Umjesto da njihovo zlodjelo bude »zapečaćeno« i tako budu obilježeni za cijeli život, pomažu odlaskom u trgovinu, liječniku ili zajedno šeću parkom
Šesnaestogodišnji Petar pretprošle je godine, u Zagrebu, na ulici gurnuo stariju gospođu, s ramena joj otrgnuo torbicu, i pobjegao. To mu je bilo prvo kazneno djelo, a kako se sada čini, Petar takvo nešto više neće pokušati učiniti. U drskoj je krađi žena pala, slomila kuk te završila na teškoj operaciji, a kad je, nakon dužeg oporavka, ponovo stala na svoje noge, pristala je, u izvansudskoj nagodbi, naći će s mladim Petrom »oči u oči«, reći mu kako se osjeća, što je zbog njegova nedjela proživjela, i kako bi željela da joj se Petar »iskupi«. Prihvatila je, naime, izvansudsku nagodbu kojoj je prvenstveni cilj maloljetne počinitelje lakših kaznenih djela, kao i mlađe punoljetnike koji su takvo nešto počinili, poštedjeti sudske parnice i službenog »dosjea«, kojim su obilježeni za cijeli život. Petar se susreo sa svojom žrtvom, pokajao se i ispričao, a onda je, na njezin zahtjev i prijedlog, idućih nekoliko mjeseci gospođi pomagao pri odlascima u grad, odlazio joj u kupovinu namirnica, vodio je na liječničke preglede. Na kraju su Petar i gospođa postali prijatelji.
Do 21. godine
Recidivizam tek 20 do 13 posto
»Igre« roditelja
Ili, primjer djevojke koja je od svog prijatelja dobivala ozbiljne prijetnje jer nije s njim više htjela izlaziti, što je njena majka prijavila policiji, no djevojci ipak nije dopustila izvansudsko mirenje. Mladić je na kraju sudski gonjen.
Uspjeh čak 80 posto
Dosadašnja praksa izvansudske nagodbe u Hrvatskoj pokazuje čak 80-postotnu uspješnost svih slučajeva, nepokretanje sudskog postupka u više od 85 posto slučajeva te zadovoljstvo žrtava i počinitelja u čak 95 posto slučajeva. Velika većina postupaka, čak 75 posto, završena je u roku od tri mjeseca, a preostali za šest mjeseci, što je izuzetno brzo u usporedbi s uobičajenim trajanjem sudskih postupaka.
To je samo jedna u nizu priča sa sretnim završetkom o, u Hrvatskoj relativno novom, programu izvansudskih nagodbi mladih počinitelja lakših kazenih djela, do 21. godine starosti, sa svojim žrtvama. Prema hrvatskim propisima, djeca starija od 14 godina mogu kazneno odgovarati za svoje postupke, no umjesto da za počinjeno kazneno djelo budu suđeni i dobiju »dosje«, time i stigmu počinitelja kaznenog djela, izvansudskom nagodbom djeca i mladi u sukobu sa zakonom dobivaju priliku preuzeti odgovornost i popraviti počinjenu štetu, a njihovo zlodjelo ne biva »zapečaćeno« dosjeom.
Program u Zagrebu, Osijeku i Splitu eksperimentalno unatrag nešto više od deset godina provode pripadajući centri za socijalnu skrb. Samo je u Zagrebu njegovih sedam djelatnika Centra za socijalnu skrb – medijatora u izvansudskim procesima, uspjelo do sada sudskog »dosjea« poštedjeti gotovo 750 maloljetnika ili mlađih punoljetnika, Split i Osijek po još 150. Ukupno, u ova je tri grada obavljeno više od tisuću izvansudskih nagodbi s djecom i mladima. Kako se mjera, vani uobičajena i više od dvadeset godina, pokazala vrlo uspješnom, cilj je što više hrvatskih gradova i njihovih centara za socijalnu skrb uključiti u ovaj program. Ministarstvo socijalne politike i mladih, u suradnji s UNICEF-om u Hrvatskoj, Pravosudnom akademijom i Državnim odvjetništvom kreće zato u edukativne seminare i za djelatnike ostalih centara u Hrvatskoj, pa će se takva radionica za, primjerice, Primorsko-goransku i Istarsku županiju, u kojima do sada nije bilo niti jednog slučaja ovakve izvansudske nagodbe, održati 11. ovog mjeseca u Rijeci. Time će i mladi počinitelji lakših kaznenih djela na ovom području dobiti priliku da se, suočavajući se sa žrtvom, pokaju, ispričaju i izbjegnu sudski proces, odnosno određenu, sudski dosuđenu odgojnu mjeru.
