Dužničko ropstvo u švicarcima

Kolege po franačkoj muci: Dužnici koji svoje stambene kredite otplaćuju u francima osnovali udrugu Franak

Bojana Mrvoš Pavić

Okupljeni u Udruzi Franak potpisali su ugovore s valutnom klauzulom i nije im namjera sada tražiti spas iz državnog proračuna, već žele, poručuju, da HNB i država prisile banke da se njihovo dužničko ropstvo pretvori u uravnotežen odnos s bankama, u kojem će obje strane u jednakoj mjeri podnositi rizik kredita



Četvrtak, 28. srpnja u 19 sati, terasa trgovačkog centra Mercator na Škurinjama« – glasi facebook poziv Udruge »Franak« u osnivanju svim »kolegama po franačkoj muci«, dužnicima iz Rijeke i županije koji svoje stambene kredite otplaćuju u švicarskim francima.


   Sastanak je u Zagrebu i Splitu održan, na redu su Rijeka i Osijek, zatim službena registracija udruge, a onda i pravi, konkretni potezi. U Hrvatskoj se, nakon što je franak dosegao svoje rekordne razine, a kamata za kredite u CHF od 2005. godine naovamo rasla nekoliko puta, preko »fejsa« i foruma stvara kritična masa, okupljaju se stotine mladih obitelji koje već sada ne mogu otplaćivati stambene kredite za svojih 35, 50, 60 »kvadrata«. Prvih i jedinih kvadrata u životu, koje će uskoro izgubiti, a banci i dalje dugovati, ne počnu li država i regulator, HNB, kažu, obavljati svoj posao.


   Potpisali su, zaključuju, ugovore s valutnom klauzulom i nije im namjera sada tražiti spas iz državnog proračuna, već žele, poručuju, da HNB i država prisile banke da se njihovo dužničko ropstvo pretvori u, kako i treba, uravnotežen odnos s bankama, u kojem će obje strane u jednakoj mjeri podnositi rizik kredita.   

Prpić: Nemamo više što čekati


Pronašli smo koordinatore udruge u Rijeci, Splitu, Zagrebu i Osijeku, no dok se udruga i formalno, kroz dvadesetak dana, ne registrira, ne žele sa svojim imenima izlaziti u javnost. Na to je pristao samo riječki koordinator, Tomislav Prpić, dok su i ostali iznijeli svoje prijedloge koji će nakon osnivanja udruge biti i formalizirani. Čekati se, kažu, nema više što – oformljuju tim odvjetnika, financijskih savjetnika i profesora ekonomije, koji će ih poduprijeti. Jer rješenja postoje.




   »Kad sam se 2006. godine odlučio na kupnju nekretnine, nisam imao preveliko znanje o valutama. Uspio sam pronaći stan po prihvatljivoj cijeni, na kredit. Izbor je bio moj i zbog njega sam kriv – par stotina kuna razlike u korist ‘švicarca’ naraslo je u 35 posto veću ratu i 35 posto veći preostali dio glavnice. Valjda sam kao ekonomist po struci to trebao predvidjeti, ili sam ‘špekulirao’, prihvatio ludi rizik?«, priča Tomislav. U međuvremenu je, dok mu je rata rasla, naučio nešto o valutama i kamatama, promatrajući ljude koji sve ovo prihvaćaju i sliježu ramenima. »Nedavno sam naišao na grupu ljudi koji su dijelili moja razmišljanja i osjećali da možda ne bi bilo loše da preispitamo ispravnost nekih postupaka koji su bili nametnuti kao dogme o kojima se ne raspravlja. Tako sam se pridružio udruzi Franak«, kaže Tomislav.


   Naučio je puno, baš kao i ostali članovi udruge, kojih je svakim danom sve više.


   »Smisao valutne klauzule je eliminacija rizika i zaštita vjerovnika od deprecijacije valute, kune. Ovo što se dogodilo nikako, međutim, ne možemo smatrati deprecijacijom kune, jer bi u tom slučaju kuna deprecirale prema cijeloj košari valuta, a ne samo prema franku. Valutna klauzula je pretočena u sredstvo zarade banke, s obzirom da banke imaju tek mali dio obveze prema svojim izvorima financiranja u CHF. Zbog ovoga udruga planira tražiti povlašteni tečaj u procesu konverzije kredita«, ističe Tomislav.   

Država nije stala u zaštitu svojih građana


Kad je kamatna stopa u pitanju, kaže, metodologija bankama dozvoljava da same odluče hoće li ići na povećanje ili smanjenje kamata. Rizik zemlje pao je unatrag dvije godine, referentna kamatna stopa na povijesnom je minimumu (ispod 0,25), trošak regulacije je smanjen, operativni troškovi nisu značajno rasli pa ostaju dobit i rizik banke/klijenta. Rizik klijenta kojemu se nije mijenjao status ne bi se trebao mijenjati, rizik banke je očigledno kompenziran na račun urednih klijenata da bi se pokrili gubici od poslovnog sektora i ostalih loših kredita, a dobit je uredno zaštićena sa solidnim rastom u krizna vremena.


   I što imamo? Situaciju u kojoj su kamate na CHF kredite previsoke s obzirom na jeftine izvore za koje banke tvrde da su također u švicarskim francima. Država, kaže Tomislav, nije stala u zaštitu svojih građana, dapače, zadnji njezin potez, s bankama potpisani memorandumom o produljenju stambenih kredita u CHF, bio je »dodatni šamar zdravom razumu«. A HNB je, smatra Tomislav, sve, samo ne »hrvatska« i »narodna« banka.   

