Snimio Darko JELINEK / NL arhiva
Slaba ekonomija, u uvjetima pretjerane javne potrošnje i novih deficita, ne može dovijeka održavati tečaj samo na priljevima deviza iz inozemstva. HNB će morati sve češće braniti kunu od pada prema euru
RIJEKA Problem švicarskog franka samo je pokazatelj puno dubljeg problema hrvatske monetarne politike, a to je da je sve karte bacila na euro. Vezani smo prvo bili uz njemačku marku, a kasnije uz eurozonu, pristali smo dijeliti sudbinu tog zajedničkog, ali vrlo raznolikog monetarnog područja, što ima utemeljenje u dva krucijalna razloga: prvo, većina građana štedi u eurima i drugo, politička integracija kojoj smo težili i u koju smo ušli, nalaže uvođenje zajedničke valute.
Tu ostaje problem što je Hrvatska svim realnim pokazateljima neusklađena s kriterijima ulaska u eurozonu – osim stabilnošću tečaja – pa je jasno da euro u skoro vrijeme nećemo uvesti.
Obrana kune
No, počelo se tresti i to »najčvršće« sidro domaće ekonomske politike jer slaba proizvodnja, izvoz i općenito slaba ekonomija, u uvjetima pretjerane javne potrošnje i stvaranja novih deficita, ne mogu dovijeka održavati tečaj samo na priljevima deviza iz inozemstva: kreditni rejting se smanjuje, reforme se sporo provode, i središnja banka mogla bi se sve češće naći u prilici da, kao što je to prošli tjedan učinila, kunu brani od pada prema euru, deviznom intervencijom iz svojih deviznih rezervi.
Tako je ono što je postalo najjači adut domaće ekonomske politike, odnosno prostor na koji Milanović nije računao da bi mogao postati glavno političko bojno polje, postao upravo to – nekoliko mjeseci prije izbora sve stranačke boje ukrstile su se upravo na monetarnom planu. Svatko sad tu ima nešto za reći, ima raznih ideja i »rješenja«, ali i previše populizma.
Zato je dobro da je Milanović jednim potezom o fiksiranju tečaja prema franku presjekao te rasprave, dovevši socijaldemokraciju tamo gdje joj je i mjesto – na branik obrane prava onih koji su socijalno ugroženi.
Naime, pažnju na monetarnu politiku posebno je skretao »Živi zid« čiji čelnik Ivan Sinčić ne taji da nije ljevičar – kaže da su oni transideološka stranka, pa je SDP ovdje napravio pravi potez, zatomivši brzopotezno problem, jer i jest u poziciji da to čini.
Čak mu je dobro i došlo da skrene pažnju s toga da do sada na ekonomskom polju nisu ništa napravili i da je zemlja i dalje u recesiji. Još nekoliko takvih »vidljivih« poteza i lijevi blok, koji je spavao većinu svog mandata, mogao bi u finišu čak i dobiti iduće parlamentarne izbore. Tim više što HDZ nije glasao za fiksiranje tečaja.
Novi krediti
No, problem domaće monetarne politike time je daleko od rješenja. »Švicarac« je samo indikator problema. Naša je središnja banka sigurnu »penziju« vidjela u eurozoni, to je bio i legitiman cilj, no, rekli bismo, nije joj teško ni palo; nisu se nikad previše trsili izaći iz zadanih okvira, iako su, istina, konzervativnom politikom velikih bankarskih rezervi još 2009. državi kupili vrijeme i pomogli da izbjegne bankrot. No, godišnji fiskalni deficiti opet su nastavili sa po 15 milijardi kuna, na greškama se nije učilo.
Sada se ministar Lalovac veseli kvantitativnom popuštanju Marija Draghija jer će, kaže, to značiti nove jeftine kredite za Hrvatsku. Potpuno pogrešan pristup, jer ono što zemlji sada treba je fiskalna disciplina, uz kontroliranu i ciljanu monetarnu ekspanziju.
Budući da naši građani ne štede u kunama (najveći udio kunske štednje, preko 50 posto bio je prije pojave globalne krize 2007., ali na prvi šum krize, većina se opet povukla u eursku poziciju), teško je voditi suverenu monetarnu politiku, a ukidanje klauzule prekrupan je sada zalogaj, o tome je trebalo misliti prije. Sada bi to zaljuljalo devizne rezerve, i Milanović je tu, nakon Vujčićeva upozorenja, našao neku mjeru – vatrogasno je zaštitio dužnike u francima, kupio sebi vrijeme, ali valjda i shvatio da kod klauzule treba prikočiti, iako će i to doći na dnevni red.
Devizna pozicija banaka zaljuljala bi se njenim ukidanjem, bijeg kapitala bio bi izgledan, jer građani su u procjeni realne vrijednosti kune možda realniji od službenih podataka na tečajnici. Slaba ekonomija i jaka valuta – ne ide to.
Hrvatska nije stvorila temelje za gospodarski rast, pa dugoročno, budimo realni, bez obzira na visinu rezervi, strukturno nema čime braniti ni tečaj kune prema euru. Ne treba zaboraviti da se zemlja zaduživala i na američkom tržištu, a dolar sada raste. Novi gubici za državni proračun, ako te obveznice nisu zaštićene, izvjesni su.
Zamka likvidnosti
Ovisimo tako o vjetrovima s globalnih tržišta, a sada je pitanje – kamo će dalje euro. Ako Draghijeva »bazuka« ne da brzo rezultat, to će biti znak da je Keynes opet imao pravo. Sjetimo se tzv. zamke likvidnosti.
To što su kamatnjaci na nuli, a količina novca u optjecaju velika, ne znači i siguran rezultat ako su očekivanja aktera na tržištu pesimistična. Tiskanje novca ESB-a ide u prilog daljnjem slabljenju eura i daljnjem jačanju franka, upozoravaju analitičari, a tu su i grčki izbori, čiji se najizgledniji pobjednici, lijeva Syriza, ne sviđaju baš financijskim tržištima.
To bi moglo značiti nove probleme za euro, iako je moguće da su tržišta sve te događaje već anticipirala i da su oni već sadržani u postojećem tečaju.
