Političari se bore za vlast i kada na nju dođu kažu – mi smo loši upravitelji i zato treba sve prodati. To je nonsens koji je na žalost prihvatila javnost. Žele privatizirati Croatia osiguranje jer nisu sposobni njime upravljati. To nije njihova djedovina.
Ekonomski analitičar, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i nekadašnji ministar gospodarstva u Vladi SDP-a Ljubo Jurčić u razgovoru za naš list analizira aktualnu gospodarsku situaciju u svjetlu najavljenih privatizacija Croatia osiguranja i Hrvatske poštane banke, te monetizacije autocesta.
– Monetizacija nije pravi pojam. Taj izraz malo prikriva pravi problem, a problem je javni dug. Čak ni javni dug nije toliki problem nego se na neki način želi uzeti kredit za pokriće državnih obaveza bez obzira otkuda dolaze, od cesta ili neke druge javne potrošnje, gdje bi se dio tog kredita vraćao iz naplata cestarine, a ostatak bi se plaćao opet iz proračuna. Tako da se tim nazivom pokušala sakriti prava suština stvari. A on nije ni financijski ni politički opravdan. Ako bi monetizacija završila kreditom iz inozemstva kao neka vrsta koncesije onda bi kamata završila u inozemstvu, onda bi premija rizika na dugoročnu naplatu završila u inozemstvu, naplata za upravljanje bi završila u inozemstvu, baš kao i profit. To su sve dijelovi nacionalnog dohotka koji bi pripadali strancima.
Koja je budućnost hrvatske brodogradnje i da li ona uopće postoji?– Hrvatska brodogradnja, kao uostalom niti jedna u svijetu, ne postoji bez velike kooperacije i suradnje države i privatnog sektora. Država mora razvijati i poticati proizvodnju opreme za brodove, mora ulagati u obrazovanje. To su resursi za brodogradnju koje stvara država, a onda privatni sektor samo organizira te resurse. A da privatnik u sve to ulazi samostalno to je unaprijed propao posao. Znači brodogradnja je zajednički projekt privatnog i javnog sektora. Ali ne na način da javni sektor, odnosno država, na kraju privatniku pokriva gubitke nego da mu stvori uvjete i resurse da on njihovim korištenjem efikasno proizvodi brod. Takvog pristupa sada u Hrvatskoj nema i zato ne postoje elementi za dugoročno održivu brodogradnju. Osim Uljanika koji ima tu neku inerciju koja može potrajati još desetak godina.
Kako gledate na aranžman u kojem je Uljanik kupio 3. maj s obzorom na zadnje vijesti da je i sam Uljanik u ozbiljnim financijskim problemima?– To je samo privremeno političko rješenje, tipični primjer politike. Umjesto da se se ide suštinski rješavati problem brodogradnje država jedno svoje brodogradilište daje drugom svom brodogradilištu. To je bilo rješenje samo za Europsku komisiju. To nije suštinsko rješenje. Uljanik je dobra tvrtka, samo je pitanje je li ona kapacitirana da vodi hrvatsku brodogradnju. Ne znam koliko oni imaju kapaciteta da vode brodogradilište dvostruko veće od sebe. 3. maj je naše najstarije, najveće i najbolje brodogradilište pa se postavlja pitanja ima li Uljanik kadrovske, materijalne i tehničke mogućnosti da vodi dvostruko veće brodogradilište. Bojim se da nema i da će se zapetljati u samo još veće probleme. Po meni to nije solucija.
Tako da monetizacija javnih cesta niti je dobar pojam niti je dobar način pokrivanja javnog duga. Hrvatski javni dug treba što više pokriti iz domaćih izvora, naprimjer mirovinski ili drugi institucionalni hrvatski fondovi. U tom slučaju sve ovo, i kamata i premija osiguranja i zarada i naplata za upravljanje ostala bi u Hrvatskoj kao dio hrvatskog nacionalnog proizvoda. Tako da bi finaciranje kroz ovaj oblik koji Vlada sada predlaže bilo bi lošije, ekonomski i politički neopravdano jer Hrvatska ide u tržište i kapitalizam. A dati neku imovinu na 30 ili 50 godina znači da dajete vlastiti kapital drugima tako da bi se hrvatski kapital na taj način smanjio. Ja jesam za refinanciranje tog javnog duga i pokriće, ali na domaćem tržištu kroz drugačiji aranžman.
