DELNICE  Obitelj Grgurić, Zlatko i Natalija te njihova kći Valnea na godišnjicu smrti njihova sina i brata Tina koji je prošle godine stradao u španjolskom gradu Lloret de Mar, uvjereni su kako smrt njihova sina nije bila nesretni slučaj te da se istina sakriva, vjerojatno iz želje da se ne našteti turističkom ugledu mjesta u kojeg hrle tisuće europskih maturanata. No, saznanja do kojih je došla privatna istraga koju je obitelj Grgurić pokrenula nedugo po tragediji koju su doživjeli, pokazuje kako je oko smrti sedamaestogodišnjeg delničkog sportaša zaista puno nedoumica.

U pismu predočenom javnosti Grgurići, među ostalim, kažu: »Prve informacije bile su da je pao s 25-metarske dizalice na jednom gradilištu gdje je navodno snimao selfie. Poznavajući našeg Tina, od prvog smo dana bili uvjereni da se sigurno nije penjao na dizalicu a niti slikao selfie već da mu se dogodilo nešto drugo. Podignuli smo kaznenu prijavu u RH protiv nepoznatog počinitelja, a par dana nakon obavljene obdukcije u Rijeci zamolili smo sudske vještake da nam kažu odgovaraju li ozljede koje su utvrdili obdukcijom padu s dizalice te bi li nastale takve ozljede da se penjao po dizalici unutarnjom ili vanjskom stranom? Odgovor na naš upit je bio negativan tj. zaključak vještaka je bio taj da, s obzirom na zadobivene ozljede, Tin nije pao s dizalice. Naravno da smo nakon toga zatražili nastavak službene istrage u Španjolskoj, ali kad smo vidjeli da se odvija tajnovito i neobično odlučili smo angažirati privatnog istražitelja i odvjetnika u Španjolskoj i uz njihovu smo pomoć već sada došli do niza pojedinosti koje upućuju na to da službena verzija o smrti Tina nema logično uporište.

Visoka ograda

Da Tin nije pao s dizalice slikajući selfi potvrdio nam je i policijski zapisnik iz Blanesa o obavljenom očevidu toga dana u čijem se zapisniku doslovce navodi: »…nisu uočeni udarci u željezni dio dizalice niti bilo kakvi znakovi i otisci na dizalici…«.

To gradilište je okruženo betonskom ogradom visine 2,5 metra, a sa stražnje strane metalnom ogradom visine oko 1,6 metara. Na gradilištu su radila dva radnika i to na udaljenosti od par metara od te dizalice tj. bazena. Prema njihovom iskazu oni nisu vidjeli Tina da preskače ogradu i dolazi na gradilište te se penje na dizalicu. Čak dapače, jedan je radnik rekao da nitko nije ulazio na to gradilište. Dakle, od 17.30 kada je slikan na balkonu pa do 17.38 kada je radnik pronašao tijelo, Tin je navodno izašao iz hotela, pronašao put do tog gradilišta (a u hotel su došli dan ranije i nisu stigli ni prošetati po Lloretu što znači da nisu poznavali okolinu, a kamoli znali za tu dizalicu koja se uopće ne vidi iz hotela!), prelazio prometnicu na dva vrlo prometna mjesta, preskočio betonsku ogradu visine dva metra, odložio novčanik s dokumentima i novcem na pod do dizalice, popeo se na 25 metara i pao. I nakon svega toga još je nakon par minuta  trebao doći radnik, vidjeti ga i konačno u 17.38 pozvati hitnu pomoć. Jednostavno je sve to nemoguće napraviti u tako kratkom vremenu, a to je ono što i začuđuje stručnjake koji rade na tom predmetu.

