Legendarni rukometaš

Irfan Smajlagić o neuspjehu Hrvatske: ‘Ne možeš željeti nešto osvojiti, a ponašati se strašljivo’

Igor Duvnjak

Imaš znači sve uvjete za vrhunski rezultat, valja reći da ćemo ga ostvariti, te podesiti igrače da se tako i ponašaju. Zauzmimo gard šampiona! – govori nekadašnji pomoćnik izbornika Line Červara



RIJEKA Irfan Smajlagić, popularni Pipe, zlatna ljevica svjetskog rukometa je među imenima koja su kompetentna reći nešto o neuspjehu hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu. Legendarni ljevoruki rukometaš godinama je prvo kao igrač, a onda i trener uz tadašnjeg i sadašnjeg izbornika Lina Červara, pisao lijepe stranice povijest hrvatskog sporta. Sa Červarom se razišao još 2007. godine, radio je potom na mnogim stranama, jedno vrijeme i u riječkom »Zametu«, čiji je dres nosio i kao igrač. Uoči utakmice s Francuskom bio je uvjeren u hrvatski prolaz u polufinale, na kraju je ostao iznenađen i razočaran.


– Gledam utakmice kao trener i onda stalno razmišljam što će poduzeti onaj trener bilo koje ekipe na terenu, kao što bih i ja to poduzeo. Na koncu se sve završilo drugačije, a nije poduzeto ništa onako kako si ti razmišljao. Svatko u tim kombinacijama napravi drugačije, a u konačnici se samo gleda jesi li pobijedio ili nisi – veli Irfan Smajlagić. – Kao trener nikada ne bih izabrao put koji smo izabrali. To ne znači da taj put nije ispravan, jedino što ga može opravdati ili ne jest rezultat, ovisno o ambicijama.


Obrazložio je potom na što misli kada govori o odabranom hrvatskom putu, pri čemu ga je nešto asociralo na rukometni populizam.




– Mislim na preveliki izbor igrača i preveliki izbor stručnog stožera. Stvara se konfuzija. U tom kratkom periodu se bira nešto što možeš malo koristiti, a u biti kada se uđe u završnicu mora se imati viziju 90 posto. Mislim da je to populizam, koji je iz obične sfere života prešao i tu, postao je sportski populizam.


Anonimusi


Ima svoj stav o međunarodnom rejtingu hrvatskog rukometa i o raskoraku između rezultata i imidža hrvatskog rukometa.


– Stalno pričamo kao da smo anonimusi u rukometu, kao da stalno od nekoga učimo rukomet. Međutim, mi smo dvostruki olimpijski pobjednici. Nikako da imamo gard, ma zauzmimo gard šampiona. Stalno se kao bojimo, pričamo da svi, igraju, treniraju, da su svi dobri. Kao da se pojavljuje taj populizam. U sportu nema traženja alibija. Kakav je smisao ući u reprezentaciju ako ti nije cilj medalja, vrh, pogotovo u okolnostima što smo domaćini. Čemu onda te pripreme, masa stručnjaka. Imaš znači sve uvjete za vrhunski rezultat, valja reći da ćemo ga ostvariti, te podesiti igrače da se tako i ponašaju. Ne možeš nešto osvojiti, a ponašati se strašljivo.Irfan je čovjek iz rukometne klasike, kao i brojni drugi svjedočio je hrvatskoj igri »sedam na šest« pri čemu su Francuzi često rešetali praznu mrežu domaćina.

– Stvaramo famu od tih nekih noviteta. U redu, može se igrati »šest na sedam« u pojedinm fazama utakmice kada je recimo teže dati gol. Pritom se mora mijenjati stil igre, a za to se mora imati vizija, znati da li tu akcije zavšavaju recimo bekovi, te ima li igrač koji daje posljednji pas, kvalitetu za to. Kada, međutim, to igraš kako bi rekao da si pokušao s tim, onda je to čisti promašaj jer za svaku grešku ćeš u 90 posto situacija primiti gol.


Igranje na taj način hvatanje je za posljednju slamku, kada treba preokrenuti rezultat… Za mene je to kao stil igre utopija dok se ne pronađe profil igrača za takav stil, onaj igrači koji će od deset lopti njih pet dodati pravilno. Malo koja ekipa na prvenstvu ima takve igrače, recimo Danac Hansen u velikom postotku rješava takve situacije, ali griješi i on. Uglavnom, previše se pridaje pozornosti tom segmentu, a kada se sve sabere, učinak je poražavajući ne samo kod naše reprezentacije.


Plač za Duvnjakom


Pipe se ne miri s činjenicom da je Hrvatska eliminirana iz borbe za medalje na ovom Europskom prvenstvu.


– Sada svi pričaju u stilu da je to realnost, a što je realnost u sportu. Recimo, realnost je i da budeš prvak. Naravno, to ako stvoriš preduvjete, ako stvoriš igrače, ako imaš atmosferu. Ako imaš posložene sve te segmente, zašto ne bi bio prvak?


Ukazala se prilika, mogućnost da dođemo na tron, trebalo je odigrati dobro, zauzeti gard. U tim situacijama se uvijek traži najbolje rješenje, od izbora igrača i drugoga. Ovako, dok se nešto bude slagalo kada ćemo biti prvaci, za dvije, tri ili za četiri godine? Kada?