Dobrovoljan susret
Djeca i mladi prošle su godine, kažu podaci MUP-a, počinili 4.438 kaznenih djela. Kako nam u razgovoru otkriva dr. sc.Vesna Gmaz-Luški, defektologinja iz zagrebačkog Centra za socijalnu skrb, izvansudska nagodba podrazumijeva dobrovoljan susret u kojem žrtva i počinitelj razgovaraju o tome što se dogodilo i dogovaraju što učiniti da se to barem donekle ispravi. Ukoliko takav susret jedno od njih dvoje odbije, državni odvjetnik pokreće kazneni postupak, no ukoliko do izvansudske nagodbe dođe, i maloljetni počinitelj, ili mlađi punoljetnik, izvrši dogovorene obaveze, kazneni se postupak ne pokreće. Žrtva, za razliku od sudskog procesa, u kojem se pojavljuje isključivo kao svjedok koji govori o počinjenom kaznenom djelu, u izvansudskom procesu ima priliku, suočena s počiniteljem, pričati o svim posljedicama kaznenog djela, o pretrpljenoj šteti, boli, strahovima koji su iz toga proizašli. Uz dobrobit za počinitelja kaznenog djela, brojni slučajevi iz prakse pokazali su da mirenje djeluje iscjeljujuće i na žrtvu. Počinitelj u procesu preuzima odgovornost i suočava se s posljedicama svog kaznenog djela te, uz posredstvo medijatora, sa žrtvom izravno dogovara način obeštećenja. Primjerice, može prema vlastitim mogućnostima popraviti ili nadoknaditi materijalnu štetu nanesenu kaznenim djelom, uključiti se u humanitarni rad ili na neki drugi kreativan i simboličan način učiniti nešto pozitivno za žrtvu.
Samo prvo nedjelo
Da bi Državno odvjetništvo uopće pristupilo izvansudskoj nagodbi, za počinjeno kazneno djelo treba biti propisana kazna do, najviše, pet godina zatvora, ne smije se raditi o beznačajnom deliktu kao ni o teškom kaznenom deliktu sa smrtnim posljedicama ili silovanju, brutalnom i planiranom nasilju. Jednako tako, počinjeno kazneno djelo počinitelju mora biti prvo takvo nedjelo u životu.
»Bitno je da osumnjičenik prizna svoju odgovornost, prvo sam sebi, a onda i žrtvi. Žrtva ima priliku reći počinitelju kako se osjećala, što je proživljavala ili još uvijek proživljava te nakon počiniteljeve isprike dati prijedlog počiniteljevog ‘iskupljenja’.
Prvo, počinitelja zovemo na razgovor, tijekom kojeg neki, no u rijetkim slučajevima, negiraju svoje nedjelo pa slučaj odlazi na sud. Ipak, najčešće nedjelo priznaje, dragovoljno pristajući na suočavanje sa žrtvom, nakon čega na zajednički razgovor onda zovemo i žrtvu«, pojašnjava Gmaz-Luški. Žrtva je, potvrđuje defektologinja, veliki »pozitivac« u ovom procesu, jer, unatoč negativnim osjećajima prema počinitelju, pristaje na razgovor, oprašta, i omogućava počinitelju da nastavi normalno svoj život, dajući mu, ili joj, drugu priliku. Istu poruku mladoj osobi šalje i čitav sustav, dajući joj do znanja da se može iskupiti, ispričati i popraviti stvar koliko se popraviti može. Jesu li isprike iskrene, pitamo defektologinju, a ona odgovara kako uglavnom jesu. Riječ je, kaže, o mladim ljudima koji se u ovim procesima iskreno otvore, i pokaju. A kad se otvore, ima tu suza, srama, kajanja, svega. Drhteći, često u znoju i suzama, iskreno se ispričavaju, i lako pristaju na mjeru »iskupljenja«. Moraju svoju žrtvu pogledati u oči, ispričati joj se i pružiti joj ruku. Sve je tada nabijeno osjećajima, i kad vidite da je tim mladim ljudima stalo da se ispričaju, znate da ste im dali drugu priliku«, kaže defektologinja.