Istina, od hotela do toga gradilišta, postoji i kraći put, ali čak i kad ga znate potrebno je najmanje 10 minuta da biste stigli do gradilišta, pa onda još preskočiti ogradu, doći do dizalice, popeti se na nju za što također treba desetak minuta….Dakle, potrebno je kad bi se i išlo kraticom bar 20 minuta za sve to napraviti, a nama se pokušava podvaliti priča da je to Tin sve napravio u 4 do 5 minuta. Jednostavno nevjerojatno i nemoguće, navode roditelji.

Razderana majica

Nadalje, uspjeli smo nakon nekoliko mjeseci dobiti snimke nadzorne kamere iz hotela jer je policija u Blanesu tvrdila Tinovom razredniku da je Tin snimljen kako izlazi iz hotela. Imamo snimke videonadzora od toga dana koji snima ulaz u lift, stepenice i sam ulaz u hotel i to od 15 do 19.30 sati. Radi se o jedinom izlazu iz hotela, a kako je Tin bio na prvom katu, to su se on i njegovi prijatelji služili isključivo stepenicama a ne liftom. Pregledali smo cijelu snimku i na njoj se vide djeca kako odlaze na kupanje, kako se vraćaju, vide se profesori, turistički vodič, no Tina nema na toj snimci! Tinovi prijatelji su nam rekli kako on nije otišao odmah nakon snimljene fotografije u 17.30 sati već nakon nekog vremena, i pretpostavljali su da je otišao u svoju sobu na WC. Kako ga nije bilo 15 minuta, to mu je prijatelj poslao i poruku na koju nije odgovorio.

Stalno smo predlagali da se provede vještačenje mobitela čime bismo otkrili brzinu Tinova kretanja u tih posljednjih par minuta, je li i kada došlo do promjene nadmorske visine. Budući da se zna odakle je Tin krenuo a gdje je završio, mogli bismo tim vještačenjem dobiti putanju eventualnog njegovog kretanja kao i brzinu. Naime, mi sumnjamo da mu se nešto dogodilo u hotelu, u hodniku, da je već u hotelu došlo do pada, a s obzirom kada je i s kojeg mjesta zvana hitna služba, Tin je morao biti iz hotela prevezen na to mjesto. Jer, taj dan su djeca trebala biti u Barceloni i na Monseratu, taj kat je trebao biti prazan. Zato smo sigurni da je Tin napadnut kada je izašao u hodnik, a tome u prilog govori nam i njegova majica koja je razderana na puno mjesta. Jedini je zaključak da je on pružio otpor zbog čega mu je majica i razderana. A na gradilište je mogao biti prebačen nekim vozilom sa stražnje strane hotela. S obzirom da se sve to dogodilo u par minuta, to je i jedini logični zaključak. Napominjemo ponovno, na dizalici s koje je on navodno pao nema tragova njegove krvi, ni odjeće.

Aljkava istraga

No,  takvo vještačenje mobitela nam je odbijeno bez ikakvog obrazloženje. Stoga smo zatražili da se izuzme odjeća, obuća i mobitel. Istražitelj nam je to dogovorio s forenzičkim laboratorijem vještačenje, ali nikako nismo uspijevali dobiti odobrenje sutkinje o preuzimanju njegovih stvari. A onda, prije mjesec dana, doznajemo na sudu da je Tinova odjeća i obuća uništena uz obrazloženje da je bila krvava pa da je zato i uništena, dok je mobitel predan prokuratoru kako bi ga vještaci preuzeli i on se sada već puna dva tjedna nalazi na vještačenju. Bili smo sigurni da će nam te njegove stvari dati više podataka o smrti Tina, a to znači i o počiniteljima. Ono što nas čudi je to da je za vrijeme dok traje službena istraga došlo do uništenja njegove odjeće i obuće! Mi od prvog dana, u prvom e-mailu upućenom sudu tražimo da nam se odjeća i obuća vrate ukoliko sutkinja ne misli izdati nalog za vještačenje. Nakon svega teško je ne zaključiti kako se sva ta službena istraga vodi vrlo aljkavo, sporo i bez zainteresiranosti za otkrivanje detalja i načina na koji je stradalo naše dijete.

