Odmah nakon Matije Gupca, sjetit će se mnogi njegovog lica i imena. Darko Grivičić je možda najpoznatiji vođa seljačkih buna, ovih recentnijih, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza, a onda i osnivač te prvi čovjek Poljoprivredne komore. U vrijeme mandata ministra Tihomira Jakovine odlučio se, međutim, povući iz »politike« – iz iscrpljujućih pregovora oko cijene mlijeka, poticaja za agrar i dugih sastančenja u Zagrebu – te posvetiti samo poljoprivredi. Odnedavno Grivičić, čija šesteročlana obitelj raspolaže sa 850 hektara zemlje, osim hrane, na toj zemlji proizvodi i energiju – pelet iz poljoprivrednog otpada koji ostane nakon žetve soje i pšenice, kukuruza, uljane repice, raži, ječma, korova, bilo čega što bi se inače ponovo kao gnojivo zaoralo u zemlju. Njegova je peletarnica prva, i zasad jedina u Hrvatskoj za proizvodnju agropeleta, a stigla je iz Češke u kojoj se, priča nam Grivičić za posjeta pogonu u Slobodnici pored Slavonskog Broda, nalazi na svakom koraku, jednako tako i u Ukrajini, Danskoj, Nizozemskoj, mnogobrojnim državama koje na taj način nastoje smanjiti uvoz plina iz Rusije.

Zaokružena priča

»Ovo je najekološkija i najzaokruženija proizvodnja goriva, iz kojeg bi se, da je pameti u državi, mogle prozvoditi električna energija i toplina za cijelu Slavoniju, ali i šire – grijati škole i vrtići, ambulante, bolnice, ali i zapošljavati desetak tisuća ljudi. Nakon žetve bilo koje kulture, na poljima ostaju tone i tone stabljika i korova, energetski vrlo vrijednog otpada koji u peletarnicu s polja dolazi u balama, a izlazi kao agropelet, bez ikakvih ostataka. Dakle, od tone slame soje, pšenice ili neke druge sirovine, dobije se isto toliko peleta. Za razliku od drvenih, dobivenih iz posječenog stabla, i iz kojih se u zrak sagorijevanjem ispušta onoliko CO2 koliko ga je za života drvo upilo, agropelet ispušta još i manje CO2, koji će novo bilje na poljima pak opet apsorbirati, dakle nema nikakve štete. Dva kilograma peleta imaju energije koliko i litra lož-ulja, a njihova je ekološka prednost nemjerljiva, jednako tako i ekonomska računica. Napravio sam simulaciju za jednu ovdašnju školu koja se grijala na lož-ulje, a na kraju se ipak odlučila za plin. Da su lož-ulje zamijenili agropeletom, umjesto pola milijuna, na grijanje bi trošili 160 tisuća kuna. Ali nisu htjeli, ne razumijem zašto«, priča Grivičić, čije postrojenje zasad radi samo s manjim dijelom kapaciteta, a većinu onoga što proizvede, kaže, podijeli onima koji takav pelet mogu ložiti.

Iskustva Danaca

»Želim da se Slavonci upoznaju s onim što bi potencijalno mogli i sami proizvoditi, a svakako koristiti. Idu izbori, uvijek idu neki izbori, obećavaju nam autoceste, nogostupe i novu rasvjetu, sve što nam ne treba, za razliku od radnih mjesta. Ne trebaju nam ni nove škole jer nemamo đaka, ali nam za đake koje imamo trebaju poslovi. Ovakva jedna peletarnica na svakih pet do deset kilometara osigurala bi nam energetsku neovisnost i desetak tisuća radnih mjesta. Kroz tri godine, kad računam da će moje postrojenje raditi punim kapacitetom, zapošljavat će šestero ljudi, i tako bi moglo biti na svakom koraku. Tako je drugdje vani, pa Danci i Nizozemci, primjerice, čak i poboljšavaju svoje usjeve kako bi stabljike bile još energetski bogatije«, otkriva Grivičić. Biljka je, kaže, puna energije, a energija prešana u pelet se može pohraniti, za razliku od energije proizvedene iz sunca ili vjetra, koji su i sami po sebi nestalni.

Prepisana ideja

»Ne želim odrastanje svojih unuka pratiti preko skypea, želim da ostanu ovdje, a ako za njih nema mjesta i života od 850 hektara zemlje, onda ništa više ne vrijedi, i pitam se zašto sam se borio«, kaže Grivičić, agronom koji se poljoprivredom počeo baviti onog trena kad je, 1993. godine, došao s ratišta. Oženio se i sa suprugom Danijelom dobio četvero djece – Megi, Ines, Helenu i Luku, kojima je danas od osam do 24 godine.

Kako je pak došao na ideju agropeleta, pitamo ga, a on uz smijeh odgovara kako je ideju »prepisao« kao što je, veli, jako dobro prepisivao i u školi. Dok je bio predsjednik Poljoprivredne komore, puno je putovao po Europi pa tamo, točnije u Češkoj, vidio kako se i na ovaj način rješavaju energetske ovisnosti o ruskom plinu. »A kompanija od koje sam nabavio opremu bila je poput našeg Đure Đakovića, koja je klizila nizbrdo pa su njihovi pametni inženjeri pokrenuli proizvodnju strojeva za agropelete. Danas ne stižu zadovoljiti sve narudžbe iz Ukrajine, kojoj Rusija zavrće plinsku pipu, ali i iz drugih država. Kad bi Hrvatska iskoristila potencijal sa svih svojih polja, na uvoz energenata bi trošila između sedam i osam milijardi kuna manje nego sada. Izgraditi Plomin C na uvozni ugljen, a ne otvarati male agropeletarnice po Slavoniji, zapravo gdje god ima poljoprivrede, Bogu je za plakanje«, kaže Grivičić. Svi bi, kaže, od toga imali koristi, jer bi seljak, koji po hektaru pšenice ima čistu zaradu od 500 kuna, još dvije tisuće kuna mogao dobiti za otpad s tog polja.