Osim mljekomata, u Austriji i Njemačkoj odavno postoje i aparati u kojima farmeri direktno, bez posredovanja trgovaca, prodaju svoje voće i povrće, meso i suhomesnate proizvode, sir, med...
Ubaciti tri, pet ili deset kuna u automat, iz kojeg će onda iskočiti kakva čokoladica, slani štapići ili limenka gaziranog pića, više nije nikakvo čudo, za razliku od automata sa svježom, domaćom hranom, koji polako osvajaju i Hrvatsku. Uobičajeni u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, mljekomati, u kojima je moguće kupiti svježe, industrijski neobrađeno mlijeko s obiteljskih gospodarstava, i kod nas su se pojavili prije par godina, te ih trenutačno u cijeloj Hrvatskoj ima pedesetak, dok su im se, za početak samo u Varaždinu, prije nekoliko dana priključila i dva »jajomata«.
Zvonko Šincek, vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva iz Gornjeg Vratna dnevno proizvodi oko dvije i pol tisuće jaja, no sve ga je teža situacija u plasmanu i, pogotovo, naplati tih jaja od trgovaca, kaže, nagnala da krene u ovaj, neposredan način prodaje. Uz pomoć Varaždinske županije nabavio je dva jajomata i postavio ih na otvorenom, kako bi kupcima bila dostupna danonoćno. U svaki od aparata stane ukupno 600 jaja, čija cijena iznosi 11 odnosno 12 kuna za deset komada, ovisno o klasi. Hoće li domaća, k tome i jeftinija jaja od onih u trgovinama, privući Varaždince, pokazat će vrijeme, no činjenica je da mala obiteljska gospodarstva u Hrvatskoj, po uzoru na farmere u susjedstvu, u sve većem broju kreću u direktnu prodaju svojih proizvoda – u automatima. Kupci dobivaju svjež domaći proizvod, dostupan 0-24, a mali proizvođači preskaču trgovačke centre, od kojih ne uspijevaju u roku naplatiti svoja potraživanja. Osim toga, s cijenom jednakom onom u trgovačkim centrima, pa čak i nižom, zarade više nego što dobiju od trgovaca.
Tvrtka Husar d.o.o. predstavila je nedavno »Shop&Touch«, uređaj kojeg se stavlja na trgovačka kolica, a zahvaljujući kojem kupac sam skenira ono što je kupio te tako izbjegava dugačke redove na blagajnama. Ovo je inovativno rješenje rezultat domaće inteligencije koja ga je razvila, a već ga se može isprobati u »Konzumu« u Splitu. Kako najavljuje Miljenko Perić, direktor splitske tvrtke Husar, inteligentna kolica uskoro će se moći vidjeti i u mnogobrojnim ostalim hrvatskim dućanima.
Zaslon uređaja služi komunikaciji s kupcem, barkod čitačem kupac sam unosi podatke o proizvodu pa se na blagajni kupnja samo automatski naplaćuje.
Litra svježeg, nepasteriziranog mlijeka iz mljekomata košta 6, 7 kuna, ovisno o proizvođaču koji mljekomat puni i održava. Za sada takvih aparata u Zagrebu ima pet, mahom na tržnicama ili unutar trgovina, u Rijeci (Kaufland) jedan, dva u Istri, jedan u Splitu, nekoliko u Osijeku i tako redom. Na mljekomat je potrebno donijeti vlastitu ambalažu, pa je on zbog toga i ekološki prihvatljiviji od kupovine mlijeka u trgovinama, a toči onoliko mlijeka koliko se ubaci novaca, u lipu! Novac ne vraća, pa će natočiti onoliko koliko mu je plaćeno, bilo da je riječ o šalici mlijeka, ili sto litara! Mljekomati su različite zaprmenine, pa ima onih sa sto, 200 ili više, čak i 400 litara, a farmeri koji ih svakodnevno pune kažu da je riječ o investiciji od 100.000 do čak 170.000 kuna koja se kod nas baš i ne isplaćuje tako brzo. Od domaćeg i netretiranog, Hrvatima je očito još uvijek draže industrijsko mlijeko, koje često nastaje i iz mlijeka u prahu, dolazi iz uvoza i industrijski je obrađivano.
»Naše je mlijeko samo pomuženo, ohlađeno i dovezeno u mljekomate, gdje stoji ohlađeno na četiri ‘celzijevca’ najdulje jedan dan. Potrebno ga je prokuhati prije upotrebe, makar se može piti i neprokuhano jer su moje krave, eto, već vani na ispaši pa nikakvog straha nema«, kaže nam Enio Kocijančić, farmer iz Tara, čiji se mljekomat nalazi na tržnici u Poreču. Litra domaćeg mlijeka iz njegovog mljekomata košta šest kuna i proda dnevno oko 200 litara. To ne znači, međutim, i 1.200 kuna čiste zarade, napominje Kocijančić, jer košta i svakodnevni prijevoz, električna energija i ostalo. Ovakav je način direktne prodaje, ipak kaže, svakako farmerima isplativiji od prodaje mlijeka industriji, koja ga otkupljuje za nešto malo više od dvije kune po litri.
Mljekomat u riječkom Kauflandu ima Mladen Draščić, mljekar iz Buzeta koji svoje svježe mlijeko cijeni sedam kuna za litru, no i troškovi su mu, zbog prijevoza i tunelarine, veći. Riječani dnevno kupe dvjestotinjak litara domaćeg mlijeka, no Draščić se boji da mljekari u Hrvatskoj općenito, zbog snažnog uvoznog lobija, neće moći još dugo ostati na životu.
Osim mljekomata, u Austriji i Njemačkoj odavno postoje i aparati u kojima farmeri direktno, bez posredovanja trgovaca, prodaju svoje voće i povrće, meso i suhomesnate proizvode, sir, med, štošta. Ti su proizvodi često i do 40 posto skuplji od onih u trgovinama, no kupce ipak imaju. Farma Peter&Paul Hof iz Uigendorfa u Njemačkoj prvo je svoje svježe mlijeko prodavala u trgovinama, zatim je kupce počela poticati da sami po mlijeko dolaze na farmu, da bi danas i na farmi, ali i u još 13 njemačkih gradova, u automatima prodavali i svoje mlijeko i štošta drugo – sir i jaja, maslac, krumpir, povrće, kobasice i tako redom. Španjolska tvrtka »Lofresco« pak u svojim automatima kupcima nudi gotove obroke zdrave hrane, dok je na ulicama svjetskih metropola, od Tokija do Londona, moguće vidjeti i brojna druga čuda tehnologije. Iz Japana su dalje u svijet krenuli, primjerice, automati za kupnju kravata, na kolodvorima u bijelom svijetu postoje i automati za knjige, kišobrane, dok je u automatima moguće već kupiti i nakit. Znači li »najezda« aparata u kojima ćemo, moguće, u budućnosti sve kupovati, da naše blagajnice konačno mogu na more? Pokazat će vrijeme.
