ZAGREB  Svake godine Ministarstvo socijalne politike i mladih, nadležno i za obiteljske odnose, zaprimi 30-tak zahtjeva kojim jedan roditelj traži da se njegovo dijete ili djeca, koje je drugi roditelj odveo u inozemstvo, vrati u Hrvatsku, ili pak iz Hrvatske u neku drugu državu.

U većini slučajeva, odgovaraju našem listu iz Ministarstva, djeca budu vraćena, no taj proces, pokazuje praksa, može trajati mjesecima, pa čak i godinama. 

   Odvođenje zajedničkog djeteta ili djece u inozemstvo, bez suglasnosti drugog roditelja, tretira se kao otmica djeteta, i za nju roditelj koji je dijete odveo može kazneno odgovarati.

Vrlo često jedan od roditelja jednostranim odvođenjem djece u inozemstvo zapravo želi prekinuti svaku vezu s bivšim partnerom, prekidajući, međutim, i vezu djeteta s drugim roditeljem. 

   »Sanjam ih svaku noć, imam noćne more otkad ih nema blizu. Imam tisuću njihovih slika i stotine snimljenih kratkih filmova. Živim za njih, jer bez njih pored mene moj život ne postoji«, započinje svoju priču 48-godišnji D.N. iz Labina, čija je bivša partnerica nenadano, njemu ništa ne najavljujući, dvoje zajedničke djece odvela u Švedsku prije dva i pol mjeseca.

Otad ih nije ni čuo ni vidio, zna gdje su jer mu je policija dostavila adresu njihovog novog prebivališta, no njegov će, administrativni put do djece vjerojatno biti još jako dug. Toliko dugo će, što je najgore, djeca biti uskraćena za jednog roditelja, u ovom slučaju oca. 

  Kaznena prijava

Nakon četverogodišnje veze i dvoje rođene djece u toj vezi, par se razdvojio, a sud je skrbništvo dodijelio majci koja je preselila s djecom u blizinu Rijeke, dok je ocu dosuđeno druženje s djecom svakog drugog vikenda, plus 15 dana tijekom ljeta i i sedam dana zimi.

»Susreti su se odvijali redovito, ukoliko djeca nisu bila bolesna. Sve do početka travnja ove godine. Tog sam 4. travnja djecu vraćao iz Labina k majci, i mlađa mi je kći u autu tužno rekla kako će nju i sestru mama odvesti u daleku zemlju. To je bilo zadnji put da sam ih vidio. Prije nego što je povela djecu sa sobom, bivša je partnerica otišla u Švedsku sama, nakon čega sam odmah na sudu u Rijeci zatražio privremenu mjeru da mi se djecu dodijeli na skrb i čuvanje dok se majka ne vrati, i da sudu odmah preda dječje putovnice. Sud nije moj zahtjev uvažio, već je zakazao raspravno ročište za kraj travnja, na kojem smo svi doznali da je majka uzela i djecu te otišla s njima u Švedsku. To je za mene bio strašan šok«, priča otac koji je nedugo zatim protiv bivše partnerice, zbog odvođenja djece bez njegovog odobrenja, podnio kaznenu prijavu.

Ministarstvu socijalne skrbi dostavio je pak zahtjev za žurnim povratkom djece u Hrvatsku, no stvari baš i ne idu tako žurno. U kontaktu je sa švedskim Centrom za socijalnu skrb, ročište na kojem će se raspravljati o novonastaloj situaciji u Rijeci je pak zakazano za kraj kolovoza.

Otac, ogorčen sporošću kojom proces teče, ipak gaji nadu te planira odlazak u Švedsku, kako bi djevojčice uzeo sa sobom u Hrvatsku na onih 15 dana ljetnih praznika. To mu, međutim, nadležni u Švedskoj prvo moraju odobriti. 
  

Što će dalje biti, ne zna, no zna da je puno, već previše vremena prošlo dok je skupio sve potrebne papire, dao ih prevesti na švedski jezik, poslao na različite adrese, i sad čeka. Čeka što će odlučiti Švedska, čeka i da vidi hoće li Državno odvjetništvo podignuti kaznenu prijavu zbog odvođenja djece.

Policija, napominje, više nema tu što učiniti nakon što mu je dostavila adresu novog prebivališta djece, a ni naši centri za socijalnu skrb također u ovom slučaju nemaju što skrbiti. Ostaje mu još samo zahtjev za povratom djece u Hrvatsku, koji se šalje preko Ministarstva socijalne politike i mladih.

Sve napominje, traje predugo, s vrlo neizvjesnim ishodom, i što je najgore, malim šansama da će tako skoro opet vidjeti svoju djecu. 

  Dugo i skupo

»Zato sam se i obratio medijima, da javnost vidi na kakvim je mukama jedan roditelj kad mu se tako nešto dogodi, i koji nema nikakvu predodžbu o tome kad će opet vidjeti svoju djecu. O tome koliko sam novca na sve dokumente potrošio, neću ni govoriti. Napomenut ću samo da svaka stranica prijevoda na švedski košta 250 kuna. A prevedeno ih je jako puno«, zaključuje otac.

 
   Iz Službe za međunarodnu suradnju Ministarstva socijalne politike i mladih našem listu odgovaraju kako o ovom konkretnom slučaju, zbog zaštite djece, ne žele govoriti, no općenito napominju kako je bitno unutar godinu dana od protupravnog odvođenja djeteta iz Hrvatske u neku drugu državu podnijeti zahtjev za povratkom djeteta, temeljen na Haškoj konvenciji o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece. 

   »Povratak djece je moguć ukoliko sud druge države ocijeni da je zahtjev osnovan. Povratak djeteta se osigurava žurno, ali samo trajanje postupka ovisi o nizu okolnosti, budući da se ovim zahtjevom zapravo pokreće postupak pred nadležnim tijelom odnosno sudom druge države«, odgovaraju iz Ministarstva. 

   Iako daleko opširniji i veći od starog, novi Obiteljski zakon gotovo ništa ne mijenja kad je u pitanju jednostrano odvođenje djece, kaže Oliver Čanić, predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo.

Iako se iz Ministarstva najavljuje kako odvođenje djece više neće biti moguće, i kako će biti sankcionirano, to je, napominje Čanić, i sada slučaj, no praksa je nešto sasvim drugo, budući da proces povratka može trajati čak i godinama.

Za primjer, Čanić podsjeća na nedavni slučaj oca čije je dijete majka odvela sa sobom u Srbiju. Iako već nekoliko mjeseci taj otac ima čak i pravomoćno rješenje o obavezi povratka djeteta, svoje dijete u Hrvatskoj još nije vidio.