Nema badava
Je li uopće moguće da se netko javi jer Vlada postavlja visoke zahtjeve pred budućeg koncesionara?– Oni će dati sredstva uz kamatu. Nitko vam ništa neće dati badava. Oni će računati Hrvatskoj kamatu. Zašto bi oni davali kamatu do dva-tri posto ako se Hrvatska vani zadužuje uz šest ili sedam posto. Ako se posuđuje na 20 ili 30 godina premija rizika je visoka i ona će se sigurno ukalkulirati u kamatu. Ako idu upravljati cestom zaračunat će i naknadu za upravljanje cestom. A osim toga žele raditi s profitom jer nisu karitativna ustanova. Kada se to sve skupa zbroji država taj dug može refinancirati uz pet ili šest posto kamata, a kroz monetizaciju javnog duga trošak bi na taj način išao na od deset do 15 posto.
Tako da je to i financijski i ekonomski potpuno neisplativo. Ti financijeri nisu karitativne ustanove koje nam to poklanjaju. Dakle ako to država financira na svoj uobičajeni način koštat će je šest ili sedam posto, a na ovaj način ona će doći do velikog iznosa novca koji će je koštati preko deset posto. I uz to bi u kratkom roku knjigovodstveno smanjilo dug na javnom računu, ali bi hrvatsku državu u cijelosti zadužilo s većim kamatama nego da je koristila uobičajene instrumente. Dakle, lako se može naći investitor, to nisu neki veliki novci na svjetskom tržištu, ali to će biti puno skuplje.
Je li bila pogreška početkom 2000-ih početi raditi ceste zaduživanjem u inozemstvu? Je li se trebalo odmah ići na koncesiju?– Nije to bilo moguće. I danas se većina hrvatskih cesta ne isplati, a pogotovo 2000. godine. Te 2000. je promet hrvatskim cestama bio premali da bi se to nekome isplatilo raditi. Da se radilo koncesijom cestarina bi trebala biti pet šet puta veća. A uz takvu cestarinu cestom se nitko ne bi vozio. Tako da bi se išlo graditi koncesijom bili bi potrebni uvjeti koji ni danas ne postoje, a pogotovo ne 2000.godine. Greška Hrvatske je bila u strukturi investicija. Ceste je trebalo graditi, ali ne s tako velikim intenzitetom i s tolikim sredstvima nego je ta sredstva trebalo rasporediti između cesta i ulaganja u proizvodnju finalnih proizvoda.
Naime, cesta se ne isplaćuje iz cestarine nego iz nacionalnog dohotka. A nacionalni dohodak se stvara kroz proizvodnju finalnih proizvoda koje smo mi potpuno zapostavili. Tako da smo mi užasno puno uložili u ceste, a to nema tko platiti jer smo previše uložili u tu neproduktivnu imovinu. Tako da nema dovoljno kapaciteta za finalne proizvode čijim se prijevozom i proizvodnjom može otplatiti cesta. To je sada ekonomski problem, nije financijski ni cestovni. To je problem strukture hrvatskog gospodarstva. Do toga je došlo zbog pogrešne strukture investicija.