Jasno je da je Hrvatska bila značajno hendikepirana radi ozljede Domagoja Duvnjaka, ali koga nema bez njega se mora. Sjetio se pritom Cindrića i Karačića, klupskih prvaka Europe.


– Niti jedna reprezentacija nije došla ovdje u idealnom sastavu. mi pričamo kako nam nedostaje Duvnjak, ali, zbog čega bi nedostajao? To je sport, pa ne završava se rukomet s Duvnjakom niti je počeo sa njim. Ako ćemo o tome, na toj njegovoj poziciji imamo dva igrača koji su prošle godine europski klupski prvaci, koja ti može biti bolja zamjena od igrača koji su osvojili europsko klupsko prvenstvo. U top formi su, motivirani su i puni snage, samopouzdanja, a mi plačemo za Duvnjakom. Tako se automatski njih degradira. Takvim stavom se nema povjerenja u sebe, a inače to povjerenje treba prenositi na igrače.Irfan je protivnik bojažljivog stava smatrajući da to ne vodi uspjehu, isto tako i euforičnog ponašanja.

– Ponavljam, mora se imati gard pobjednika jer nismo mi autsajderi. Kao da nikada nismo bili osvajači nečega, pa se sada bojimo. Sva ta natjecanja smo, međutim, već prošli dosta puta, samo treba pronaći pravi put, načiniti kvalitetnu selekciju. Svaki igrač je ionako motiviran da odigra maksimalno dobro. U procesu kroz osam utakmica treba dozirati motivaciju, a mislim da su se tu oni previše trošili bespotrebno na svim razinama. Bilo je prevelike povezanosti s publikom, njihovih reakcija, previše radovanja i tugovanja, trošenja. Nije se zacrtalo jednu smjernicu kojom bi se i praznili, ali i punili kako turnir ide sve dalje.


Svaku utakmicu smo se previše mentalno praznili. To mi je neprihvatljivo. Mogu prihvatiti da si igrač da oduška minutu-dvije nakon utakmice, ali da to neko veselje prolongira ne znam koliko, da uživa do iduće utakmice, to mi je neprihvatljivo. Kada se završi turnir, može se slaviti i pet dana ako treba. Emocionalno pražnjenje je najgore, traba ga držati pod kontrolom, a mi to očigledno ne činimo već godinama. Uvijek imamo te euforije pobjeda i poraza, ni u tom segmentu nismo našli mjeru.



Smajlagiću se nije dopao spot na TV-u u kojem izbornik motivira igrače.


– Ona reklama na TV-u mi je kao neka destrukcija. Ne mogu shvatiti da igrači mogu pristati na to. Rukometa je bilo i prije Balića, osvajali smo medalje i prije njegove generacije, već smo ranije bili olimpijski pobjednici i svjetski viceprvaci. Nije se onda tražilo recimo Perkovca ili Puca nego put kojim doći do uspjeha. Tako treba činiti i sada.



Kolaps klubova


Pitanje je kojim će putem sada ići hrvatski rukomet, trofejni hrvatski sport.


– Sada je pravo pitanje što bismo dobili da smo postali europski prvaci i što smo izgubili time što nismo prvaci. Kako bi profitirao naš rukomet, trenerska struka i ostali, da smo europski prvaci. Ne znam bismo li profitirali ili ne. Volio bih da mi netko može dati odgovor na to. Sada kada nismo prvaci klubovi će kao nešto izgubiti. Što mogu više izgubiti? Manje više su u financijskom kolapsu, igrača nigdje nema, kao ni struke. U biti pričamo o nečemu što traje već godinama, a nekada smo imali sve ono za čime sada počinjemo plakati. Sjetimo se one 2003. godine, nismo mi tada slučajno osvojili svjetsko »zlato« i godinu potom olimpijsko. Iza sebe smo imali jaku ligu, jake rukometne škole i selekcije, jak je bio i Savez, koji se brinuo o budućnosti rukometa. Na osnovu onih rukometnih škola iz »devedesetih« još traju rezultati. Sada nam se rukomet svodi na »jedan i pol klub«. O toj temi možemo pričati tri dana.



– Sjećam se one 2003. godine, držao sam predavanja Norvežanima, ne znam koliko sam im tisuća dolara uzeo, ljudi su upijali znanje, a sada odjednom mi trebamo učiti od njih. Što, valjda bi sada trebali plaćati njima da nas dolaze podučavati. Zaboravljamo da smo bili dvostruki olimpijski pobjednici, prvaci i viceprvaci svijeta. Imali smo svoj put, a ne neki norveški ili francuski. To nismo mogli zadržati. Sve je uništeno, a radi čega? Počelo se razmišljati o biznisu, a ne o rukometu i cijela priča je pala. Valjda da bi netko mogao vladati, a neki klimati glavom…



Uzmu li se u obzir spomenuti problemi hrvatskom rukometu prijeti neveselo razdoblje.


– Mi već jesmo »u banani«. Što ćemo pričati, pa više nemamo kluba koji nešto znači u Europi, a u nas nemamo više klupskog natjecanja koje će biti zanimljivo u Hrvatskoj. Što se reprezentacije tiče, kada nismo kod kuće u stanju osvojiti medalju, što da onda očekujemo u idućem periodu. A nema se vremena razmišljati o četverogodišnjem planu jer se jaka natjecanja igraju svake godine. Naš rukomet je dosta nazadovao posljednjih godina, prvo na klupskoj razini, a to će se neminovno odraziti i na reprezentaciju – rekao je Smajlagić.