Već nekoliko godina primjetan je bio rast odšteta koje je RH morala isplatiti sukladno odlukama suda, a većina tih odšteta donesena je na osnovu povrede prava na suđenje u razumnom roku
Od 1. siječnja ove godine vrijede rigoroznija pravila za podnošenje tužbe Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koja će svakako dovesti do toga da će ove godine biti podnesen manji broj tužbi. Drugim riječima kazano, do sada je osoba koja je smatrala da je sudskim odlukama u domicilnoj državi bila zakinuta na polju ljudskih prava mogla podnijeti tužbu gotovo napisanu samo rukom na listu papira, a onda naknadno podnositi sve pravno potrebne dokumente i zapravo formalizirati tužbu. Od ove godine to više nije moguće, već je na startu potrebno podnijeti formalizirani pravni akt. Provedbeno gledajući, to sada znači da osoba koja tuži od početka mora imati odvjetnika koji će ga zastupati u Strasbourgu, što svakako otežava i poskupljuje proceduru.
Hrvatska će gotovo sigurno biti među državama koje će lagano odahnuti zbog ovakve odluke. Naime, već nekoliko godina primjetan je bio rast odšteta koje je Republika Hrvatska morala isplatiti sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava. Većina tih odšteta donesena je na osnovu povrede prava na suđenje u razumnom roku, što se odnosi na vjerojatno najveću rak-ranu hrvatskog sudstva – brzinu, odnosno sporost. Jedna od rijetkih smo država u kojoj je moguće da pojedini sudski postupci traju i nekoliko desetljeća, zbog čega je na kraju ispaštao državni proračun. Podaci za 2013. godinu još uvijek nisu ažurirani, ali zna se kako je u 2012. godini za odštete po ovim presudama plaćeno ukupno 325.950 eura. Znajući da odštete koje sud u Strasbourgu određuje nisu visoke (obično iznose pet do dvadeset tisuća eura), jasno je da se nije radilo o malom broju presuda. Statistički gledajući, Europski sud za ljudska prava 2012. godine donio je 23 presude u kojima je suđeno Hrvatskoj, a u 18 slučaja je presudio u korist podnositelja tužbe. Tek u pet slučaja država je bila pobjednik.
Pad broja tužbi
Zanimljivo je kako bi broj tužbi za dugotrajnost postupka u ovoj godini gotovo sigurno pao i da su ostala stara pravila za podnošenje. Naime, samo domaće Ministarstvo pravosuđa donijelo je nove zakonske odredbe prema kojima se strankama u sudskim postupcima u slučaju prekoračenja određenih rokova dodjeljuje novčana naknada. Odnosno, tužbi prema Strasbourgu ne bi bilo manje jer se pravosuđe ubrzalo, već zato jer je domaćim zakonima određena naknada za sporost.
No, u ovih 20 godina vjerojatno najvažnija presuda Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Hrvatsku zapravo se ne tiče brzine i sporosti suđenja. Iako je tituliranje neke presude zapravo nezahvalan posao u kojem je po logici stvari uključeno i mnogo subjektivizma, jedan slučaj ipak je uvjerljivo najrazglašeniji, čak i izvan granica Lijepe Naše, a bio je i povod za brojne pravničke znanstvene radove. Radi se o slučaju Maresti protiv Hrvatske, koji je pokrenuo Istranin Armando Maresti. Sud u Strasbourgu donio je bitnu presudu za hrvatsko pravosuđe prema kojem nitko ne može biti suđen i prekršajno i kazneno za jedan te isti događaj. Kod Marestija je u pitanju bilo posjedovanje marihuane, za koje mu se kazneno sudilo, iako je prekršajno već bio osuđen i kažnjen. Radi se o situaciji već poznatoj iz rimskog prava, »ne bis in idem«, koju je tek sud u Strasbourgu doveo u Hrvatskoj na pristojnu razinu. Tek nakon toga su se sudovi u Hrvatskoj počeli voditi ovim načelom.
Iznad prosjeka
Ipak, odnos Hrvatske i presuda Međunarodnog suda za ljudska prava ne treba gledati katastrofično. Kada god neki slučaj dođe do razine presude, statistika govori kako je najveća vjerojatnost da će presuda biti protiv države, koja god bila. Čisto statistički gledajući, Hrvatska je čak i iznad prosjeka svih presuda. Naime, od našeg »pokoravanja« ovom sudu, ukupno 81 posto presuda završilo je u korist podnositelja tužbi, odnosno kontra Hrvatske. Sud u Strasbourgu vodi statistike od 1959. godine, a sveukupno su u 83 posto slučajeva države bile gubitnice u postupcima.
Statistički gledajući, najmanje »uspjeha« u procesuiranju vlastite države imali su Danci, jer je Danska izgubila u tek 38 posto sudskih postupaka vođenih u Strasbourgu te je jedina zemlja s pozitivnim rezultatom presuda. Još su dvije uspjele doći na fifti-fifti odnos, a radi se o još jednoj skandinavskoj državi, Švedskoj, te možda malo iznenađujuće o Andori. Vječna inspiracija na ovim prostorima, Njemačka, ima 66 posto presuda protiv države.
Pomalo humoristično može se doživjeti podatak da postoje države koje, kad bi već došlo do presude u postupcima protiv njih, nikad nisu pobijedile. U tom svjetlu vjerojatno ne iznenađuje činjenica da su od četiri države koje se mogu »pohvaliti« takvim uspjehom, dvije s ovih prostora. Znajući da su ovi krajevi uvijek imali institucionalnih problema, ne čudi da Crna Gora i Bosna i Hercegovina predvode ovu statistiku. Možda je ipak iznenađenje da su druge dvije države sa stopostotnim porazima ipak iz »stare Europe«, a radi se o Lihtenštajnu i Monaku.