Industrijska politika
Koja bi to bila uloga Vlade da se poveća proizvodnja tih finalnih proizvoda? – Prije svega treba se odreći iluzije koju u Hrvatskoj forsira politika da postoji čarobno rješenje. Ne postoji čarobno rješenje u jednom potezu. Postoje politike koje moraju biti usklađene. Proizvodnja finalnih proizvoda određuje se industrijskom politikom. A industrijska politika je strukturna politika. Znači prvi dio industrijske politike definira postojeću strukturu hrvatskog gospodarstva. I onda se vidi da je ta struktura potpuno pogrešna. Drugo se definira i procjenjuje ekonomski sustav, struktura i politika. I tu se onda napravi analiza, što se i kako proizvodi, te kakav je fiskalni i dohodovni sustav. I treće, kakva je politika sada na djelu u Hrvatskoj. To je prvi dio industrijske politike. Drugi dio industrijske politike je gdje se definira kakva bi bila optimalna struktura hrvatskog gospodarstva. A to je što je najoptimalnije proizvoditi na hrvatskim poljima, kako najoptimalnije iskorititi hrvatsko more, mineralna i rudna bogatsva, izgrađene kapacitete, infrastrukturu.
I konačno, a što je najvažnije, ljudi i njihovo znanje. Znači, to je jedan stručni posao koji nema veze ni s trgovinom ni s financijama nego s tehnologijom. Primjerice, da se odredi – ova je zemlja dobra za krumpir, ova za rajčicu, a ova za pšenicu. To su takozvane tehničko-tehnološke mogućnosti. A treća je stvar u svemu tome kakvu politiku treba složiti – fiskalnu, monetarnu, dohodovnu, cjenovnu, tečajnu – da se u roku od pet do deset godina postavi ta struktura. Recimo, ja sam jako nezadovoljan zbog pristupa hrvatskoj brodogradnji. Imamo stoljetno iskustvo koje ima rijetko koja zemlja za proizvodnju broda. I mi smo se prema tome odnosili kao prema trgovini na bazaru. Mogli smo sačuvati brodogradnju. Naša metalna i elektro industrija su po iskustvima i kapacitetima bile na samom europskom vrhu. Ali smo to potpuno zapostavili. Naše livade su prazne, ali uvozimo mlijeko i ubijamo krave. A Austrija, Italija i Njemačka – sva su polja puna krava. Postavlja se pitanje zašto se kod nas to ne isplati raditi, a uvozimo mlijeko i trošimo ga dvostruko više nego što ga proizvodimo. A to je sve problem sustava. A s druge strane prirodna nam struktura omogućuje da to radimo. A pogrešan je sustav i ekonomska politika. Potreban je sustav, a Hrvatska misli da će nam sve riješiti tržište i Europa.
Paradoks osiguranja
Koji je vaš stav oko privatizacije Croatia osiguranja?– Croatia osiguranje nije ni izvor ni rješenje problema. Oni rade pozitivno, imaju dugu tradiciju. Croatia osiguranje treba što duže zadržati u vlasništvu Hrvatske. Sada ne proizvodi nikakve gubitke i nema potrebe da se u ovom trenutku ide u bilo kakvu vrstu dokapitalizacije ili privatizacije. Tako da to sada nije apsolutno nikakav problem niti je rješenje problema, a dugoročno može voditi do smanjivanja nacionalnog kapitala što je politički vrlo opasno. Croatia osiguranju treba dati profesionalnu upravu i politički Nadzorni odbor. On ne mora biti toliko stručan, on mora kontrolirati ciljeve. A uprava se mora birati prema stručnosti. Najveći je paradoks da najviše ljudi sa znanjima iz osiguravateljskog biznisa dolazi iz Croatia osiguranja i da je ta tvrtka bila rasadnik kadrova za sva ova nova privatna osiguranja. Tako da jednoj takvoj tvrtki samo treba dati strategiju, dati joj politički cilj, i nadzorni odbor koji će taj politički cilj čuvati. I naravno stručnu upravu koja će ga ostvarivati.
