Reuters
Pred sam raspad bivše države dijelili su se tzv. selektivni krediti iz primarne emisije, a tko će ih dobiti, odlučivali su »drugovi iz Komiteta«. ESB ide preko tržišta, al' opet je tu riječ o kreditiranju poduzeća i tiskanju novca – podsjeća to itekako na »ex-Yu«, kaže ekonomski analitičar Guste Santini
RIJEKA Ovo što sada radi Europska središnja banka, otkupljuje državne i korporativne obveznice, itekako podsjeća na ono što je pred sam raspad bivše države radila tadašnja Narodna banka Jugoslavije – isto se tiska novac iz primarne emisije, i s istim ciljem, da poduzeća dođu do njega – kazao nam je jučer ekonomski analitičar Guste Santini koji se sjeća kako je u bivšoj državi tadašnja središnja banka, da bi zemlju izvukla iz deflacije, primjenjivala mjeru tzv. selektivnih kredita iz primarne emisije. Nije, veli Santini, tada toliko bio problem u kreditiranju države, nego kreditiranju poduzeća.
– »Drugovi iz Komiteta« odlučili bi koga i što treba kreditirati, a kreditiralo se svašta, od poljoprivrede, pšenica, duhan soja i tko zna što sve ne, do brodogradnje, priprema brodova za izvoz i tako dalje, i to direktno iz primarne emisije središnje banke koja je tiskala novac, iako je sve, istina, išlo preko poslovnih banaka. To je uzelo maha, pa je onda tadašnja centralna banka delegirala te ovlasti i na centralne banke republika i pokrajina, koje su dobile svaka svoju kvotu i onda se podijelilo puno tih kredita, naštampalo novca i iz deflacije prešlo u inflaciju, opisuje Santini, ono čega se mnogi još sjećaju, da su se na cijene i plaće samo dodavale nule bez pokrića.
Sijanje novca
No, Santini kaže da se, baš na temelju tog iskustva, sada s tim plašenjem od inflacije pretjeruje jer se previše bojimo i male inflacije, a to ne bismo trebali.
– Dosta me sad sve ovo što sada radi ECB podsjeća na tu situaciju, u smislu što ECB sad isto otkupljuje korporativne obveznice kako bi povećala likvidnost, iako sve naravno ide preko banaka i sekundarnog tržišta, napominje Santini. Na pitanje, je li, kada su već monetarni scenariji slični, pa se pribjegava štampanju novca u nuždi, moguće govoriti i o sličnoj političkoj sudbini, Santini odgovara da je to »pitanje za milijun dolara« jer je, veli, Europska unija politička tvorevina i, ako eurozona propadne, to čeka i nju. I u Uniji postoje različiti ekonomski interesi pojedinih članica, pa se govori o zemljama sjevera i juga Unije, što opet malo podsjeća na različite ekonomske interese koje su imale članice naše bivše federacije, kaže naš sugovornik.
Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže da kada se rade komparacije helikopterskog inflatornog sijanja novca u bivšoj Jugoslaviji s tokovima emisije primarnog novca u praksi današnjih središnjih banaka, zajedničko je to što se u oba slučaja polazi od pretpostavke da monetarna politika može pomoći gospodarskom rastu. No način kako se to radi i okolnosti u kojima se radi danas su ipak bitno različite.
– Jugoslavija, kao i Hrvatska u prvim godinama neovisnosti, imala je problem hiperinflacije, a danas živimo u vremenima deflacije, koja je osim cijenom nafte dijelom uzrokovana i recesijom.
Hiperinflacija koja je ove prostore zadesila 80-ih, očito je ostavila traga u kolektivnoj svijesti jer, iako se promijenilo vrijeme, država, valuta i monetarna politika, hrvatski građani i danas, nakon desetljeća stabilne kune, ne vjeruju u domaću valutu, već mahom štede u eurima. U Hrvatskoj narodnoj banci uvijek podsjećaju na tu činjenicu, tim više što im upravo ona ograničava manevarski prostor za vođenje monetarne politike – štednja je u devizama, pa se i krediti odobravaju uz klauzulu, i to je temeljni, »istočni grijeh«, na kojem je sazdana cijela naša monetarna piramida, podložna stoga potresima raznih vrsta, a jednom od njih, vezano za slučaj švicarskog franka, upravo ovih dana ponovno svjedočimo. Naime, kako je tečaj kune vezan uz euro, a vodi se politika stabilnog tečaja, onda su i korisnici kredita uz klauzulu u eurima donekle zaštićeni od tečajnog rizika, jer HNB ne želi izazivati potrese na tom polju, dok ovi s klauzulama u drugim valutama nisu. Što se tiče kreiranja novca (kuna), i HNB ga tiska, ali, sukladno modelu quasi valutnog odbora – najčešće samo ako postoji pokriće u stranoj valuti, a ona mahom dolazi od zaduživanja. Te devize od zaduživanja onda umjetno čuvaju tečaj, i tako ukrug.
Strukturna recesija
Narodna banka Jugoslavije izravno je kreditirala državu bez ikakve mogućnosti da se poziva na svoju neovisnost u vođenju monetarne politike. Uz reeskont mjenica i kupnju vrijednosnica od banaka, te selektivne kredite za poljoprivredu, uvoz, izvoz, proizvodnju zaliha, kupovinu domaće opreme, brodova itd., pod političkim pritiskom su se održavala na životu neefikasna državna poduzeća i grane djelatnosti koje u protivnom ne bi mogle funkcionirati. Provjera kreditne sposobnosti nije se izvršavala, niti su se tražili dobri kolaterali.
To je izazivalo pretjerano bujanje novčanih kanala i uzrokovalo značajan i samopodržavajući rast inflacije. Današnje središnje banke (Fed, BoE, a uskoro i ECB) kupuju državne i druge obveznice na sekundarnom tržištu – kupujući ih od banaka, ali istodobno omogućavajući svim sudionicima tržišta da odvagnu rizik, cijenu i moguću zaradu od takvih transakcija. To znači da središnje banke ne kreiraju novac izravno, nego kroz kredite bankama ili otkup imovine iz njihovog portfelja, i time omogućavaju rast likvidnosti bankovnog sustava i stvaranje uvjeta da s vremenom dođe do rasta količine novca, tumači Ivanov. Ona misli i da ECB svoj program kupovine obveznica donosi prekasno jer je, kaže, Europa već ušla u razdoblje strukturne recesije i neujednačenog rasta gospodarstva postojećih 19 članica.