G.D. iz Splita: Poručuju nam da smo »špekulanti«


Splitski koordinator udruge Franak, G.D. (podaci poznati redakciji, op.a.) ima 31 godinu, radi kod privatnika za četiri tisuće kuna, ima suprugu s profesorskom plaćom, a djece, kaže, nema jer za svojih 36 četvornih metara u Splitu otplaćuje kredit koji mu je unatrag četiri godine s početnih 2.600, porastao na 4.400 kuna mjesečno. Na »švicarce« je, priča nam, pristao na nagovor svog nekadašnjeg prijatelja, osobnog bankara, a glavnica mu je u međuvremenu porasla za 150.000 kuna.


   »Svi smo mi mladi i sposobni, pa ćemo, kao takvi, pobjeći van, jer nam ovdje poručuju da smo ‘špekulanti’, a ustvari je nas 50-tak tisuća, koliko nas otplaćuje kredit u CHF, nasanjkano. Vozim stari auto, kupiti ne mogu nove cipele niti si priuštiti ikakvo putovanje, no ‘špekulant’ sam koji će biti prisiljen prodati mali stan i otići u inozemstvo«, zaključuje Splićanin, koji se nada da će udruga sa svojim argumentiranim zahtjevima uspjeti potaknuti promjene.


   Imaju šanse, tvrdi nam Marija Duljković, sudska vještakinja za financije i bankarstvo. No samo ako HNB i banke odrade svoj dio posla. Kako to učiniti, prvi put iznosi za naš list.   

Duljković: Ima rješenja


»Postoje mjere i zaštitni mehanizmi kojima se može uspostaviti ravnoteža između ugovornih strana – banaka i dužnika. Sada te ravnoteže, koju predviđa i Zakon o obveznim odnosima, nema, jer je sav rizik prevaljen na leđa dužnika. HNB je zadužen za kontrolu tržišnog natjecanja, no postavlja se pitanje je li pratio tržište, kad je dozvolio da sve rizike kredita snosi samo jedna ugovorna strana – dužnik?«, pita vještakinja Marija Duljković. Radi smanjenja i podjele kamatnog rizika, i većeg povjerenja između kreditora i dužnika, napominje, redovne kamatne stope mogu se definirati prema referentnoj kamatnoj stopi, no to se ne čini. Jednako tako, HNB sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, može propisati osnovne elemente ugovora, te s tim podzakonskim aktima u cjelosti urediti i definirati područje dva vrlo osjetljiva rizika, koji su sada potpuno prebačeni na potrošača – kamatni i tečajni rizik«, napominje vještakinja.


   Kako predlaže, banke bi sa svoje strane, radi pridobivanja povjerenja svojih klijenata, trebale onima koji to žele ponuditi da sklope dodatak ugovoru o kreditu, na temelju sačinjenog reobračuna kunske protuvrijednosti na dan odobravanja i puštanja u tečaj kreditnog zaduženja, uz obračun visine redovne kamatne stope za kredite u EUR-ima za istu grupu proizvoda i uz zaštitnu valutnu klauzulu u EUR-ima.


   »Jasno, u reobračun bi se uvrstile uplate korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, odnosno, bila bi to simulacija situacije ‘što bi bilo da je kredit odobren uz zaštitnu klauzulu u EUR-ima, a ne u francima. Reobračun bi se razlikovao od slučaja do slučaja, ovisno od roka otplate kredita i ostatka duga po kreditu, ali velika većina građana bi imala realan izbor i ne bi se osjećala kao drugorazredna kategorija«, zaključuje Marija Duljković.   

Banke prevarile građane


Ona napominje kako su svi drugi prijedlozi, dosad ponuđeni iz banaka i Vlade, neprihvatljivi za korisnike kredita, jer samo povećavaju ukupno kreditno zaduženje.


   Radi tečaja rastu iznosi rata kredita, banke tvrde da su klijente upozorile na tečajni rizik, ali informacije koje su osobni bankari davali klijentima najčešće su bile su nepotpune – poručuju pak iz zagrebačke »podružnice« udruge Franak. Primjerice, kažu, banke su naglasak stavljale na rizik porasta rate, ali nisu jasno naglašavale da, osim rate, raste i iznos glavnice, jer se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Ako je kredit u ljeto 2007. godine iznosio, navode primjer, sto tisuća franaka, okvirno, tada, 450.000 kuna ili 62.000 eura, danas je to 640.000 kuna ili 87.000 eura.


   »Potpisali ste varijabilnu kamatu, tko vam je kriv, poručuju nam sada, ali zaboravljaju reći da u ugovorima o kreditiranju piše da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, koje banke u Hrvatskoj tumače slobodno. Vidi se da je upravo podizanje kamata bankama poslužilo da skrpaju vlastito loše poslovanje zbog krize«, poručuje zagrebačka koordinatorica udruge, koja do formalnog osnivanja udruge želi ostati anonimna. Vremena i prilike za javna istupanja u javnosti će, najavljuje, itekako biti.


   Kamatne stope za »švicarce«, napominje, formiraju se netransparentno i jako variraju od banke do banke, od klijenta do klijenta, iz čega se može zaključiti da se ne fomiraju po promjenama tržišnih uvjeta, već dobit od podizanja kamata banke koriste kao »štaku« za vlastito loše poslovanje.