Udarac u lice
Priča nam o slučaju kad je pri izlasku iz diska jedan mlađi punoljetnik drugoga snažno udario u lice zbog nečeg što mu je ovaj rekao. Udarac je bio toliko snažan da je žrtvi napukla čeljust, morala je na operaciju i posljedice svakako postoje.
»Našli smo se u izvansudskom procesu. Žrtva je tražila nadoknadu štete od 20.000 kuna, no postigli smo razgovor da to bude 17 tisuća. Počinitelj, inače pristojan dečko sa završenom srednjom školom, koji je tražio posao, i nikad nešto slično prije toga nije napravio, pristao je na to. Pronašao je posao i punih godinu dana svojoj žrtvi na račun uplaćivao novac. Kad nam je dolazio na prvi razgovor, priznao je, mislio je da će se samo morati ispričati, ali je, nakon isprike i pokajanja, uredno prihvatio i svoju financijsku obavezu. Kopiju uplate svakog je mjeseca morao dostavljati i nama, što i inače počinitelji moraju činiti kako bismo mi pratili ispunjavaju li izvršenu obavezu. Samo u tom slučaju kazneni postupak neće biti pokrenut«, priča Gmaz-Luški. Kako kaže, smisao ovog programa nije da roditelj, makar neki od njih i tako žele riješiti problem, sami novčano nadoknade štetu, jer dijete iz toga neće naučiti ništa. Bit je da se s djecom dogovore kako će i ona sudjelovati u tome – bilo odricanjem od džeparca, radom ili slično. Kao dobar primjer navodi dječaka od 15 godina koji je s ocem dogovorio da će vikendom raditi u njegovoj firmi u skladištu, sve dok žrtvi, koju je okrao, ne namiri materijalnu štetu. Dječak je to bespogovorno odradio, jednako kao što je grupa maloljetnih mladića, koja je provalila u kafić, neko vrijeme nakon izvansudske nagodbe vlasnici kafića pomagala u prenašanju »kašeta«, čišćenju i slično. »Toj ženi sigurno nije bilo jednostavno primiti dečke na ‘mjesto zločina’, no omogućila im je veliku stvar – dala im drugu priliku«, kaže defektologinja. Bit je, pogotovo u slučajevima sukoba maloljetnika koji idu u istu školu, žive u istom kvartu ili slično, da, napominje, uspostave međusobni, kakav-takav mir, kako do sukoba ne bi ponovo došlo.
Prodala nakit
Uspješnih primjera izvansudske nagodbe još je puno. Primjerice, navodi defektologinja, djevojka je svojoj prijateljici, dok je ova bila u drugoj prostoriji u stanu, ukrala kutiju s nakitom. Kako je riječ o, prije svega, emocionalno vrijednoj imovini, počiniteljica je, budući da je nakit u međuvremenu prodala, dio nakita, na traženje žrtve, dala ponovo napraviti. Mladić, mlađi punoljetnik koji je, primjerice, drugome ukrao motor i oštetio ga, uspio se zaposliti, podići kredit za popravak motora i otplatiti ga.
»Sustav mlade ljude ne smije izjednačavati s odraslima, pa ih tako niti kažnjavati. Mladost ima svoje zakonitosti, i nije uzalud ona stara, koja kaže ‘mladost-ludost’. Moramo im, moramo dati drugu priliku«, zaključuje gđa. Gmaz-Luški.
