Kako god okrenuli, blagdansko je doba. Da nije, ne bi nas s malih ekrana vrebala predsjednica oko koje blješte lampice imanja Salaj, niti bi je pitali novinari k’o doma za Božić u nje kuha. Sjajno je to vrijeme za one što uređuju regionalni program i šefove emisija u kojima je živog javljanja. Jer, kad će ako sad biti neće darivanja, djece što pjevaju, dobrotvora što daruju, blagdanskog sporta i hrane u izobilju da je kadar televizičniji.

Jest, doduše, da su znalci emisije »Stadion« praktički proglasili Dinamo prvakom, a da još pola prvenstva ima. Ali, blagdani su pa neke bude u nas milosti, koliko god bedasto bilo proglasiti ikog unaprijed prvakom. Ovaj tekst hoće biti božićno blag.

BLAGDANI nose i blagdanski propagandni program, informacije o akcijskoj prodaju praščića, ili pak onog dječaka koji marno naokolo nosi gazirano piće da se i Djed Mraz napije. To voli, sve se čini, i mnoštvo što »U ime obitelji« kliče, jer nema nešto naokolo marširanja u ime spasa svega svetoga od strašnog konzumerizma. Reklamni »favorit«, po sudu nižepotpisanog, ipak je onaj pokušaja da nas se natjera da kupujemo naše, domaće, hrvatsko.

Jest dobroćudan je onaj djedica koji klobuke izrađuje po starinski, jest i da se može čovjek i solidarizirati s poslovnjakom koji s pomnjom bira najbolje za dar, ali otkud stari majstor od klobuka kada smo u metropoli nedavno valjda zadnjeg u nas zatvorili!? Pisalo se, Ivan Horvatić se zove zadnji naš klobučar koji je morao zatvoriti svoju radnju jer država nije imala ni malo sluha za tradicijski obrt kojeg sad u reklamu stavlja. Bit će da se nekom izrada klobuka učinila filmična, ma nije li to oglašavanje koje najblaže rečeno ne odgovora istini. Nema naših ruku klobuka, koliko god vas uvjeravali drugačije u ove dane od blagdana.

ALI, AJDE, možda su namjere bile plemenite. Ne mora se, uostalom, svemu što je na malom ekranu slijepo vjerovati. A opet lijepo je vidjeti da čuda postoje. Elem, »Život na vagi« RTL-a i pobjednik Dorian Crnković koji kući ide sa 150.000 kuna više i 77 kila manje. I još se, kako pišu, zaljubio usput. Momče je zaradilo svaku lipu tog novca, jer tortura koju prolaze natjecatelji čini se mukom neviđenom. Da je samo šetati naokolo gol do pasa, muka je, a kad uz to hektolitre znoja trošiš da bi se kući vratio lakši, strava je. Ako se nakon gledanja ovog showa itko zamisli nad vlastitim kilama, uspio je format svim kritikama usprkos. Ma, ako se s mršavljenje gledalo tek da bi se dočekalo da krene 321 kuhanje, e onda smo u problemu i mi što gledamo i ovi što su nam složili programa u koje si čas gladan, a čas sit.

Velikim finalem okončan je i Supertalent Nove TV. Pobijedili Emil i Mateja. Kako i ne bi kad plešu par metara visoko od zemlje. I u njih je u sve utkana, kako kažu, ljubav. Gdje god okreneš sama ljubav, osim u svih onih gnjevnih gledatelja koji su uvjereni da je netko drugi trebao pobijediti. I svi su u pravu. Kakva su to, naime, vremena došla kad se dovoljno ne cijeni talent da se tijelom viljuške i žlice privlače k’o magnetom!? U onoj bivšoj tvorevini bio je jadan takav show u kojem je slična vještina bila opjevana, baš kao i ona stanovitog gospodina koji je mogao struju provoditi kroz tijelo taman da na viljušku nabode hrenovku i isprži je bez da vatru pali. Biba Struja! Danas je sve teže nekako, danas moraš ili lebdjeti nad glavama žirija, ili smršavjeti 77 kila. Danas više nije dovoljno ni kad si dijete, a znaš s koliko je suza natopljena ona Mišina uspješnica koja kaže: »Ako me ostaviš, ako želiš kraj…!«

NA SREĆU, nije kraj ni blizu. Blizu su zato dani od repriza, pri čemu ne treba sumnjati da će »Sam u kući« na program i opet, a »Divan život«, kakve smo sreće, neće. Bit će misnih slavlja, bit će čestitki, bit će Pape Franje, bit će svega. Ma, ako treba nešto preporučiti nek’ to bude emisija pučke i predajne kulture »Šibenska luganiga«. Na slijepo valja preporučiti ono što se u šibenskom kraju slijepo voli, te kobasice što ih ima dolje i nigdje više. I da je u reklami s klobukom meštara koji luganige radi poštenije bi bilo. A opet, blagdani su, blagost neka i to tolika da se HRT, bome ni politika, nisu ni spomenuli. Jest doduše da će, nastavi li se aktualna politika čelništva HRT-a redakcije pučke i predajne kulture nestati, i ne samo nje, praktički nestati, ali dok je ima gledajte. Gledajte luganige i slušajte Jazz orkestar HRT-a kojem je 70 godine! Nema bolje. Sretan Božić i u slast!