dio moje karijere, i sad će početi po tome kopati. Ja im samo poručujem, budu li kopali kako bi trebalo, imat će što iskopati.

Tko se trudi da vas diskreditira?

– Dobio sam traženje da odgovorim na seriju pitanja, čini mi se od tjednika ili dnevnika 7dnevno. Pitanja su tako usmjerena da se čini kako oni definitivno misle da sam ja nešto skrivio, prije nego sam ja išta odgovorio.

I jeste li što skrivili po pitanju Imunološkog zavoda?

– Kad sam otišao iz Imunološkog zavoda on je poslovao s prihodom od nekoliko milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Kako gledate danas na probleme Imunološkog zavoda?

– O tome sam napisao seriju tekstova koja se nalazi na mrežnoj stanici rifin.com, napisao sam sve što se u Imunološkom zavodu događalo u mom mandatu. Između ostalog naveo sam i kako sam poslao preko 90 dopisa pokušavajući od države dobiti njihovu konačnu odluku – što žele od Imunološkog zavoda? Hoće li ga financijski podržati ili ga stvarno pustiti da se privatizira. U čekanju na tu odluku Imunološki zavod je tonuo i tonuo jer nije bilo nikad u njega ulagano koliko je trebalo biti. Država nije dozvoljavala da se u njega ulaže i svi su moji razgovori koje sam imao s potencijalnim inozemnim partnerima bili dvojbeni, jer nisam imao podršku države da to što sam preliminarno dogovorao i realiziram. Meni je sudbina imunološkog zavoda već tada bila jasna.

Prevarena zajednica

Da se vratimo na pitanje plagijata – da li je 43 predmeta koje je odbor zapremio tijekom dvije godine puno? Koliko je kršenje etičkih normi ukorijenjeno i u hrvatskoj znanstvenoj zajednici?

– Broj predmeta koje smo obradili je samo mali dio onoga što bi trebali obraditi, onoga što do nas nikad ni nije došlo. Broj plagijata, svih mogućih klijentelističkih radnji u akademskoj zajednici, prodavanja ispita ili diploma je zastrašujući. U usporedbi sa svijetom, mislim da smo po tome vrlo blizu samom vrhu. Pri tome je najveća razlika da »vani«, kad se tako nešto dogodi i otkrije, to završi sankacijama, a časopisi plagirane tekstove javno povuku i ispričaju se. Jer je svjetska znanstvena zajednica kojoj su ti tekstovi bili upućeni, ta koja je prevarena i njoj se treba ispričati. Kod nas ste imali slučajeva da se plagijator ispriča kolegi kojeg je plagirao kao da je to odnos između njih dvojice. To da se uredništvo časopisa ispričava cijeloj akademskoj zajednici, u Hrvatskoj se, koliko sam ja čitao, dogodilo samo dva puta. A plagijata i plagiranih članaka i knjiga je bilo, ja mislim, tisuću puta više.

Da li se to djelomično događa i zato jer jedan veliki broj hrvatskih znanstvenika objavljuje u domaćim, međunarodno ne pretjerano »vidljivim« časopisima sa slabijim sustavom selekcije?

– Tvrdim već dugo vremena da se u maloj hrvatskoj znanstvenoj zajednici ne može ostvariti pitanje objektivnog ocjenjivanja onoga što se u njoj događa. Ljudi se uglavnom međusobno poznaju, pa se ili mrze ili vole ili su čak i rodbinski vezani. Ono što u svijetu osigurava kvalitetu objavljenog su recenzije – ekspertna mišljenja ljudi stručnih u određenom području koji ocjenjuju tekstove prije objavljivanja. Ta vrsta objektivne ocjene u Hrvatskoj je, po meni, nemoguća. Imam dugogodišnje iskustvo čitanja recenzija za hrvatske časopise i upravo je čudesno što sve u njima možete pročitati. Nije rijetko da ih pišu sami autori koji sami sebe ocjenjuju, a takozvani recenzetni samo potpisuju to što je autor o sebi napisao.

Tu se vraćamo na pitanje kriterija, između ostalih i onih koji se tiču uvjeta za napredovanje. Prema podacima projekta bioinfo.hr 2013. godine samo je 10 posto hrvatskih znanstvenika bilo međunarodno konkuretno u smislu objave u vrhunskim stranim časopisima.

– Tu zapravo igra važnu ulogu i mit da će hrvatski jezik tobože propasti ako se na njemu ne objavljuju znanstvena istraživanja. Ljudi koji to tvrde, izostavljaju glavni razlog za objavljivanje – da informirate akademsku zajednicu o vašem otkriću ili mišljenjima. Kako možete uopće pretpostaviti da ćete takvim jednim malim jezikom uspjeti doprijeti do svjetske zajednice, što je bit znanstvenih dostignuća? U Hrvatskoj vam se, međutim može dogoditi i da vas proglase anti-domoljubom ako tražite da se rezultati istraživanja objavljuju na engleskom jeziku.

Niži kriteriji

Kad su se prije nekoliko godina pokušali službeno povisiti kriteriji za napredovanja u hrvatskoj znanstvenoj zajednici, taj je prijedlog naišao na dosta otpora. Kako gledate na općenite kriterije koji danas postoje u hrvatskoj znanosti?