Je li to moguće s obzirom na to da je politika svih ovih godina pogubno djelovala na tu tvrtku. Čak kruže i horor priče da preko politike neki privatni osiguravatelji svjesno uništavaju Croatia osiguranje.– To je stvar izbora politike. Ako izaberete lošu politiku sve što napravite bit će loše. Znači, mi ovdje amnestiramo lošu politiku i to nam je razlog da onda rušimo kapitalne temelje ove države. To je politička nepismenost u Hrvatskoj da se takva priča prihvaća. I onda idemo privatizirati ono što se ne smije privatizirati samo zato da bi amnestirali lošu politiku. Ovdje nije problem u privatizaciji ili neprivatizaciji nego je problem loša politika. Političari se bore za vlast i kada na nju dođu kažu – mi smo loši upravitelji i zato treba sve prodati. To je nonsens koji je na žalost prihvatila hrvatska javnost. Svi znamo što se sve događalo zadnjih 20 godina, da tu baš nije bilo previše pameti. A bilo je i dosta onih stvari koje su čak i zakonom zabranjene. Ali to nije opravdanje da se ide u privatizaciju zato što je Vlada loša. Ako je Vlada loša, kao što je ova, iako su imali dobre namjere što nije dovoljno, hrvatski građani ne smiju biti njen talac. Nismo mi njihovo vlasništvo. Pokušali su, htjeli su, ne mogu i trebaju se maknuti. Oni žele privatizirati Croatia osiguranje zato što nisu sposobni njime upravljati. To nije njihova djedovina, to je djedovina sviju nas. Zašto oni prodaju moju djedovinu samo zato što ne znaju njome upravljati?
HPB nije problem
Je li točno da je i Vlada u kojoj ste vi bili razmatrala prodaju Croatia osiguranja?– Bilo je nekih razgovora da se na taj način kompenzira Crkva, odnosno njeni zahtjevi za povrat imovine. Kako je to bilo nemoguće napraviti budući da u toj imovini već dugo godina postoje institucije i ljudi onda je na dnevnom redu bio prijedlog da se pokrenu neki razgovori kako Crkvi kompenzirati njene zahtjeve. I da se stavi točku na »i« u roku pet ili deset godina. Ali u igri nije bio većinski dio tvrtke već najviše 25 posto plus jedna dionica.
Što napraviti s Hrvatskom poštanskom bankom (HPB)?– Hrvatskoj ne nedostaje novaca, njega ima dovoljno. Hrvatskom razvoju novac nije ograničenje. U protekle dvije tri godine koliko ja znam HPB ima po svim pokazateljima pozitivne rezultate. Znači ona kao takva može prirodno rasti. Ona nije nikakvo rješenje ni problem u hrvatskom bankarskom sustavu. A njenim ostankom sačuvala bi se vrijednost nacionalnog kapitala. Ona u ovom trenutku ne bi trebala biti predmet nikakve rasprave niti odluke već samo nadzora da nastavi raditi kao što radi u zadnje dvije godine. A ako država ima neki cilj može je dokapitalizirati. Ali budući da vidim kako se danas u Hrvatskoj vode financije oni je kapitalizirati ne mogu u sustavu današnje hrvatske financijske politike, a to uostalom nije ni potrebno. Znači da se ona ili proda ili dokapitalizira ne bi se stvorilo ni jedno radno mjesto u Hrvatskoj, ne bi se povećala proizvodnja, ne bi se povećao izvoz. Znači Vlada se mora koncentrirati na mjere i ulaganja kojima će povećati domaću proizvodnju. Njenom prodajom dugoročno bi ostali s manjom vrijednosti nacionalnog kapitala.
Mi smo došli na granicu da moramo gledati je li Hrvatska kapitalistička država. Ona će biti kapitalistička, ali ako ovako nastavimo ona neće biti Hrvatska. A to je onda politički problem. Nacionalna država mora imati teritorij, stanovništvo i nacionalni kapital. Mora dizati kvalitetu teritorija i stanovništva, i mora dizati vrijednost nacionalnog kapitala. Ako idete prodavati Croatia osiguranje ili HPB onda smanjujete vrijednost nacionalnom kapitalu. Onda rušite jedan stup države. A sad već tri stupa države nema. Tako da Hrvatska može na taj način biti kapitalistička, ali ne i hrvatska. Onda nema države. Tako da je to sada jedna općenito bespotrebna rasprava.
