Nijedan sud u Hrvatskoj nije dozvolio Miji Horvatiću da iznese svoje dokazne postupke i pokuša se obraniti. Unatoč slanju žalbi odležao je pet godina u zatvoru
ZAGREB Zbog nevjerojatnog propusta Ustavnog suda, bez mogućnosti da potraži pravdu u Strasbourgu umalo je ostao Mijo Horvatić, sada već 72-godišnjak, koji je ovih dana dobio potvrdu najvišeg europskog suda da su mu hrvatski sudovi povrijedili jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na pravedno suđenje.
Teško je i zamisliti kako se osjeća čovjek koji je odslužio pet godina kazne nakon što je proglašen krivim za oružano razbojništvo počinjeno u banci u Garešnici, da bi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu proces protiv njega ocijenio nepravednim.
Ovaj nevjerojatni kriminalno-sudski zaplet počinje još 8. veljače 1996. godine kada je nešto prije sedam sati ujutro u banci u Garešnici počinjeno razbojništvo. Dobro maskiran i naoružan lopov domogao se pozamašnog iznosa od oko osam i pol tisuća kuna, tisuću austrijskih šilinga, oko tri i pol tisuće njemačkih maraka, sto australskih dolara, sto tisuća talijanskih lira, 12 kanadskih dolara i 20 švedskih kruna.
I tijekom suđenja na Županijskom sudu u Bjelovaru u više je navrata tražio da se policijski inspektori i vještaci ispitaju upravo o manevriranju s tragovima, no baš svi dokazni prijedlozi obrane su odbijeni. Žalio se i da su ga policajci prisiljavali na priznanje krivnje, te upozoravao kako je jedna od zaposlenica u banci izjavila da ih je opljačkala mlađa osoba.
No, osim otisaka cipela u snijegu iza njega nije ostalo drugih tragova. Par sati kasnije u podrumu jedne stambene zgrade pronađena je odbačena odjeća što ju je na sebi tijekom prepada imao pljačkaš. Još istog dana i Horvatić, tada 55-godišnjak, priveden je na ispitivanje, a policijski pas reagirao je na njega i povezao ga s pronađenom odjećom.
Policajci mu uzimaju i uzorke kose i noktiju, kao i vlakna s njegove odjeće, ali ih sve pakiraju u susjednoj sobi.
– Nisam vidio što inspektori rade s tim dokazima, upozoravao je Horvatić u više navrata tijekom postupka, no nitko, osim Europskog suda za ljudska prava nije se na to obazirao.
Iako su sve djelatnice poznavale Horvatića nisu ga prepoznale kao pljačkaša, no posvjedočile su da je po stasu bio sličan razbojniku. Na kraju je proglašen krivim i osuđen na pet godina zatvora. Presuda je ubrzo postala pravomoćna jer ju je potvrdio i Vrhovni sud odbacivši Hrvatićevu žalbu. Nije mu prihvaćen ni zahtjev za izvanrednim preispitivanjem pravomoćne presude. Odbio ga je i Ustavni sud zaključivši kako niži sudovi nisu ni u čemu pogriješili.
I tada se događa novi propust jer je Ustavni sud svoju odluku Horvatiću uporno slao na kućnu adresu u Garešnici, iako je iz svih sudu dostupnih podataka bilo jasno da se od veljače 1998. godine nalazi na odsluženju kazne. Presuda Ustavnog suda zato je završila na sudskoj oglasnoj ploči, te se prema zakonu smatrala uručenom podnositelju ustavne tužbe.
Ipak, kada je 2001. godine uvjetno otpušten Horvatić se, želeći doznati sudbinu svoje tužbe, ponovno obratio Ustavnom sudu, no tek je početkom 2009. godine njegov odvjetnik Jovan Doneski uspio dobiti presudu izrečenu još u lipnju 1998. godine.
Zbog ovog propusta Ustavnog suda Horvatić je umalo ostao bez mogućnosti da nastavi pravdu tražiti u Strasbourgu, jer zakon daje rok od šest mjeseci – od posljednje odluke domaćih pravosudnih tijela do podnošenja tužbe Europskom sudu za ljudska prava.
– Kako su tragovi na odjeći bili jedini dokaz što je povezivao Hrvatića s razbojništvom u banci, a on je dovodio u pitanje njihovu zakonitost, domaći sudovi morali su njegovoj obrani dati mogućnost da ih tijekom postupka provjeri, odnosno da ispita policajce i vještake koji su ih uzimali. Ovako je okrivljenik stavljen u nepovoljan položaj i nije mu omogućeno pravedno suđenje, stoji u presudi Europskog suda za ljudska prava.
Kao odštetu za povrijeđeno pravo Hrvatska mu mora isplatiti šest tisuća eura.