Od samog početka komunikaciju s policijom u Blanesu vodili smo preko Veleposlanstva RH u Madridu, i početkom rujna 2014. godine smo ih zamolili da zatraže od policije u Blanesu snimke nadzornih kamera s gradilišta i 8. rujna 2014. godine smo dobili odgovor da na sigurnosnim kamerama u okolici gradilišta nisu pronađene snimke koje bi bile od značaja za istragu. Dakle, budući nisu od značaja za istragu znači da snimke postoje, samo Tina nema na tim snimkama! Jer da je policija u Blanesu imala snimku kako Tin izlazi iz hotela i snimku nadzora u okolici gradilišta da je ulazio u gradilište ili penjao se na dizalicu, sasvim sigurno bi nam to odmah i dostavili i tada mi ne bismo imali što reći i ne bi bilo potrebe za uništavanjem odjeće za vrijeme službene istrage. Ovako, hotel je pokriven nadzornim kamerama ali i put do gradilišta te i okolica gradilišta. No, kamere na samom gradilištu navodno su pokvarene!

(Pre)zaposleni

Nema ni dokaza da je Tin izašao iz hotela, nema dokaza na ostalim snimkama po putu to gradilišta da on prolazi, nema dokaza na kamerama oko gradilišta, kao ni na ovima na gradilištu. Dakle, Tina na snimkama lokacija koje spominje službena istraga uopće nema, ali se i dalje ostaje pri tvrdnjama da je on izašao iz hotela i penjao se na dizalicu, iako nikakvih dokaza i potvrda o tome nema! Budući da nam spomenute snimke ne šalju, niti ih prilažu sutkinji u istražni spis, a do njih ne može doći ni naš odvjetnik, normalno da zaključujemo da je to zato da se ne otkrije počinitelj ili počinitelji koji su Tina napali u hotelu te prevezli i bacili na gradilište kako bi izgledalo da je pao sa dizalice slikajući selfie.

Nažalost, moramo reći i to da od naše države nismo dobili očekivanu pomoć. Istina, u početku nam je bilo na raspolaganju naše Veleposlanstvo u Madridu i sam veleposlanik, ali od 19. rujna pa do danas nije bilo nikakvih informacija. Pokušavali smo stupiti u kontakt i s našom ministricom vanjskih poslova, no uspjeli smo doći do njezinog zamjenika. Iznenadilo nas je kad smo već pri prvom susretu s njim dobili brojeve osoba kojima se možemo obratiti. Nismo odmah zvati, pustili smo da prođu tri tjedna, a tada je opet uslijedio šok: dobiveni kontakt osobe u Upravi kriminalističke policije smo nebrojeno puta zvali i uvijek nam se javlja njegova tajnica koja mu prenosi poruke, no do njega nismo uspjeli doći gotovo puna dva mjeseca, pa smo odustali od daljnjeg zvanja. Nadalje, kada smo na sedamdesetak stranica dobili cijeli predmet od istražne sutkinje u Blanesu, zamolili smo pomoć oko prijevoda i to samo jednog dijela, ali nam je pomoć u prevođenju predmeta odbijena budući djelatnica koja to radi ima puno posla.

Jedinu pomoć koju smo do sada imali je od naše uže i šire obitelji, prijatelja, poznanika, lokalnih političara sa područja Gorskog kotara i PGŽ, Hrvatske odvjetničke komore, Tinovih prijatelja, naših prevoditelja, ljudi pravosudne struke, te od ljudi koje nismo čak prije niti poznavali ali su nam pomogli na razne načine. Svi oni su nam odlučili nesebično pomoći, davali nam savjete što trebamo učiniti, bili nam podrška i puni razumijevanja za nas. Svi će se oni u ovom našem pismo pronaći, i svima se njima od srca zahvaljujemo, piše u izjavi obitelj Grgurić.