– Kriteriji su već desetljećima drastično niži od onih koji postoje u svijetu. To je i glavni problem hrvatske znanstvene zajendice. Kad biste imali hrabrosti napraviti stvarnu ocjenu napredovanja u Hrvatskoj ili kad biste uzeli dizertacije koje su tu objavljene i njih ocijenili po svjetskim kriterijima, vrlo malo bi od tih objavljenih dijela »preživjelo«. Imate mentore koji ne prenose znanje na doktorante, a često i vrlo malo s njima komuniciraju. Hrvatska znanstvena zajednica se ponaša po svojim kriterijima, pa se izmišljaju kojekakvi pravilnici u kojima se stavljaju kojekakve brojke o kojima oni koji ih stavljaju nemaju pojma i interpretiraju ih na svoj način. Pod prividom objektivnosti potom se donose odluke o stvarima koje se ne daju na taj način ocjenjivati. Ako »kod kuće« nemamo ljudi koji mogu rješiti ovaj problem, uvedimo ih izvana da nas pouče kako se to radi.

Na koji pravilnik se referirate?

– Na sve moguće pravilnike koji sadrže takvu vrst nesuvislih brojaka.

Kako je po vama došlo do takvog stanja u hrvatskoj znanosti?

– Svjetski kriteriji se ne poštuju već jako dugo vremena i tijekom godina se u znanstvenoj zajednici povećavao broj ljudi koji u nju po stvarnim kriterijima ne bi trebali spadati. Na taj način dobijete ono što sam već nekoliko puta nazvao terorom nekompetentne većine. Kad to spojite s donošenjem zakona, propisa, kriterija onda će vam ta nekompetentna većina dizanjem ruku izboriti svoje kriterije koji su ispod svjetskih kriterija. To se kontinuirano već godinama odvija u hrvatskoj znanstvenoj zajednici.

Želite reći da se iz te »većine« regrutiraju ljudi i za najvažnije funkcije u institucijama?

– Tako je.

Mnogi, međutim, smatraju da su glavni problem hrvatske znanosti ipak niska izdvajanje iz budžeta?

– Izdvajanja su, kao što je poznato, ispod razine većine zemalja koje pretendiraju da imaju neku znanost. Ta količina novca je dakako nedostatna. No ako uzmete da se ona dijeli po vrlo dvojbenim kriterijama, onda znači da čak i tu malu količinu djelomično razbacujete. Može stoga biti upitno da li bi samo povećanje izdvajanja uz ovakve kriterije i ovakav vrijednosni sustav u znanstvenoj zajednici dalo ikakav boljitak.

Filozofski je dio iste priče

Kako gledate na aktualna događanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?

– Filozofski fakultet je sasvim sigurno dio te iste priče. Toj priči, naime, treba dodati i samovolju pojedinaca koji svoju poziciju osnivaju na umreženosti s ljudima koje vrlo često sami biraju i postavljaju, zato što ostatak te lokalne zajednice ili nije dovoljno hrabar ili nije dovoljno brojan da ih u tome spriječi.

Koji su vaši razlozi ulaska u politiku?

– Na stranici koju sam već spomenuo pisao sam puno tekstova o hrvatskoj znanosti, hrvatskoj televiziji, Imunološkom zavodu i HAZU. Jedan od prvih tekstova koji sam pisao prije više desetljeća ima naslov »znanstvenici nemaju pravo na šutnju«. Ja i dalje smatram da onaj koji nešto zna, ako je stvarni član neke zajednice, mora to što zna govoriti da bi zajednicu unaprijedio. Već se godinama trudim javno govoriti o stvarima za koje mislim da se trebaju promijeniti. Jasno mi je da me nitko ne sluša i onda sam u svojoj osamdesetoj godini odlučio pokušati još nešto. Budući da se sve u Hrvatskoj nažalost odvija u sferi politike, onda sam se složio s prijedlozima nekih kolega i rekao: ajmo pokušati još u politici. Možda na taj način dospijemo do javnosti bolje i efikasnije, nego što smo pokušavali pišući u »zatvorenom« krugu znanstvene zajednice.

Imate li još uvijek dosta energije za ove političke napore?

– Za sada da, iako u mojim godinama nikad ne znate što će biti sutra. No dok mogu, ja ću pričati.

Kako ukorijenjenost plagijata u znanstvenoj zajednici koja bi trebala predstavljati autoritet objektivnosti, može utjecati na snižavanje normi u društvu?

– Sve je dopustivo ako nema sankcija za nepodopštine. Dva su načina da se one spriječe, jedan je odgoj, odnosno obrazovanje, a drugi je sankcioniranje. Svaki plagijat je krađa. U svijetu ljudi zbog toga gube pozicije ili daju ostavke sami. Ne možete biti premijer ili ministar neke zemlje ako ste krali, vrlo jednostavno. To čak i ne bi trebalo propisivati.

Dakle u Hrvatskoj su znanstvene institucije te koje propuštaju sankcionirati?

– Apsolutno. Imate i svježe primjerke gdje institucija reagira na način »dobro, to je plagijat, ali mi ćemo to popraviti tako da čovjek ponovno napiše ono što je plagirao«. Ima toga koliko hoćete.

Saborski Odbor ne može prisiliti institucije?

– Ne. Mi možemo samo donijeti zaključak i preporuku.

Da li ipak možemo reći da dio hrvatskih znanstvenika radi dobar posao? Vidite li tu pomake?

– Hrvatska ima stanovitu jezgru ljudi koji obavljaju svoj posao po svjetskim kriterijima. Nažalost, njihov stvarni utjecaj na događanje u znanstvenoj zajednici je vrlo mali. Upravo zato jer su oni manjina utopljena u većinu onih koji nisu takvi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S pet zvjezdica napunite sezonu brzo, lako i jednostavno